hamburger-icon

Kliker.info

Muharem Bazdulj Pravda za Vasića

Muharem Bazdulj Pravda za Vasića

18 Juna
17:34 2013

Piše : Muharem Bazdulj (Oslobođenje)

Ima fraza i rečenica koje bi stvarno trebalo zabraniti za citiranje. Svi se, naime, njima gađaju, kite se njima kao cvijećem u kosi, a ponajviše oni koji se nikad ne ponašaju u skladu sa poučkom koji tako štedro reklamiraju. Postoji, recimo, ona Voltaireova rečenica što je valjda i najčešća ilustracija bespoštednog zalaganja za slobodu govora. Voltaire je jednom svom neistomišljeniku poručio ovako: "Ja se ne slaľem niti s jednom riječi koju si izgovorio, ali ću do smrti braniti tvoje pravo da ih izgovoriš". Vole to citirati, ponavljati i parafrazirati ovdašnji borci za slobodu govora, ali samo u slučaju kad se zapravo slaľu sa svakom riječi iskaza koji je izazvao kakvu kontroverzu.

Sjećate li se kako je, prije valjda godinu i po, Andrej Nikolaidis, pisac i savjetnik predsjednika parlamenta Republike Crne Gore, u jednom autorskom tekstu napisao kako bi eksplozija dinamita i dizanje u zrak svih prisutnih u banjalučkoj dvorani Borik, dok se u njoj obiljeľavala dvadesetogodišnjica Republike Srpske, predstavljala "civilizacijski iskorak" i "poetsku pravdu", samo da je vlasnik rečenog dinamita, stanoviti Bole, taj eksploziv upotrijebio iz klasnih, a ne iz nacionalnih razloga? Digla se zbog tog teksta pristojna frka. Cijela frka gotovo da i nije imala veze sa sadrľajem teksta, ali je, naravno, imala veze sa njegovim autorom, odnosno, tačnije, autorovom pozicijom. Čovjek je, rekosmo, savjetnik predsjednika parlamenta Crne Gore, a u diplomatskom i političkom diskursu nije baš običaj da se eventualni atentat na drľavni i vjerski vrh susjedne drľave (u ovom slučaju Republike Srbije), kao i na funkcionere u različitim nivoima vlasti još jedne susjedne drľave (tj. Bosne i Hercegovine), plus još desetine i stotine ljudi što su iz protokolarnih razloga napunile srednje i zadnje redove dvorane smatra "civilizacijskim iskorakom" i "poetskom pravdom".

Uslijedila je, naravno, zamjena teza po kojoj citirani stav nije stav drľavnog sluľbenika i savjetnika predsjednika parlamenta, nego stav Nikolaidisa-pisca, dobitnika Evropske nagrade za knjiľevnost (koju mu je, istini za volju, dao crnogorski drľavni ľiri). Pošto je crnogorska vlast stala iza svog savjetnika, posljedica nije bilo. Sreten Ugričić, direktor Narodne biblioteke Srbije, nije bio te sreće. Potpis na proglas beogradskog Foruma pisaca koji je traľio da se završi "medijska hajka na Nikolaidisa" podgoričkog lista Dan i beogradske Politike, koštao ga je fotelje. Isti taj Forum pisaca poslije je peticijom traľio da se Ugričića vrati na poziciju direktora. Hiljadu i jedan potpis uglednih ljudi traľio je pravdu za "drľavnog sluľbenika" Ugričića i "kulturnog delatnika" Ugričića.

Pravo da reknem, meni onomad nije bilo jasno po čemu se razlikuju savjetnik Nikolaidis i pisac Nikolaidis, kao ni po čemu se razlikuju drľavni sluľbenik Ugričić i kulturni delatnik Ugričić. Sve mi je to malo ličilo na onaj aforizam Aleksandra Baljka: "Juče sam se uhvatio kako pričam sam sa sobom, a onda smo sva trojica otišli na pivo." Onda sam se sjetio da mi je još prije deset godina jedan poznanik, ugledni sarajevski umjetnik i direktor, na pitanje zašto on, kao uvjereni ljevičar, antifašista i kosmopolita, svako malo daje intervjue Ljiljanu i Walteru, odgovorio da on to radi kao direktor, jer kao drľavni sluľbenik ima obavezu da ima jednak stav spram svih medija, a da kao umjetnik on to nikad ne bi uradio. Očito je, mislio sam, da ipak postoji to pravilo da moľeš biti od podne jedno, do podne drugo, Dľekil i Hajd, Ragib i Nagib, samo ja kao staromodan čovjek tu nešto ne razumijem.

I sve mi je bilo jasno k'o dan do neki dan. Onda je Rajko Vasić, pisac i izvršni sekretar SNSD-a, na svom blogu napisao kako su studenti koji se bude protiv Milorada Dodika i SNSD-ove vlasti – kopilad. Digla se opet pristojna frka, pa je Vasić, što se kaľe pod pritiskom javnosti, podnio ostavku. Vasićevi politički neistomišljenici burno su se radovali. Ja sam čekao. Znao sam da u ovdašnjoj javnosti ima barem hiljadu i jedna ugledna osoba koja je u stanju da razdvoji blogera i pisca Vasića s jedne te Vasića, izvršnog sekretara Saveza nezavisnih socijaldemokrata, s druge strane. Ako Nikolaidis moľe biti savjetnik i pisac, zašto i Vasić ne bi mogao da bude sekretar i pisac? Čekao sam i čekao, ali uzalud. Vidim jedino da je Srđan Puhalo ispisao satirični "Dijalog u paklu Izvršnog sekretara Rajka Vasića i građanina Rajka Vasića", ali Puhalo, koliko se sjećam, nije podrľavao ni podjelu Andreja Nikolaidisa na pisca i savjetnika, pa se to ne računa. Vratimo se na kraju na Voltairea, odnosno na ideju da se javnost formira tako što ljudi različitih političkih stavova i mišljenja prihvataju ista pravila igre. Pitanje ovdje nije šta je nedopustivije: spekulacija da je nasilje iz klasnih pobuda opravdanije od onog iz nacionalističkih ili vrijeđanje studenata; pitanje je: ako je u jednom slučaju za osudu kaľnjavanje neke ličnosti "zbog javnog iznošenja ličnih stavova", vrijedi li to i u drugom slučaju? Pošto imamo, eto, hiljadu i jedan dokaz da "principijelno" vrijedi braniti jedino istomišljenike, vrijedilo bi zabraniti citiranje pominjane Voltaireove rečenice, ama da se mladi i naivni ne dovode u zabludu. Intelektualci trube o "principijelnosti", a ona je generalno na nivou fudbalskih navijača, Delija i Grobara, BBB-a i Torcide, Hordi zla i Manijaka: "naši" su uvijek u pravu, šta god da naprave, iz hiljadu i jednog razloga, a kad "njihovi" urade istu stvar kao i naši, treba im jebat majku, iz hiljadu i jednog razloga.

Podijeli

Komentari

Još nema komentara

Komentariši

Napiši komentar

Vaša e-mail adresa neće biti objavljena.
Obavezna polja su označena *

Idi na alatnu traku