Kliker.info

U svojoj redovnoj kolumni koju piše za Slobodnu Evropu, Kemal Kurspahić je nedavno ispričao zgodnu anegdotu, takoreći doživljaj. Vrijeme radnje su rane osamdesete godine prošlog vijeka, a Kurspahić je u to doba dopisnik "Oslobođenja" iz New Yorka. Veli Kurspahić: "Pošao nam, dakle, u posjetu Sarajlija kojeg sam sreo u New Yorku i rekao uniformisanom portiru na ulazu u moju zgradu kako dolazi u posjetu ‘jugoslovenskom novinaru’ koji tu živi. ‘Bošnjak?’ – pitao ga portir.‘Da, Bošnjak’ – potvrdio je moj posjetilac. Kad je portir interfonom nazvao stan ‘jugoslovenskog novinara’ moj posjetilac je radosno uzviknuo: ‘Kako si, Kemo, Hamo ovdje.’ Glas s druge strane je odgovorio: ‘Nije Kemo, ovo je Zoran Bošnjak (dopisnik ‘Vjesnika’), a Kemo vam je na dvanestom katu.’ Tako je, eto, propao udruženi pokušaj njujorškog portira i bosanskog emigranta da me desetak godina prije nego što će to postati ustavno ime za moj narod uguraju u Bošnjake."

Ne znam ko je Kurspahićev "Hamo" ni kad je emigrirao u Ameriku, no meni je anegdota ubjedljiva i uvjerljiva, imajući u vidu njeno vrijeme radnje, isključivo zbog činjenice da Kurspahić ističe da je "Hamo" emigrant, a ne, recimo, turista. Termin Bošnjak, naime, ranih osamdesetih kao etničku oznaku među tadašnjim stanovnicima Jugoslavije ne bi shvatio gotovo niko. Na popisu stanovništva 1981. godine, u cijeloj Jugoslaviji se oko milion i sedamsto trideset hiljada stanovnika izjasnilo kao Muslimani: milion i šesto trideset hiljada ih je bilo u Bosni i Hercegovini, a oko stotinu hiljada izvan Bosne i Hercegovine. Zanimljivo bi bilo znati da li je na tom popisu uopšte bilo ljudi koji su se izjasnili kao Bošnjaci. Deset godina kasnije, Muslimana je već samo u Bosni i Hercegovini bilo oko milion i devetsto hiljada. To je, međutim, vrijeme kad se termin Bošnjak u značenju etno-nacionalne odrednice već vratio u javni život. Postojala je Muslimanska bošnjačka organizacija kao parlamentarna stranka, postojale su i javne ličnosti koje su propagirale bošnjaštvo. Bilo je i ljudi koji su se i tad izjašnjavali kao Bošnjaci, ali im se broj mjerio u najboljem slučaju u stotinama.

Za razliku od 1981. godine, kada na bosanskohercegovačkom popisu nisu bile toliko izražene podjele kad je riječ o nominaciji maternjeg jezika, 1991. velika većina Muslimana na popisu svoj maternji jezik nominira kao bosanski. Iako, riječima Envera Redžića, "Bošnjaka u smislu etničke zajednice nema bez Bosne; Bosna je njihova kolijevka, rodni zavičaj i postojbina u kojoj su se formirali kao etnos i konstituirali kao nacija", još je zapravo nepoznato koliko – i procentualno i u apsolutnim brojevima – ljudi koji se smatraju Bošnjacima živi u BiH. Ironično, već su održana po dva popisa i u Crnoj Gori i u Hrvatskoj i u Srbiji na kojima su se desetine i stotine hiljada ljudi izjasnili kao Bošnjaci, no u Bosni i Hercegovini od 1993. godine, otkad su dotadašnji Muslimani dekretom "pretvoreni" u Bošnjake, nije bilo popisa stanovništva te na terenu još nije provjereno koliko se taj dekret "primio".

Interesantno, među onim "javnim radnicima" koji se ponašaju kao da im život zavisi od toga koliko će na popisu biti Bošnjaka, veća je zabrinutost zbog potencijalnih "zalutalih ovčica" koji bi se izjasnili kao Bosanci, negoli od onih koji bi potencijalno ostali vjerni nominaciji iz 1991. godine i pisali se kao – Muslimani. Licemjerna je malo ta zabrinutost. Oni koji danas vatreno agituju za svebošnjačko jedinstvo, znali su se dnevnopolitički okoristiti korištenjem etno-nacionalne odrednice Musliman da bi progurali nekog svog kandidata kao da je tobože iz reda ostalih (slučaj Muhamed Alaim). Da se razumijemo, nisu tu bošnjački dušebrižnici izuzetak. Igor Radojičić već godinama može biti predsjednik Narodne skupštine Republike Srpske, samo jer se nominalno izjašnjava kao Crnogorac. Kad Dodik ovih dana poziva Srbe da se "masovno i bez oklijevanja" izjasne kao Srbi čisto sumnjam da iz tog poziva isključuje svog bliskog kolegu i saradnika Radojičića. Takođe, kad Zlatko Lagumdžija, pa još sa stranica lista "Saff" poručuje: "Pitanje nacionalnog opredjeljenja je stvar osnovnih ljudskih sloboda u 21. stoljeću i upravo Bošnjaci, zbog svog historijskog iskustva, trebaju imati dodatnu osjetljivost prema toj slobodi. Lično mi smeta i kada se danas upravo od Bošnjaka očekuje da imaju dilemu ko su i šta su i da im zato to treba dodatno objašnjavati i ubjeđivati ih kao da su i kao narod još uvijek maloljetni", čisto sumnjam da on među Bošnjacima ne vidi i svog bliskog kolegu i saradnika Damira Hadžića, koliko god ovaj nominalno ne bio "bošnjački kadar" u Vijeću ministara.

Različiti "popisni štabovi" imaju različite planove i ambicije. Jedni bi da se pokaže da Bošnjaka u BiH ima više od pedeset posto (zato im je svaki pojedinac koji ima ikakav osnov da se osjeća Bošnjakom važan i ne žele da ga ni među Bosancima ni među Muslimanima), a i da se pokaže da su Bošnjaci bile najveće žrtve etničkog čišćenja, ali da ono dugoročno nije uspjelo; drugi bi da se pokaže da je Republika Srpska što je gušće moguće naseljena isključivo Srbima, ali, ako je moguće, i da se vidi da je Sarajevo etnički čistije od Banje Luke; treći bi opet da Hrvata bude barem petnaest posto, da su što skoncentrisaniji te da ih u Mostaru bude dobro više od svih drugih; dok bi četvrti pak da u BiH ostalih bude više od Hrvata pa da se lijepo ispostavi apsurdnost koncepta konstitutivnih naroda. Ne mogu se, kao ni kod izbora, svačiji planovi i ambicije ostvariti, ali, za razliku od izbora, ovdje ni oni koji "pobijede" ne mogu računati na bilo kakvu kratkoročnu i srednjoročnu direktnu političku korist. Ustav se ne mijenja popisom stanovništva ni statistikom. A za one kojima su odbojne sve etno-nacionalne mobilizacije, ostaje svijest da su pitanja o naciji, jeziku i vjeri – neobavezna. Drugim riječima, a po analogiji sa izborima, postoji mogućnost "bijelog listića", mogućnost potencijalno subverzivna, zasigurno subverzivnija negoli kad je o izborima riječ, ali čiji potencijal nije, očito, masovno prepoznat. I tako se u Bosni i Hercegovini, u popisu kao i u životu, medijski i javni ratovi vode oko onog što su neobavezna pitanja, dok za obavezna nikog nije briga.