hamburger-icon

Kliker.info

Muharem Bazdulj : Politička akademija “Doktor Vojislav Šešelj”

Muharem Bazdulj : Politička akademija “Doktor Vojislav Šešelj”

08 Maja
00:36 2014

Bazdulj2Ako čovjek prati preambule koje savremeni južnoslovenski teoretičari, naročito viđeniji likovi iz lijevog sektora (da ne kažem “žižekovci”), koriste za otpočinjanje svojih tekstova, u posljednje vrijeme će lako primijetiti dva najpopularnija – šahovskim vokabularom rečeno – “otvaranja”. S jedne strane, uvijek je zgodno citirati nekog lidera ili diktatora sa svoje strane “fronta” (nekad Lenjina, nekad Staljina, a nekad Mao Ce Tunga ili Pol Pota).

Piše : Muharem Bazdulj (Oslobođenje)

S druge pak, ako se iz nebeskih visina vlasti valja spustiti u bazu, ima smisla analizirati neki grafit. Vrijedilo bi, možda, na tom tragu ovdje navesti jedan recentniji grafit sa beogradskog Zelenog venca. Nepoznat Netko tamo je, naime, crvenim sprejom ispisao (velikim slovima) poruku sljedećeg sadržaja: “ŠEŠELJ IS LOVE”. Nije nevažno pomenuti da je riječ “Šešelj” ispisana ćirilicom, dok je ostatak grafita ispisan latinicom. Usprkos “ljubavnom” sadržaju, cijela stvar upravo zbog latiničko-ćirilične i srpsko-engleske kombinacije više vuče na ironiju. Ne ironizira se tu samo Šešelj, ironizira se cijeli taj pomodarski digitalno-tviteraški jezik. Fali još samo ono stilizovano srce načinjeno od broja tri i znaka za “je veće” (tj. ovako nešto <3 ) pa da zajebancija bude potpuna.

Kog vraga se danas iko ima sjećati Šešelja, pomisliće neko neupućen. Njegova Srpska radikalna stranka već drugi put na izborima ostaje ispod cenzusa i na sigurnom je putu ka ropotarnici istorije. Sam Šešelj pak već duže od decenije tavori u zatvoru u Haagu, sve vrijeme u statusu pritvorenika. Neki su ozbiljni ratni zločinci za kraće vrijeme odradili cijele svoje robije i vratili se kućama. Ipak, nije da nam savremena politička scena u tzv. Regiji ne daje razloga da se prisjetimo Šešelja. Ispostavlja se, naime, da je on bio vlasnik najperspektivnijeg političkog inkubatora na zapadnom Balkanu u postjugoslovenskom periodu. Ako je i po čemu Šešelj bio tipičan južnoslovenski političar, to je njegova titula doktora nauka. Češće nego što nisu, ovdašnji su stranački predsjednici doktori nauka i fakultetski profesori. A ima nešto zajedničko kod većine lokalnih fakultetskih profesora i stranačkih predsjednika, radilo se ili ne radilo o istim osobama; i jedni i drugi su, naime, skloni tzv. negativnoj selekciji. Hoću reći, između poslušnog, poltronskog mediokriteta na jednoj i izvrsnog ponešto divljeg studenta na drugoj, tipičan profesor ovdašnji za asistenta bira prvog. Slična je varijanta i kod kružoka onih koje partijski šefovi biraju za svoje prve saradnike: češće su to mladi klimoglavci (evet-efendije), negoli ljudi koji misle svojom glavom. Razlog je jasan: strah od konkurencije, od onih koji bi ih mogli nadmašiti i preuzeti njihovo mjesto.

Ako je suditi po samom vrhu političke scene u današnjoj Srbiji, onda Vojislav Šešelj nije bio takav. Njegovi najbolji učenici njega su uveliko nadmašili. Nikad to nije bilo očitije nego u prethodnih mjesec dana. Dobro, Tomislav Nikolić je predsjednik Srbije već dvije godine, ali on je doskoro ipak bio jedini među nekadašnjim Šešeljevim najbližim saradnicima na samom vrhu formalne piramide vlasti. Sada mu društvo pravi još dvoje Šešeljevih pulena. Maja Gojković je, naime, predsjednica Skupštine Republike Srbije, dok je Aleksandar Vučić predsjednik Vlade. (Ako ni zbog čega drugog, a ono zbog rodne ravnopravnosti, možda ima smisla pomenuti i Jorgovanku Tabaković koja je guvernerka Narodne banke Srbije, a u političkom je smislu takođe izišla iz Šešeljevog šinjela.)  Glavni urednik dnevnika “Danas” Zoran Panović ovih dana zgodno primjećuje da bi Šešelj mogao da bude ponosan zarad činjenice da se “njegov kasting” pokazao tako dobro pogođenim.

Da se razumijemo, nije mi ovdje namjera baviti se iskrenošću ili neiskrenošću političkih preobražaja bilo koga od četvoro gore pomenutih. Iskrenost, uostalom, nije politička kategorija. Samo mi je zanimljivo kako Evropska unija, međunarodna zajednica ili kako se već zove cijeli taj zapadni kongolomerat, Vojislava Šešelja smatra babarogom, a njegove učenike i učenice drži za najveće adute u nepovratnom uključivanju Srbije (a posljedično i drugih zemalja između Izačića i Đevđelije) u Evropsku uniju (plus, najvjerovatnije, i NATO). A dok čitamo polemiku o tome da li se ili nije Nikola Špirić nudio PDP-u (kao da bi, i da nije, njegova partijska odiseja bila bitno siromašnija) odnosno intervju (baš u Oslobođenju) sa Aleksandrom Pandurević gdje ona braneći Mladena Bosića, svog stranačkog šefa, od optužbi da nije pravi lider tvrdi kako su, eto, iste optužbe stizale i na račun prvog predsjednika SDS-a Radovana Karadžića te tako, je li, brani Bosića poredeći ga sa Karadžićem, možemo lako naslutiti da ista ta međunarodna zajednica i spas za Bosnu i Hercegovinu vidi zapravo u “reformisanim nacionalistima”. Nije bitna prošlost, nisu bitni “orasi u džepovima”, bitna je trenutna kooperativnost i gola politička pragma, poručuje Zapad svojim (doskorašnjim) ljubimcima sa medijske i intelektualne ex-yu scene, a ovi to nikako ne čuju. Možda bi poruka bila jasnija kad bi se među dotiranim nevladinim organizacijama, raznim institutima, centrima i ostalim Alumni Think-Tank Forumima, našla i još jedna specijalizovana za obuku mladih lidera odanih civilizacijskim vrijednostima i ljudskim pravima. Mogla bi, recimo, da se zove Politička akademija “Doktor Vojislav Šešelj”.

Podijeli

Komentari

Još nema komentara

Komentariši

Napiši komentar

Vaša e-mail adresa neće biti objavljena.
Obavezna polja su označena *

Idi na alatnu traku