Kliker.info

Generalna postizborna konstelacija polako biva sasvim jasna. Ključevi raspleta su ponajprije u rukama Dragana Čovića. Da se razumijemo, peteročlana aprilska stranačka družba koju su pod okriljem Evropske pučke stranke “formirali” SDA, HDZBiH, HDZ 1990, SDS i PDP nadmoćno je trijumfovala na oktobarskim izborima. Jedan jedini poraz ove su “sestrinske stranke” doživjele na frontu na kojem se vodila borba za poziciju predsjednika Republike Srpske.

Piše : Muharem Bazdulj (Oslobođenje)

Tu je pak i sretno i spretno i jedva i na guzove, Milorad Dodik pobijedio Ognjena Tadića. Tu koju hiljadu glasova viška donijeli su mu skupa patrijarh Srpske pravoslavne crkve Irinej i predsjednik Ruske Federacije Vladimir Putin. Imajući u vidu protiv kakvog se terceta borio, Ognjen Tadić je još i dobro prošao. Čovićeva lojalnost sada je podijeljena: s jedne strane tu je višegodišnji i višedimenzionalni pakt sa Miloradom Dodikom, s druge činjenica da su mu – barem teoretski i iz evropske perspektive – SDS i PDP ideološki bliži. Kad bi Čović vodio HDZBiH po instrukcijama Evropskih pučana, Dodikova predsjednička pobjeda uskoro bi se pokazala kao savršen primjer Pirove pobjede.

Nedavno me je poznanik, suri Hercegovac, univerzitetski profesor, dobro upućen u regionalnu političku floru i faunu, ubjeđivao kako je Dragan Čović po etničkom porijeklu sasvim sigurno Srbin. Nije se pozivao ni na njegove reformističko-jugoslovenske stavove s početka devedesetih niti pak na famozni ćirilični potpis, već samo na narodnu predaju, sličnu valjda onoj po kojoj je Vojislav Šešelj po etničkom porijeklu Hrvat. Nebitno je zapravo, čak i ako jest, tako sam nekako odgovorio, on sebe smatra Hrvatom i za takvo što ima stopostotno suvereno pravo, čak i bez pomodne intelektualističke žvake o benediktandersonovskoj “zamišljenoj zajednici”. Uostalom, iz dnevnopolitičke perspektive, on je Hrvat prvenstveno zbog toga što ga drugi smatraju Hrvatom.

Sartreova rečenica – iz “Razmišljanja o jevrejskom pitanju” – po kojoj je Jevrej čovjek koga drugi smatraju Jevrejom, zgodan je šlagvort za analizu vijesti o kojoj se u posljednje vrijeme mnogo pisalo. Ovo je, dakle, vijest objavljena prije nekoliko dana: “Zastupnici Bosanske stranke (BOSS) u Skupštini Kantona Sarajevo Haris Pleho i Rasim Smajić navodno su se u kandidatskom obrascu Centralne izborne komisije BiH (CIK) izjasnili kao Srbi, isključivo da bi bili među pet zastupnika iz KS-a koji će biti imenovani u Dom naroda federalnog Parlamenta. U tom slučaju bi imali duplu naknadu u Skupštini, odnosno Parlamentu FBiH”. Stigli su, naravno, već i mnogi komentari. Iz BOSS-a demantuju da je njihovim poslanicima motiv koristoljublje. Stranke iz Republike Srpske u tome vide “grubu diskriminaciju i neviđenu prevaru”. Asim Mujkić napominje da nije riječ o “kršenju zakona, već o iskorišćavanju njegovih propusta”, dok Predrag Kojović u cijeloj priči vidi “još jedan dokaz o apsurdnosti ustavnog uređenja i principa etničke demokratije”. Citirani komentari uglavnom imaju smisla. Čitav slučaj zapravo počiva na kontekstu. S jedne strane, ako Mehmed Meša Selimović može da bude Srbin, nema nijednog principijelnog razloga zbog čega Srbi ne bi mogli biti Haris Pleho i Rasim Smajić.

Posve vjerovatno zvuči da im je motiv materijalno-finansijske prirode, ali to je nemoguće nedvojbeno dokazati. Nisu uostalom njih dvojica ništa gori od famoznog Muhameda Alaima koji je odlučio da neće biti Bošnjak nego će da bude Musliman da bi mogao da bude Ostali, odnosno od Igora Radojičića koji je naprasno postao Crnogorac uzurpirajući jednu od ključnih pozicija unutar hijerarhije Republike Srpske koja treba da pripadne nesrbima. Pa i hrvatstvo Emila Vlajkija manje-više je pragmatičnog tipa. U tom smislu, Pleho i Smajić jesu cinični, ali nisu napravili ništa kriminalno. Druga je stvar ako njihov čin posmatramo iz moralističke perspektive. Već citirani Mujkić primijetio je da nema tu “ništa nezakonito, već je to stvar moralnosti”. Neće takvo njihovo izjašnjavanje promijeniti bilo šta u percepciji bilo njih bilo članova njihovih porodica u današnjem Kantonu Sarajevo. Neće oni, dakle, prestati biti doživljavani kao većinci. I mada manjinskost danas u Bosni i Hercegovini nije najdirektnije opasna po život, fiktivno uvrštavanje samog sebe u manjinske redove, bez ikakve suštinske solidarnosti, podlo je, u najmanju ruku.

Ima jedna epizoda čuvene televizijske serije “Zona sumraka” u kojoj se neki umjetnik, pisac valjda, koji nije Jevrej, predstavlja kao Jevrej, jer vjeruje u famu o svemoćnom jevrejskom lobiju i jer vjeruje da će mu vrata uspjeha biti otvorena. Da li zbog “jevrejstva” ili ipak zbog kvaliteta pisanja, on postane zvijezda. Jedne noći, međutim, on legne da spava, godine su valjda neke sedamdesete ili osamdesete u Americi, a budi se u vrijeme s kraja 1930-ih, i to u Njemačkoj, kao Jevrej, naravno. Hajde, majčin sine, budi sada Jevrej. To je otprilike zgodna poetska pravda u svakoj sličnoj situaciji pragmatične identifikacije sa nekom etnijom, vjerom i slično. Test iskrenosti su teška vremena. Da je Bosna i Hercegovina “Zona sumraka” (a nije daleko…), Haris Pleho i Rasim Smajić bi se probudili u 1993. godini, u opsjednutom Sarajevu, taman u vrijeme jedne od Cacinih racija, naravno – kao Srbi…