Kliker.info

Kad mediji nemaju o čemu da pišu, kad se uđe u poslovičnu “sezonu kiselih krastavaca”, onda u javnosti znaju završiti i priče o, recimo, stanovitom seoskom domaćinu, vrijednom i poštenom, koji se odriče, naprimjer, svoje kćerke jer je ona, možda, uradila nešto što je iz njegove konzervativne perspektive zazorno i nedopustivo, a još ga i ne posjećuje onoliko često koliko bi on volio.

Piše : Muharem Bazdulj (Oslobođenje)

Relativna frekvencija takvih medijskih sadržaja dovela je do toga da u kolokvijalni jezik uđe fraza o “odricanju preko novina”, u smislu objavljivanja javnog oglasa kojim, je li, taj-i-taj ili ta-i-ta obznanjuje opštinstvu da tog-i-tog ili tu-i-tu više ne smatra svojim roditeljem ili djetetom (odricanja od dalje rodbine manje su, reklo bi se, dostojna javnog notiranja). Pravnici vele da praksa “odricanja preko novina” nema nikakve pravne posljedice. Primjerice, ako onaj seoski domaćin s početka umre bez testamenta, a kćerka koje se odrekao mu je najbliži rod (“next of kin”, što bi rekle kolege sa BBC-a), njoj pripada sva domaćinova imovina, pa makar o famoznom “odricanju” bilo obaviješteno ne samo cijelo selo nego i cijela država.

Premijer Federacije BiH, notorni Nermin Nikšić, odlučio se za inoviranu strategiju sličnog tipa koju bismo mogli prozvati “odricanje preko notara”. Reagujući na jednu polurečenicu iz teksta koji je na ovom istom mjestu prekjuče objavila Vildana Selimbegović, u kojoj je stavljen rame uz rame sa kolegama Damirom Hadžićem i Zlatkom Lagumdžijom, a kad je riječ o povećanju nepokretne imovine tokom tekućeg mandata na vlasti, Nikšić nije presavio tabak pa Oslobođenju poslao demanti u formi pisma reagovanja ili pisma čitaoca, nego je s javnošću podijelio “notarski obrađenu izjavu”. U izjavi koja zapravo u najvećoj mjeri potvrđuje tačnost navoda iz teksta Vildane Selimbegović, Nikšić najprije iz imovine koju je stekao za vrijeme mandata isključuje svoj novi sarajevski stan, a zatim nastavlja: “Svi apartmani, kuće, vikendice i sva druga imovina koju Vildana Selimbegović pronađe s današnjim danom, a da je upisana na mene ili nekog od članova moje porodice, a koja nije navedena u mom imovinskom kartonu od 22. 6. 2010. godine, osim stana u Sarajevu iz stava 1. ove izjave, ovim putem se obavezujem da odmah zaključim, potpišem i provedem uz saglasnost svog bračnog partnera ugovor o poklonu takve imovine u korist navedenog poklonoprimca. Također pristajem platiti sve troškove vezane za prenos prava vlasništva”.

Odmah nakon što je u medije stigla Nikšićeva izjava, Vildana Selimbegović mu je odgovorila, kratko i pomalo prezrivo, jedinim odgovorom dostojnim Nikšićevog “narodskog” dokazivanja sebe kao teškog poštenjačine (što je teza u koju su i najnaivniji prestali vjerovati poslije onog bezočnog slučaja nepotizma i njegovog ciničnog opravdavanja). Ipak, ovakva “javna razmjena” na relaciji političar – novinarka nije privatni spor koji treba da ostane između njih dvoje, koliko god Nikšiću to bio cilj. Najlakše je dići prašinu tobožnjim “poklonom” da bi se bacila prašina u oči narodu (koji “nije blećak”), koji zna da se, naročito u današnjoj Bosni i Hercegovini, može posjedovati i imovina koja “nije upisana” na stvarnog vlasnika ili nekog od članova njegove uže porodice. Zna Nikšić, kao što znaju i njegove kolege iz partijskog vrha, da će u idućem mandatu neko morati da zatvorski zaplati silnu pljačku, to jest da će se tražiti neki poslovični Pedro, a da takav može doći samo iz stranke koja je bila na vlasti pa je prekomandovana u opoziciju. (Oni koji nakon oktobra 2014. opstanu na vlasti tu su, barem srednjoročno, puno sigurniji) Otud je i ova “notarska izjava” zapravo više dio predizborne kampanje, nego privatna pizma navodnog preispoljnog “poštenjačine”.

Takođe, ovakva izjava, tako potcjenjivački intonirana (“imovina koju Vildana Selimbegović pronađe”?! – pa nije Vildana Selimbegović porezni inspektor da ona – po zemlji i svijetu – traži imovinu Nermina Nikšića po zemljišnjim knjigama i katastrima), a odaslana sa tako visoke političke adrese sa koje je odaslana, svugdje u svijetu bi se smatrala formom nedopustivog pritiska na novinare. U današnjoj Bosni i Hercegovini, međutim, a naročito u Sarajevu, gdje postoje javne ličnosti koje su svete krave i zaštićena zvjerad, samoprozvane moralne vertikale i časne gromade, koje njihove pseudointelektualne publicističke ergele brane i od malo hladnijeg vjetra, a kamoli od napada i “prozivanja”, postoje i osobe koje ne nadahnjuju angažman te ovovremene abortirane emilzolinčadi. Znala se Vildana Selimbegović nositi i sa prostačkim diskreditacijama koje joj je uputio Alija Izetbegović u vrijeme dok je bio moćniji nego će Nikšić, Lagumdžija i Hadžić ikada biti, znala je da otrpi (na šta je ukazao Tarik Haverić) neke od najbezočnijih napada ikad publikovanih u sarajevskim medijima, a da ama baš niko ne digne glas u njenu odbranu. Ne može njoj ništa Nikšićev infantilni bijes. Novinari bi se, međutim, trebali makar kolegijalno zabrinuti kad ih političari počnu pominjati u “notarski obrađenim izjavama”, naročito ako se u njima pominju i neki pokloni. Još su stari Grci znali da se nekih ljudi treba čuvati “i kad darove nose”.