Kliker.info

i Pobjedom Tomislava Nikolića na predsjedničkim izborima u Srbiji prošle godine – taman negdje u ovo doba godine – te posljedičnim formiranjem Vlade Republike Srbije od koalicije okupljene oko Srpske napredne stranke dinamika regionalnih političkih odnosa nepovratno se promijenila. Otvoreno favoriziranje Nikolića iz krugova samozvane ljevice akademske i analitičarske provenijencije praćeno je pokušajem operacije masovnog pranja mozgova s ciljem generalnog prihvatanja aksioma da nije važno šta je neko radio devedesetih godina prošlog stoljeća, nego je važno jedino ono što (se) radi danas. Na tom fonu se, unutar bloka doskoro koliko-toliko monolitnog, a poznatog pod imenom "druga Srbija", odnedavno vodi široka polemika na temu koliko je nacionalizam u Srbiji danas potentna i potencijalno opasna politička snaga. U najkraćem, jedni tvrde da je nacionalizam obezubio i da više ne igra operativno važnu ulogu u svakodnevnom političkom životu, drugi pak misle da nije tako.

Što se tiče značaja nacionalizma u svakodnevnoj politici, Srbija s jedne i Bosna i Hercegovina s druge strane baš i nisu za poređenje, ako ni zbog čega drugog, a ono zbog činjenice da u Srbiji ne postoje konstitutivni narodi, instituti zaštite vitalnog nacionalnog interesa, domovi narodi, entitetska glasanja i slični bakrači. Ipak, makar kod nas ovih dana nema tako transparentne polemike o važnosti ili nevažnosti nacionalizma u trenutnoj političkoj konstelaciji, nije da i u Bosni i Hercegovini, još i od ranije, ne postoje teze da "pripitomljeni nacionalizam" više i nije toliko opasan. Ono što se u takvoj argumentaciji obično prenebregava jest činjenica da je tzv. "unormaljeni" nacionalizam suštinski zapravo pogubniji od onog otvorenog, jer se pokušava izdati za nešto drugo, nešto logično, prirodno i samorazumljivo. Takav nacionalizam se najlakše i najefektnije dade detektovati u jeziku. Predaleko bi nas ovdje odvela podrobnija analiza knjige Victora Klemperera "Jezik Trećeg Reicha" koja se bavi načinima na koji se kroz jezik oslikava upravo ona istina koja se pokušava prikriti. Bolje da u lokalnoj savremenoj praksi pokušamo pronaći primjer kako se kroz jezičnu praksu, naoko posve slučajno, iskezi nacionalizam kakav se zbog straha ili političke korektnosti rijetko kad u javnosti dade vidjeti u potpuno ogoljenom vidu.
Pobjedom Tomislava Nikolića na predsjedničkim izborima u Srbiji prošle godine – taman negdje u ovo doba godine – te posljedičnim formiranjem Vlade Republike Srbije od koalicije okupljene oko Srpske napredne stranke dinamika regionalnih političkih odnosa nepovratno se promijenila. Otvoreno favoriziranje Nikolića iz krugova samozvane ljevice akademske i analitičarske provenijencije praćeno je pokušajem operacije masovnog pranja mozgova s ciljem generalnog prihvatanja aksioma da nije važno šta je neko radio devedesetih godina prošlog stoljeća, nego je važno jedino ono što (se) radi danas. Na tom fonu se, unutar bloka doskoro koliko-toliko monolitnog, a poznatog pod imenom "druga Srbija", odnedavno vodi široka polemika na temu koliko je nacionalizam u Srbiji danas potentna i potencijalno opasna politička snaga. U najkraćem, jedni tvrde da je nacionalizam obezubio i da više ne igra operativno važnu ulogu u svakodnevnom političkom životu, drugi pak misle da nije tako.

 
Što se tiče značaja nacionalizma u svakodnevnoj politici, Srbija s jedne i Bosna i Hercegovina s druge strane baš i nisu za poređenje, ako ni zbog čega drugog, a ono zbog činjenice da u Srbiji ne postoje konstitutivni narodi, instituti zaštite vitalnog nacionalnog interesa, domovi narodi, entitetska glasanja i slični bakrači. Ipak, makar kod nas ovih dana nema tako transparentne polemike o važnosti ili nevažnosti nacionalizma u trenutnoj političkoj konstelaciji, nije da i u Bosni i Hercegovini, još i od ranije, ne postoje teze da "pripitomljeni nacionalizam" više i nije toliko opasan. Ono što se u takvoj argumentaciji obično prenebregava jest činjenica da je tzv. "unormaljeni" nacionalizam suštinski zapravo pogubniji od onog otvorenog, jer se pokušava izdati za nešto drugo, nešto logično, prirodno i samorazumljivo. Takav nacionalizam se najlakše i najefektnije dade detektovati u jeziku. Predaleko bi nas ovdje odvela podrobnija analiza knjige Victora Klemperera "Jezik Trećeg Reicha" koja se bavi načinima na koji se kroz jezik oslikava upravo ona istina koja se pokušava prikriti. Bolje da u lokalnoj savremenoj praksi pokušamo pronaći primjer kako se kroz jezičnu praksu, naoko posve slučajno, iskezi nacionalizam kakav se zbog straha ili političke korektnosti rijetko kad u javnosti dade vidjeti u potpuno ogoljenom vidu.

 
Jedan sarajevski dnevni list – onaj koji trenutno ne čitate – objavio je ovih dana i vijest sljedećeg sadržaja: "Iako je prošlo 17 dana od pokušaja paljenja pravoslavnog Hrama Sv. Save u sarajevskom naselju Blažuj, policija još nije identificirala počinioca ovog krivičnog djela. Podsjećamo, iz Ministarstva unutrašnjih poslova Kantona Sarajevo saopćeno je da je požar izbio na bočnim ulaznim vratima Hrama, a uviđajem policije i sudskog vještaka protivpožarne zaštite utvrđeno je da je požar izazvan upotrebom otvorenog plamena." Vijest kao vijest je zapravo korektno i profesionalno sastavljena. Oprema je, međutim, druga stvar; nadnaslov glasi: "Nakon pokušaja paljenja Hrama Sv. Save", a naslov: "Policija još traga za piromanom". Interesantan je izbor termina kojim je definisan nepoznati počinilac ovog zločina: piroman. Prema rječniku srpskohrvatskoga književnog jezika (Novi Sad, 1971) riječ "piroman" označava "čovjeka bolesno sklonog paljevini, podmetanju požara". Najkraće rečeno, piroman je manje pravna ili vrijednosna kategorija, a više dijagnoza. Piroman ne pali nešto jer želi, nego jer mora. I piroman ne bira metu paljevine tendenciozno, on pali sve što mu je na dohvat ruke.

 
Pošto je počinilac paljevine pravoslavne crkve u Blažuju još nepoznat, postavlja se pitanje na osnovu čega mu je novinar (ili urednik) postavio dijagnozu. Predstavljajući počinioca kao piromana, novinar (ili urednik) apriorno odbacuje nacionalnu ili vjersku mržnju kao njegov potencijalni motiv. Ako bismo pak logično razmišljali, puno je izvjesnije da crkvu nije pokušao zapaliti nikakav piroman, nego čovjek koji je želio poslati poruku lokalnom pravoslavnom stanovništvu. Kao što i razbijanja prozora na pojedinim džamijama po Republici Srpskoj nisu djelo perverznih fetišista polomljenog stakla, nego onih koji muslimanima šalju poruku da su nepoželjni. Isti onaj koji najprirodnije paljevinu pravoslavne crkve u Sarajevu "fakturiše" piromanu, smrtno bi se uvrijedio kad bi neko insinuirao da je neku džamiju u Republici Srpskoj eventualno zapalio piroman. Kad je prije petnaestak godina u atentatu mučki ubijen Jozo Leutar, zamjenik ministra unutrašnjih poslova Federacije BiH, Alija Izetbegović je dao nezaboravnu izjavu prema kojoj su za atentat krivi "ili hrvatski ekstremisti ili naše budale". Nacionalistička percepcija stvarnosti po pravilu je baždarena na sličan način. Svaki krimen koji "mi" napravimo prema "njima" je slučajan gest neodgovornog pojedinca, iracionalan ispad nekakve budale. Ono pak što "oni" naprave "nama" rezultat je pomno promišljenog plana, pripremanog i finaliziranog godinama i decenijama. Tu se rađa i cvate ovdašnji "unormaljeni nacionalizam", tu, između "njihovih ekstremista" i "naših budala", između njihovih "zločinaca" i naših "piromana".
Jedan sarajevski dnevni list – onaj koji trenutno ne čitate – objavio je ovih dana i vijest sljedećeg sadržaja: "Iako je prošlo 17 dana od pokušaja paljenja pravoslavnog Hrama Sv. Save u sarajevskom naselju Blažuj, policija još nije identificirala počinioca ovog krivičnog djela. Podsjećamo, iz Ministarstva unutrašnjih poslova Kantona Sarajevo saopćeno je da je požar izbio na bočnim ulaznim vratima Hrama, a uviđajem policije i sudskog vještaka protivpožarne zaštite utvrđeno je da je požar izazvan upotrebom otvorenog plamena." Vijest kao vijest je zapravo korektno i profesionalno sastavljena. Oprema je, međutim, druga stvar; nadnaslov glasi: "Nakon pokušaja paljenja Hrama Sv. Save", a naslov: "Policija još traga za piromanom". Interesantan je izbor termina kojim je definisan nepoznati počinilac ovog zločina: piroman. Prema rječniku srpskohrvatskoga književnog jezika (Novi Sad, 1971) riječ "piroman" označava "čovjeka bolesno sklonog paljevini, podmetanju požara". Najkraće rečeno, piroman je manje pravna ili vrijednosna kategorija, a više dijagnoza. Piroman ne pali nešto jer želi, nego jer mora. I piroman ne bira metu paljevine tendenciozno, on pali sve što mu je na dohvat ruke.