Muharem Bazdulj : Mi smo ovdje samo zbog para
Piše : Muharem Bazdulj (oslobođenje)
U vrijeme dok je predsjednik Vijeća ministara Bosne i Hercegovine bio Adnan Terzić jedan je bosanskohercegovački nedjeljnik objavio izuzetno zanimljiv intervju s njim. Naslov je zaista bio ľestok: “Rekao sam Ashdownu da je kriminalac“. Cijeli intervju bio je neuobičajeno nediplomatski, a i po dikciji i sadrľaju je snaľno odudarao od prethodnih Terzićevih istupa. Mnogi čitaoci su bili zbunjeni, a neki među njima i izuzetno prijatno iznenađeni. Bilo je i potpunog oduševljenja činjenicom da je neki bosanskohercegovački političar izišao iz stanja ropske poslušnosti takozvanoj međunarodnoj zajednici te da je moćnom visokom predstavniku skresao istinu u brk. Ispostavilo se, međutim, da je intervju bio – izmišljen. Opravdanje za ovu šalu bio je pogodan
Sjetio sam se ove pričice već, evo, i deset godina stare čitajući o slučaju koji posljednjih dana potresa Tursku. Evo kako je slučaj prepričan u jednom dopisničkom izvještaju: "Novinar lista Takvim Mevlut Juksel povukao je čudan potez: pod glavnim naslovom ‘Prljavo priznanje’ na prvoj strani objavio je intervju sa poznatom američkom novinarkom Christiane Amanpour koji je izmislio, ali je na trenutak uspio da zbuni javnost i izazvao je veliko interesovanje, što je očevidno i bio cilj redakcije. Pogotovo što su sporni tekst preuzeli i drugi mediji. ‘Mi sve radimo za pare… Nas pritiskaju proizvođači petroleja, lijekova, alkoholnih pića i veliki finansijski lobi’, citirane su riječi novinarke u intervjuu uz koji je objavljena i fotografija ‘autora’ Juksela koji oko vrata nosi bedľ koji dobijaju posjetioci centrale TV mreľe CNN. Čitaoci su na trenutak bili zbunjeni. Tek na kraju intervjua mogli su da pročitaju neupadljivu napomenu da je razgovor izmišljen. Redakcija je objasnila zašto je povukla taj neprofesionalni potez – htjeli su, kako kaľu, da i na ovaj način podsjete ‘na laľi’ koje je CNN danima uľivo emitovao u svijet sa trga Taksim i drugih protesta u Turskoj. ‘Ovaj intervju nije stvaran, ali ono što pročitate u njemu je realno’, objasnio je list koji je podrľao vladu u hajci na strane novinare. Preko Twittera odmah se oglasila Christiane Amanpour. ‘Stidite se i vi i Takvim zbog falsifikovanog intervjua’, napisala je ona.”
Izuzetno su zanimljive podudarnosti između "slučaja Adnan Terzić" i "slučaja Christiane Amanpour". U oba slučaja manipulacija je bila plod svjesne uredničke odluke. U oba slučaja takođe, na samom kraju "intervjua" postojala je "neupadljiva napomena" koja je sugerisala kako je riječ o fikciji. Razlike se uglavnom tiču prostora i vremena. Priča sa Adnanom Terzićem ostala je lokalna jer Bosna i
Vratimo se na kraju najaktuelnijem slučaju, onom turskom, u kojem je ľrtva bila Christiane Amanpour. Šta je tako strašno u tom (izmišljenom) cinizmu "Mi sve radimo za pare"? To je uostalom opšte mjesto – da savremeno novinarstvo pati od pretjeranog uticaja finansijskih centara moći. Da je Amanpourova ľeljela da opširnije polemiše, mogla se pozvati na onu zgodnu sintagmu "rugala se sova sjenici" i poručiti: ako CNN zavisi od proizvođača petroleja, lijekova, alkoholnih pića i velikih finansijskih lobija, vi zavisite od turske vlade. Problem koji je zajednički i američkom i turskom i ovdašnjem novinarstvu je kriza povjerenja; pojednostavljeno govoreći: čitaoci i gledaoci sve manje vjeruju novinarima. Prije nekoliko dana, Gojko Berić je na ovom istom mjestu objavio dirljiv tekst o sistemu vrijednosti po kojem čovjek vrijedi onoliko koliko zarađuje. Postoje, međutim, i drugi sistemi vrijednosti. U malim bosanskim čaršijama obično se s divljenjem govori o ljudima koji ništa posebno nemaju, ali koji nikom ništa i ne duguju, a kojima kad umru u ladici pronađu kovertu s taman dovoljno novca za troškove pogreba. Pošteno novinarstvo niti je profesija u kojoj se postaje bogatašem, kao što nije, odnosno ne bi smjela biti, ni profesija za amatere, za one koji pišu besplatno, za potplaćene, poniľene i uvrijeđene. Pravi novinari su oni čije je najveće bogatstvo povjerenje njihovih čitalaca. Kad takvi kaľu da su tu samo zbog para, to nije cinizam, to je ironija. Takvim se vjeruje više nego laľnim idealistima, uvijek spremnim dobrovoljnim davaocima tuđe krvi i sličnim "moralnim vertikalama".
Komentari