hamburger-icon

Kliker.info

Muharem Bazdulj : Majka pravoslavna

Muharem Bazdulj : Majka pravoslavna

14 Jula
18:47 2015

Bazdulj2Najvažniju rečenicu na subotnjoj komemoraciji u Potočarima nije izgovorio ni Bill Clinton, ni Borut Pahor, ni Husein efendija Kavazović, ni Ahmet Davutoglu, ni Theodor Meron, ni bilo ko od silnih političara tamo prisutnih. Najvažniju rečenicu izgovorila je Kada Hotić, potpredsjednica Udruženja majki enklava Srebrenica i Žepa. U kratkom razgovoru sa predsjednikom Vlade Republike Srbije Aleksandrom Vučićem, Kada Hotić je kazala: ”Ne može se negirati genocid. Mi smo svoj narod, nismo tuđi narod. Treba nam bolja budućnost. Ovo mezarje piše istinu, a istina može graditi budućnost.”

Piše : Muharem Bazdulj (Oslobođenje)

Prije tačno dvadeset godina, u julu mjesecu 1995, pripadnici vojske i policije Republike Srpske su Kadi Hotić ubili muža, dvadesetdevetogodišnjeg sina, dvojicu braće i još pedesetak rođaka. Sa tim znanjem i sa tom sviješću treba pročitati i razumjeti njenu rečenicu: “Mi smo svoj narod, nismo tuđi narod.”

U subotu je u Potočarima sahranjeno još 136 Srebreničana. Svete knjige kažu da je svaki život jednak cijelom jednom kosmosu, da svako ko ubije jednog čovjeka kao da je cijeli svemir uništio. Svaki od njih 136 u subotu sahranjenih ima svoju priču, posebnu i jedinstvenu, kao što je posebna i jedinstvena svaka životna priča svakog čovjeka koji je ikada živio. Svaka od tih priča, kao i svaka od više od osam hiljada srebreničkih priča, istovremeno je i dio cjeline i simbol cijele te katastrofe i tragedije. Takva je i priča o Saši Hidiću, rođenom 1964. godine u Titogradu, od oca Ćamila i majke Leposave. Ćamil Hidić je bio srebreničko siroče. Živio je u Tuzli, sa stricem, kao u naslovu onog filma. Vojsku je služio u Titogradu i tamo je upoznao Leposavu. Zaljubili su se i vjenčali, izrodili četvoro djece. Neko vrijeme su živjeli u Tuzli da bi poslije otišli u Titograd. Tamo su se i razveli. Ćamil se vratio u Bosnu, u Srebrenicu i ponovo se oženio. I druga žena mu je bila Srpkinja. Imali su dvije ćerke. Od četvoro djece iz prvog braka, sin Saša je bio najvezaniji za oca, pa je često išao k njemu. Tako ga je i rat zatekao u Srebrenici. U ratu se oženio, dobio ćerku. Ubijen je 12. jula. Dijelovi njegovih posmrtnih ostataka nađeni su u primarnoj masovnoj grobnici u Pilici. U to vrijeme mu je majka još bila živa, pa je pouzdano znala da joj je sin ubijen. Nije, međutim, dočekala njegovu sahranu. Umrla je u međuvremenu. Nakon što su dijelovi skeleta pronađeni u sekundarnoj masovnoj grobnici u Kamenici, ćerka Saše Hidića je odlučila da se ukop obavi ove godine, mada sve kosti još uvijek nisu nađene.

Novinarka Almasa Hadžić ovih dana piše: “Hajra, Munira, Hatidža, Rufejda, Hajrija, Nura, Bahra, Habiba, Kada, Sabaheta, Ajka, Fazila, Šuhra, Zumra… i stotine i stotine drugih majki iz Srebrenice, Bratunca, Zvornika, Milića, Vlasenice čija su djeca žrtve genocida u Srebrenici, primjer su stamenosti i karaktera bosanskih žena, vrijedne svakog poštovanja i divljenja.” Među stotinama i stotinama majki žrtava Srebrenice iz jula 1995. godine su takođe i Barbara iz Beočina, majka Rudolfa Hrena te Leposava iz Titograda, majka Saše Hidića. Srebreničani su u julu 1995. godine ubijani zato što su bili muslimani, ali ne treba zaboraviti ni majke hrišćanke koje su otad pa sve do smrti svoje sinove oplakivale ili ih još uvijek oplakuju. Govoreći o Saši Hidiću, jedan njegov rođak izjavio je nedavno: “Što se tiče vjere, ne mogu reći da je naginjao ni na jednu ni na drugu stranu. Sticajem okolnosti se zadesio u Srebrenici kada je rat počeo i normalno je da je bio uz oca.”

Jako je popularno govoriti ovih dana kako Vučić nije imao pravo da dođe u Srebrenicu i kako je kamen kojim je pogođen najmanja moguća kazna za onu njegovu notornu izjavu od 20. jula 1995. godine: “Ubijte jednog Srbina, mi ćemo stotinu muslimana.” Na omalovažavanju Vučićevog dolaska u Potočare virtuelno se združuju korifeji bošnjačkog kvazigrađanskog nacionalizma i srpski urbani kvazikosmopoliti koji su, prema vlastitom priznanju, prije nekoliko godina saznali da su u Srebrenici “u njihovo ime” pobijene hiljade ljudi i oni to sada najoštrije osuđuju. Suština njihovog združivanja je, međutim, u etno-kolektivizmu, u dihotomiji “mi” i “oni”. Jedni poručuju: Vi ste nas ubijali, pokajte se; drugi viču: Mi smo vas ubijali, izvinite. Lažu, međutim, i jedni i drugi. Prvi ne traže pokajanje, jer će svakom ko se pokaje, nabijati njegov grijeh do Sudnjeg dana i mrziće ga više nego one kojima na pamet ne pada da se pokaju. Drugi pak nisu oni koji su zaista participirali u ubilačkoj politici, pa je i njihovo izvinjenje šuplje, jer nemaju zbog čega da se izvinjavaju. Njihov je motiv uživanje u vlastitom doživljaju sebe samih kao hegelovskih “lijepih duša”. Mučno je pomalo njihovo sladostrasno slavljenje sopstvene samoproglašene plemenitosti. Ako je na nečemu moguće graditi pomirenje i bolju budućnost, onda je to rečenica Kade Hotić izgovorena pred Aleksandrom Vučićem “Mi smo svoj narod, nismo tuđi narod”. Cilj ubica i jest bio da dokinu ideju o bratstvu, za sva vremena. Još je Risto Đogo govorio: Koliko još treba da vas ubijemo da prestanete da želite da živimo zajedno. Nazivajući srebreničke muslimane Turcima, Mladić je sprečavao bilo čiju pomisao da bi njihovo ubijanje bilo bratoubilačko. Mržnja i jaz njihova su pobjeda. Ne treba pristati na kolektivističke ucjene, na ideju da bi neko ko je Srbin samo zato što je Srbin u Potočarima trebalo da osjeća stid. Osoba koja nije lično učestvovala u zločinu ili zločinačkoj politici, treba eventualno da osjeti sućut ili bol, ne stid. Naš rat je bio bratoubilački brat, tu su braća ubijala braću, od Knina i Škabrnje, Vukovara i Dubrovnika, Bijeljine i Zvornika, Sijekovca i Kozarca, Bradine i Ahmića, Grabovice i Vozuće sve do Srebrenice. Normalan čovjek, slobodan čovjek žali žrtve, druga ljudska bića, ne žali parčiće etno-mozaika, bošnjačkog, srpskog, hrvatskog, bilo kojeg. Kada Hotić kaže: “Mi smo svoj narod, nismo tuđi narod.” Isto je prije stotinjak godina rekao Miloš Crnjanski: “Zdravo, u sramu, pokoru, bedi,/ braća smo, braća!”

Podijeli

6 0 komentara

  1. bošnjak musliman
    bošnjak musliman 30 Januara, 10:33

    Svatri ste mi na sisi ćapćala…srđane, mrđane, bazdulje…
    Ispravno, treba se sjetiti i koje pravoslavne majke, ne sporim,al ako ti nešti znači, ja se tvoje počesto sjetim…kad god se meni zatuca,njoj se zaštuca.
    Šta očekivati od osobe koja se othranila na pinkovoj kit…sisi. i sta očekivati od osobe koja u svojim djelima piše o kurvaluku i pubertetskim fatačinama rođene matere. Šta očekivati od ….kopileta.

    Odgovori
  2. Ortodox
    Ortodox 26 Januara, 13:41

    Čestitoj duši treba dati hrane. A ne otrova. Šta vredi nesrećnoj duši što joj misli gospodina M.B. nude smirenje i spas, kad joj “bošnjak musliman” kao i vrlo izvesni “srbin” pravoslavac nude jedino otrov mržnje. I meni je g. Muharem ponudio ideju spasenja, jer sam, godinama, svoju dušu trovao krivicom, za nešto što niti sam činio niti podržavao. Veliko hvala Muharemu na ideji, koju, od srca podržavam.

    Odgovori
  3. Petar
    Petar 30 Juna, 23:29

    U predhodna dva komentara vidim slepu mrznju i cistu ljubav. Mrznjom se truje, nije ni svestan. Mrznja ne zna sta je, nije ni svestan.
    Drugi, otvorena ljubav, vrlo je svestan, oslobođen, srecan iako tuzan. Uopšte nije bitno ko je prvi a ko drugi. Da mi je samo da se suoče sami, potrebni jedan drugome, iako su mrznja i ljubav, iako ne idu skupa. uvek kada idu jedno na drugo sledi tragedija pa sva ljubav božja i svet je nastao i postoji zbog nje. Zar je ne osecate?! Lako je. Skoro se dodirnuti da. Ali nema potrebe, u nama je svuda, samo je pozovite i leti brzinom svetla,srecna sto ce da nas usreci, samo je pozovite, i prvi i drugi!

    Odgovori

Napiši komentar

Kliknite ovdje da poništite odgovor.

Vaša e-mail adresa neće biti objavljena.
Obavezna polja su označena *

Idi na alatnu traku