Kliker.info

Masa pomodnih mislilaca i komentatora trubila je prošle godine o takozvanoj krizi demokratije. Ideja je bila da većinsko glasanje stanovnika Velike Britanije za izlazak iz Evropske unije, odnosno činjenica da su Amerikanci za predsjednika izabrali Donalda Trumpa tobože dezavuiše demokratiju.

Piše:  Muharem Bazdulj  (Oslobođenje)

Nije to, naravno, sasvim nov trend. Slične teze čule su se u protekloj deceniji i povodom raznih drugih referenduma, primjerice u Irskoj ili Švicarskoj. Prema tipičnom razmišljanju takve vrste ljudi su odviše povodljivi i sugestibilni da bi im se dalo pravo da odlučuju o zaista značajnim stvarima.

Pobornici takve škole mišljenja imaju dirljivu vjeru u takozvane eksperte kojima bi dozvolili da “na bazi struke” odlučuju o svemu. Na tragu “osovine Brexit – Trump” prvu polovinu godine obilježila su očekivanja da na izborima u Holandiji, odnosno Francuskoj trijumf odnese krajnja desnica, no to se ipak nije desilo. Ipak, čini mi se da su kad je riječ o “stanju demokratije na Zapadu” rezultati vanrednih izbora u Velikoj Britaniji indikativniji od onih holandskih ili francuskih.

Priča je zapravo prilično poučna. Nakon što je britansko biračko tijelo smoreno lažima Tonyja Blaira prekinulo višemandatnu dominaciju laburista, torijevski premijer David Cameron obećao je referendum o britanskom članstvu o Evropskoj uniji da bi euroskeptike i u svojoj partiji i među njenim simpatizerima dugoročno skinuo sa dnevnog reda. Sam Cameron je bio pobornik ostanka u EU. Međutim, kad je na referendumu glasano za izlazak, on je podnio ostavku, a naslijedila ga je Theresa May.

Iako su torijevci imali apsolutnu većinu u parlamentu, a redovni izbori su na kalendaru bili tek za tri godine, ona je raspisala vanredne s željom da osvoji ubjedljiviju većinu jer je mislila da su laburisti nepovratno oslabljeni liderstvom Jeremyja Corbina koga se u pojedinim mainstream medijima predstavlja kao radikalnog ljevičara, a ponegdje čak i simpatizerom terorista i antisemitom.

Više “centristički” dio njegove partije sklon je da ga žestoko kritikuje pa je Mayova očito mislila da su se njeni glavni konkurenti “o sebi zabavili” i da će joj ubjedljiva pobjeda pasti u krilo kao zrela kruška.

U teoriji je sve izgledalo super, ali je stvarnost pokazala da je Theresa May napravila pogrešnu kalkulaciju. Raspisala je izbore u situaciji kad je njena partija imala apsolutnu većinu, a po rezultatima novih ostala je nekoliko mandata “kratka”. Istini za volju, torijevci su i dalje najjača stranka u parlamentu, čak i relativno ubjedljivo, ali opet manje ubjedljivo nego prije najnovijih izbora.

Uz pomoć koalicije Theresa May se uspjela dočepati i ponovne mandatarske pozicije, ali njen manevarski prostor je mnogo manji nego što je bio prije nego je “sama pala, sama se ubila”: Laburisti su opasno digli glavu, opozicija u njenoj vlastitoj partiji počela je da joj radi o glavi, a u kontekstu pregovora o Brexitu neće imati “čvrstu ruku”; klasičan je to primjer poslovične Pirove pobjede, odnosno varijacije na temu “da je pamet do kadije, ko od kadije”.

Karl Gustav Jung autor je koncepta poznatog kao “kolektivno nesvjesno” (kollektives Unbewusstes). Posmatraču političkih procesa ponekad bi se moglo učiniti da unutar zrelih demokratskih društava postoji nešto što bismo mogli nazvati “kolektivno svjesno”.

Usprkos različitim aberacijama, elektorat izbjegava da bilo kome da apsolutnu vlast. Relativni poraz Therese May ne znači, kao što su neki komentatori požurili da zaključe, da su se Britanci “pokajali zbog Brexita”. To znači samo da nisu željeli da bilo kome daju otvorene karte da se u pregovorima oko Brexita osili. Demokratija funkcioniše na bazi klatna i u situacijama gdje postoji mirna smjenjivost vlasti ljudi izbjegavaju da bilo kojoj političkoj opciji daju vlast previše dugo.

Uostalom, najtačniji prognozeri rezultata prethodnih američkih predsjedničkih izbora su bili oni koji se nisu upuštali u analizu Trumpove živopisnosti, nego su se zadržali na činjenici da je demokratski kandidat vladao prethodnih osam godina, da situacija nipošto nije sjajna i da će ljudi željeti promjenu. U tom smislu je i blagi trijumfalizam koji su iskazivali laburistički simpatizeri neposredno nakon što su objavljeni rezultati izbora bio i preuranjen i pretjeran

. Da, laburisti jesu prošli bolje, a torijevci gore nego posljednji put, ali torijevci su još uvijek jači od laburista. Iako su, naravno, Velika Britanija i Bosna i Hercegovina neusporedive skoro po svemu, priča o laburistima je donekle zanimljiva u kontekstu sve frekventnijih poziva na ujedinjenje ljevice.

Rast laburista bio je moguć zbog dvije stvari koje su išle zajedno: jedna je povratak na izvorne principe ljevice, što će reći na zaštitu radnika i socijalnu pravdu, a druga je privremeno stopiranje sektašenja i internih neprijateljstava i nesporazuma. Corbynu ovaj put nisu vlastiti saborci bacali klipove pod točkove i napredak je mogao da se dogodi.

U svakom slučaju, poslije “dugog toplog ljeta” slijede i izbori u Njemačkoj, a poslije nove podjele karata biće vjerovatno jasnija i šira evropska politika unutar koje će se razvijati i odnos EU prema Zapadnom Balkanu koji će, po svoj prilici, u jesen 2018, kad Bosnu i Hercegovinu čekaju izbori, biti jasniji nego danas.