hamburger-icon

Kliker.info

Muharem Bazdulj : Jeka iz bunara prošlosti

Muharem Bazdulj : Jeka iz bunara prošlosti

02 Juna
19:43 2015

Bazdulj2Valjda i na svakih pola godina u rubrikama sa nadnaslovima tipa “Zanimljivosti”, “Taj ludi svijet” ili “Nevjerovatno, ali istinito” pojavi se u novinama ili na internetskim portalima vijest kako je u tom i tom gradu, u toj i toj zemlji, prilikom iskopavanja temelja za novi tržni centar ili proširivanja kanalizacione mreže pronađena neeksplodirana avionska bomba iz Drugog svjetskog rata.

Piše : Muharem Bazdulj (Oslobođenje)

Suštinski je tu, naravno, riječ o vijesti komunalnog značaja, ali koja se u kontekstu bizarnosti ipak proširi svijetom kao još jedna ilustracija istinitosti famozne fraze Thomasa Manna o tome kako je, eto, “dubok bunar prošlosti”. I zaista, ako sedamdeset godina poslije kraja Drugog svjetskog rata ima toliko njegovih materijalnih tragova ako se samo malo zagrebe ispod zemlje, jasno je da su pravi tragovi, oni koji se mnogo dublje tiču ljudskih života od nekih neeksplodiranih bombi, mnogo brojniji i mnogo prisutniji.

Jedno vrlo konkretno podsjećanje na Drugi svjetski rat, mnogo morbidnije od neeksplodiranih bombi, nedavno je postalo vijest u bosanskohercegovačkim medijima. Naime, na lokalitetu Snagova u opštini Zvornik pronađena je masovna grobnica. Na tom području je prethodnih godina pronađeno već nekoliko masovnih grobnica iz posljednjeg rata (1992. – 1995.), ali se za ovu, barem po nalazima Federalne komisije za nestale i Tužilaštva BiH, ispostavilo da je drukčija. Pošto su uz posmrtne ostatke dvadesetak osoba pronađeni njemački i talijanski novac iz četrdesetih godina prošlog vijeka, došlo se do pretpostavke da je najvjerovatnije riječ o žrtvama iz vremena Drugog svjetskog rata, po svoj prilici njemačkim i talijanskim vojnicima.

Nije, naravno, da kod nas i inače ne nedostaje podsjećanja na Drugi svjetski rat, samo što ona uglavnom nisu toliko opipljiva. U simboličkom smislu, međutim, ima ih jako mnogo. Posljednji veliki primjer dnevnopolitičkog potresa u regionalnom kontekstu koji svoj korijen ima u Drugom svjetskom ratu jest vijest o beogradskoj sudskoj rehabilitaciji četničkog vođe Draže Mihailovića. Naravno da cijeli taj slučaj nema veze sa istorijom jer je unutar istorijske nauke poodavno dokazano da je Mihailović kriv za sva tri ključna krimena po kojima mu je suđeno: i za kolaboraciju sa okupatorom (još od jeseni 1941, odnosno od pada Užičke republike), za ratne zločine nad civilnim stanovništvom (gdje su najkrvaviji primjeri masovna i brutalna ubijanja Muslimana u istočnoj Bosni i Sandžaku, naročito u Foči) te za veleizdaju (Mihailović se oglušio čak i o naredbu kralja Petra iz Londona nakon sporazuma Tito – Subašić da se stavi pod Titovu komandu). Ova sudska odluka ne može da promijeni istoriju. Ona zapravo predstavlja krunu revizionističkih tendencija koje suštinski traju još od početka devedesetih, a čija je ključna tačka zakonsko izjednačavanje partizana i ravnogoraca. Ova odluka iz 2004. godine donesena je u vrijeme vladavine koalicije DSS-a i DS-a. Donijeli su je, znači, oni koji su oborili Miloševića, a jedina stranka čiji su poslanici glasali protiv takve odluke bila je SPS Ivice Dačića.

Marinko Čulić ovih dana piše da Karamarkov HDZ u Hrvatskoj deklarativno žestoko negoduje zbog pomenute odluke suda u Beogradu, ali da hrvatski nacionalisti u sebi zapravo likuju jer se u isto vrijeme u Hrvatskoj, kako kaže, “također uz asistenciju lijevo-liberalnih stranaka, događa neformalna rehabilitacija Pavelićevih ustaša”. Čulić primjećuje i da “preživjeli ustaše imaju veća mirovinska i druga prava od preživjelih partizana” te da je “i u Hrvatskoj i u Srbiji danas vladajuća ideologija raspojasani nacionalistički antikomunizam, bez obzira na to tko je formalno na vlasti.” Nije drugačije ni u Bosni i Hercegovini. U Republici Srpskoj te u kantonima sa hrvatskom većinom, atmosfera je po tom pitanju slična onoj u Srbiji i Hrvatskoj, ali i bošnjačko pozivanje na antifašizam je uglavnom deklarativno. Vrijedilo bi napisati poseban tekst o načinima na koje je sjećanje na NOB tendenciozno izbrisano iz imena sarajevskih ulica.

Ima jedna tačka između Mejtaša i Bjelava gdje se savršeno vidi kako funkcioniše ta politika. To je tačka u kojoj se dodiruju ulice koje su se prije četvrt vijeka zvale Ahmeta Fetahagića i Duvanjska. Fetahagić je bio predratni komunista, španski borac, poručnik u republikanskoj armiji koji 1941. godine učestvuje u pripremama ustanka, zatim djeluje kao ilegalac u Sarajevu, a naposljetku odlazi u partizane, gdje prelazi herojski put kao jedan od najboljih boraca. Dovoljno je reći da on spada među prve narodne heroje, jer ga je Predsjedništvo AVNOJ-a odlikovalo tom počašću još 10. septembra 1944. godine. Fetahagić nažalost gine 25. 12. 1944. kod Izačića u borbi protiv Nijemaca i ustaša. Imao je samo 31 godinu. Njemu su sarajevske vlasti uzele ulicu da joj, kao, vrate staro ime (Kevrin potok), a dali su ulicu (bivšu Duvanjsku) Enveru Čolakoviću, diplomati kvislinške i zločinačke NDH koji u vrijeme Fetahagićeve smrti službuje kao Pavelićev diplomata u Hortijevoj Budimpešti. Oni koji se stide Fetahagića, a ponose se Čolakovićem imaju zapravo vrlo jasan i konzistentan stav o istoriji i ljudskim vrijednostima, samo što se taj stav ne može zvati antifašističkim.

Često pojedini sarajevski komentatori i analitičari oplakuju licemjerje Zapada ilustrujući to primjerom da se, eto, u Haagu sudi Karadžiću i Mladiću za zločine počinjene u stvaranju Republike Srpske, dok taj isti Zapad istovremeno samu Republiku Srpsku ne dovodi u pitanje. Nije da u tom rezonovanju nema stanovite logike. Na istom bi se tragu, međutim, onda moralo priznati da nije moguće odbacivati Jugoslaviju, a kititi se antifašizmom i antifašističkom borbom koja je kod nas, u svojoj suštini, bila borba za Jugoslaviju.

Podijeli

Komentari

Još nema komentara

Komentariši

Napiši komentar

Vaša e-mail adresa neće biti objavljena.
Obavezna polja su označena *

Idi na alatnu traku