hamburger-icon

Kliker.info

Muharem Bazdulj : Jedan prema sto pedeset

Muharem Bazdulj : Jedan prema sto pedeset

22 Oktobra
17:44 2013
Piše : Muharem Bazdulj (Oslobođenje)

Ima Peđa Kojović u svojoj knjizi "Neutrino" zapis pod naslovom "Balkanski kalendar", malo remek-djelo iz žanra dosjetke, što je valjda napisano prije pojave Twittera, a sasvim je zapravo uklopivo u tviteraške gabarite. Kaže, dakle, Kojović: "Prosječni je životni vijek muškarca sa područja bivše Jugoslavije, u periodima između ratova, 14 svjetskih prvenstava u fudbalu."

2014. godine, 24 godine poslije Italije devedesete, pet svjetskih prvenstava poslije (SAD, Francuska, Japan i Južna Koreja, Njemačka, Južnoafrička Republika), opet ću za nekog da navijam – navijački. Devedesete, u vrijeme Mundijala u Italiji, za Jugoslaviju smo navijali navijački, to je bilo nešto što se podrazumijeva, što ne znači da zbog toga bilo manje strastveno. Puno je pisano o toj "kampanji", o porazu od (tada još uvijek fudbalski-formalno) Zapadne Njemačke 4:1, o pobjedi 1:0 nad Kolumbijom (i počasni gol Nijemcima i pobjednički Kolumbiji dao je Davor Jozić, odbrambeni igrač zapravo), o pobjedi 4:1 nad Ujedinjenim Arapskim Emiratima, rezultatom simetričnim prvom porazu. Jedan gol Emiratima dao je Safet Sušić (jedan je dao Prosinečki, a Pančev je dao dva). Onda smo u produžecima dobili Špance, pa na penale ispali od strašne Argentine, pa se sve raspalo. Usred tog raspada, 1994. godine, navijali smo malo za Bugarsku zbog Stoičkova, malo za domaćine (Amerikance), ne zbog politike, nego zbog stajlinga njihovog odbrambenog igrača po imenu Alexi Lalas (moj drug Fadil je napisao pjesmu "Želim da budem Lalas"). Na iduća tri prvenstva, navijao sam za Francusku, zbog Zidanea, a na prošlom, 2010. godine, za Urugvaj, zbog Forlana. A iduće godine, ako bude života i zdravlja, što se kaže, opet imam za koga da navijam – navijački.

 Takvo navijanje, navijačko navijanje, što je tautološka fraza samo na prvi pogled, ne temelji se samo na činjenici da ti je to reprezentacija domovine, reprezentacija zemlje čije državljanstvo imaš. Nije to, naravno, zanemarivo, ali ima u ovom timu i nečeg većeg od toga. Ti igrači – kakve su to priče! Kad se onomad neko iz uprave Željezničara dosjetio da na klupu tima s Grbavice dovede stranog stručnjaka, nekakvog Čeha Plišeka, ko je mogao da zna da je skrivena svrha tog čina bila da Edina Džeku, ovdje potcijenjenog i zanemarenog igrača, taj isti Plišek povede sa sobom u Teplice. Poslije se dešava istorija. Ili kad je Senad Hadžifejzović u svojoj emisiji prikazao majstorije nekog mladog Bosanca u američkoj univerzitetskoj ligi, pa se Vedad Ibišević, kojeg su bili otpisali za evropski fudbal, na preporuku Vahida Halilhodžića ukazao u Paris Saint-Germainu. Ili Zvjezdan Misimović kojeg je, dok su bili saigrači u Bayernu, za reprezentaciju "kastingovao" Hasan Salihamidžić. Ili Asmir Begović, koji je u Portsmouthu igrao s Nikom Kranjčarem, pa ga je ovaj preporučio Ćiri Blaževiću, pa se za Blaževićevog selektorskog mandata Begović između Kanade i BiH odlučio za Bosnu i Hercegovinu.

 O svakom od fudbalera koji su izborili plasman u Brazil mogla bi se, čini mi se, ispričati priča iz žanra "od trnja do zvijezda". Pišu sportski magazini po svijetu ovih dana o sjajnoj belgijskoj generaciji koja je proizvod ozbiljnog rada u dječijim i omladinskim kategorijama tamošnjih fudbalskih klubova. Naši fudbaleri nisu imali privilegiju da mirno i pod stručnim nadzorom stasavaju u uređenim omladinskim pogonima klubova u Bosni i Hercegovini. Mnogi su kao klinci protjerani iz svojih domova, odrastali u siromaštvu i oskudici, često sa fudbalskim talentom kao jedinom šansom u životu. Ima nečeg južnoameričkog u ovoj reprezentaciji, nečeg što u isto vrijeme, kako je već primijećeno, podsjeća na reprezentaciju Jugoslavije u vrijeme kad ju je vodio Ivica Osim, kad se Jugoslovenima tepalo da su evropski Brazilci. Ne samo da je Safet Sušić bio igrač u toj reprezentaciji, ne samo da po nekoj zenbudističkoj trenerskoj poetici Sušić podsjeća na Osima nego je i Osim lično, preko Komiteta za normalizaciju, ključno uticao da Bosna i Hercegovina uopšte ima priliku da nastavi da participira u međunarodnim takmičenjima kao "normalan" član FIFA i UEFA. Današnja bosanskohercegovačka reprezentacija sa Osimovom jugoslovenskom nema, dakle, samo emotivni nego i personalni kontinuitet.

 Svi oni koji su srcem navijali za Osimovu Jugoslaviju u Italiji 1990. godine, ali i mnogi među onima što su bili premladi da za tu selekciju navijaju, u Brazilu će sada navijati za Bosnu i Hercegovinu. I da se razumijemo, navijanje u završnici Svjetskog prvenstva znači i vjerovanje u mogućnost da se postane prvak svijeta. Ništa u našoj novijoj istoriji zapravo nema smisla, pa na tragu Viktora Frankla i njegove terapije smislom valja vjerovati da Bosna i Hercegovina može postati prvak svijeta u fudbalu. Možda bi, u nekom potpuno simboličnom smislu, sve te silne nesreće stekle naknadni smisao ako bismo postali prvaci svijeta u fudbalu, pa još 2014. godine, sto godina od Sarajevskog atentata, koji je Bosnu nepovratno upisao u globalnu istoriju. Svjetske kladionice nam daju male šanse, jedan prema sto pedeset, što će reći – manje od jedan posto, tačnije – nula koma šest, šest, šest, šest, šest, šest i tako unedogled. Ali, da se ne zajebajemo, to zapravo i nisu male šanse. Nikad i ni u čemu u cijeloj svojoj istoriji Bosna i Hercegovina nije imala bolje šanse.

Podijeli

Komentari

Još nema komentara

Komentariši

Napiši komentar

Vaša e-mail adresa neće biti objavljena.
Obavezna polja su označena *

Idi na alatnu traku