Kliker.info

Postoji u Beogradu ulica što se zove Gospodara Vučića, a koja čuva uspomenu na Tomu Vučića Perišića (1788. – 1859.), namjesnika kneževskog dostojanstva, predsjednika Državnog savjeta, kneza gružanske knežine kragujevačke nahije itd, jednu od onakvih istorijskih ličnosti pojedine nacionalne istorije, dakle, koje će po pravilu dobiti “svoju” ulicu u glavnom gradu zemlje čije su istorije dio, no ne ipak u strogom centru grada.

Piše : Muharem Bazdulj (Oslobođenje)

Već nepune dvije godine unazad, otkad je formalno postao prvi potpredsjednik Vlade Srbije, a neformalno najmoćniji čovjek u zemlji, na Aleksandra Vučića se, što poltronski, što ironično, u javnosti referiralo kao na Gospodara Vučića. Ipak, nakon vanrednih parlamentarnih izbora što su prekjuče održani u Srbiji, a na kojima je Vučićev SNS premoćno pobijedio, ta fraza gotovo da gubi sav mogući ironični potencijal. Jednostavno, Vučić je na izborima dobio toliko povjerenje da Srbiju praktično može da vodi sam.

Podsjetimo, dok je Srpsku radikalnu stranku predvodio Vojislav Šešelj, njegovi prvi saradnici bili su Tomislav Nikolić i Aleksandar Vučić. Nakon Šešeljevog odlaska u Haag, njih dvojica nekoliko godina slijepo igraju po njegovim notama. U vrijeme nakon ubistva Zorana Đinđića, Srpska radikalna stranka je obično bivala pojedinačno najjača stranka u Srbiji, no na vlast nije došla nikad, djelomično zbog činjenice da je njena politika bila neprihvatljiva za tzv. međunarodnu zajednicu, djelomično zbog vrlo lošeg koalicionog potencijala. Banalno govoreći, nikad nisu uzeli dovoljno glasova da sami budu na vlasti niti su ikad uspjeli sklopiti koaliciju koja bi u parlamentu imala većinu. U jednom trenutku, ipak, Nikolić i Vučić napuštaju Šešelja i Srpsku radikalnu stranku i osnivaju Srpsku naprednu stranku, povukavši za sobom lavovski dio članstva i, što je još važnije, simpatizera i glasača SRS-a. Prije nepune dvije godine, na valu trijumfa Tomislava Nikolića na predsjedničkim izborima, Ivica Dačić i njegov SPS, umjesto sa Demokratskom strankom, ulaze u koaliciju sa SNS-om. Zbog pozicije jezička na vagi, Dačić u toj vladi biva premijer, ali je i onomad bilo jasno da je, makar mu bio formacijski potčinjen, Vučić politički jači od njega. Ovi vanredni izbori su ponajviše i raspisani da bi se to formalizovalo.

Iako su sva predizborna istraživanja ukazivala na ubjedljiv trijumf Vučića i SNS-a, intenzitet te ubjedljivosti iznenadio je sve, pomalo, reklo bi se, i Vučića samog. Sa pedesetak posto osvojenih glasova, Vučić ne samo da je osvojio natpolovičnu većinu u parlamentu nego i mnogo više. Od 250 mjesta u parlamentu, njegovoj listi je pripalo čak 156. Druga po snazi u parlamentu Srbije je koalicija okupljena oko Dačićevog SPS-a, sa petnaestak posto osvojenih glasova i 45 mjesta u parlamentu. Osim manjinskih listi, još su samo dvije stranke u Srbiji parlamentarne: Demokratska stranka (Dragana Đilasa) i Nova demokratska stranka (Borisa Tadića); obje su osvojile približno isti procenat glasova (oko šest posto svaka) i približno isti broj poslanika (po dvadesetak). Dosad nezaobilazni faktori politike u Srbiji poput Vojislava Koštunice i Čedomira Jovanovića zreli su za političku penziju.

Još je rano za opširnije i dalekosežnije analize nove političke konstelacije, i u kontekstu Srbije i u kontekstu regije, ali se neke tendencije ipak mogu naslutiti. Najprije, mada može da vlada sam, Aleksandar Vučić će vjerovatno težiti da još neku od parlamentarnih stranaka kooptira u Vladu. U tom smislu se kao favorit nameće Tadićeva Nova demokratska stranka, pa se možda i ostvari ona predizborna spekulacija o Borisu Tadiću kao ministru vanjskih poslova. Naime, Srpska napredna stranka je kadrovski prilično siromašna, osim Vučića, u njoj gotovo da i nema politički prepoznatljive persone, tako da kooptiranje neke manje stranke u Vladu uvijek otvara hvalevrijednu soluciju stvaranja žrtvenog jarca na čija se pleća mogu natovariti budući neuspjesi. Dalje, u regionalnom kontekstu, ovo je, prije svega, loša vijest za Milorada Dodika. Ako moćni Vučić stane iza opozicije u Republici Srpskoj, čak i ne previše otvoreno, to je za Dodika opasnije od svih dosadašnjih problema koje ima. (Ključni problem opozicije u RS-u je, međutim, politička bljedunjavost i potrošenost njenih lidera; u tom smislu bi opoziciji mnogo veće šanse bile kad bi je predvodio političar tipa Ognjena Tadića.)

Imajući u vidu da se u Crnoj Gori Milo Đukanović dodatno konsoliduje (kako pokazuju rezultati lokalnih izbora u Beranama), čini se da bi se po vertikali Vučić-Đukanović srpsko-crnogorski odnosi mogli približiti do nivoa nedosegnutog nakon osamostaljenja Crne Gore. A kad već pominjemo Berane, igrom slučaja, prilično je očigledno da bi i Vučić i Đukanović kada bi mogli da biraju svog sarajevskog partnera, bez razmišljanja odabrali – Fahrudina Radončića. Indikativno je da se po javnosti već govorka o mogućnosti vanrednih parlamentarnih izbora u Crnoj Gori, nakon kojih bi se Đukanovićev DPS odrekao SDP-a i Krivokapića i ušao u koaliciju sa nekom srpskom strankom. U Bosni i Hercegovini izbori su, kako znamo, ionako u oktobru. Do kraja godine, nad zapadnim Balkanom otvara se, reklo bi se, novi politički kišobran, uz naklon i odobravanje (možda i asistenciju) međunarodne zajednice. Dok se u Ukrajini i na Krimu zbiva to što se zbiva, Srbija dobiva parlament u kojem postoji stopostotni konsenzus za evropske integracije, a Ana Trišić-Babić otvoreno priziva ulazak BiH u NATO. Ako EU i jest umorna od širenja, NATO, reklo bi se, nije. To je jedan od geopolitičkih elemenata koje u ovakvim analizama nikako ne treba zanemariti.