Kliker.info

Pola  godine uoči izbora može se reći da se i zvanično ulazi u predizbornu kampanju. Skupovi i konvencije koje su proteklog vikenda imali SDPBiH i SBBBiH u Sarajevu, odnosno Zenici samo su dvije zgodne ilustracije.

Piše : Muharem Bazdulj (Oslobođenje)

Takođe, pojačani interes za situaciju u Bosni i Hercegovini koji iskazuju visoki politički funkcioneri evropskih zemalja, prvenstveno službenici Unije i ministri vanjskih poslova njenih članica, demonstrira se u posljednje vrijeme kroz potenciranje važnosti rezultata izbora pred nama. U tom smislu je naročito indikativna izjava Williama Haguea, šefa diplomatije Velike Britanije, koji je kazao kako će u oktobru građani Bosne i Hercegovine odlučivati o svojoj budućnosti. Iako ovakve izjave spadaju u standardni arsenal i čuli smo ih mnogo puta, šire geopolitičke okolnosti učinile su da značaj izbora 2014. godine budi veći nego što se doskoro očekivalo.

Ogromno razočarenje građana Bosne i Hercegovine, prvenstveno većih gradova u Federaciji, cjelokupnom političkom scenom svoj je simbolički vrhunac imalo u protestima s početka februara. Iako se kao cilj protesta iskristalisalo rušenje kantonalnih vlada, ideja nije bila da jednu partijsku garnituru zamijeni neka druga. U tom smislu, a za razliku od situacije od prije nekoliko godina, kad su se velike nade polagale u mogućnost uspona neke nove političke organizacije (sjetimo se pompe u vrijeme osnivanja Naše stranke), protesti nisu donijeli inicijativu u smjeru stvaranja novog političkog pokreta (mada se može primijetiti da na energiji koju su iznijeli protesti najviše direktne političke koristi mogu da povuku Fahrudin Radončić i Željko Komšić).

Važnost predstojećih izbora puno je manje vezana za bosanskohercegovačku unutrašnjopolitičku situaciju, a mnogo više za širi evropski kontekst, odnosno za situaciju čiji je vrhunac ruska aneksija Krima. Riječ je o istorijskom događaju, u pravom smislu riječi, koji drastično mijenja političku arhitektoniku Evrope čija je stabilnost od vremena pada Berlinskog zida, dakle u prethodnih četvrt vijeka, djelovala neupitno. U Evropi, nažalost, mnogi toga kao i da nisu svjesni. Jednu od boljih analiza savremenog evropskog političkog trenutka, s naglaskom na odnos EU prema zapadnom Balkanu, objavio je prije nekoliko dana Dejan Jović. Ovo je zaključak njegove analize: “Ukrajinska kriza je možda kriza rađanja jedne drukčije, polubipolarne Europe – Europe koja je u svom centru unipolarna, a na rubovima bipolarna ili čak i višepolarna. Ali, uspostavi li se doista bipolarna ili multipolarna struktura na rubovima Europe, malo je vjerojatno da će ona ostati jedina kriza. Mnoge su zemlje podijeljene isto ili čak i više od Ukrajine. U gotovo svim zemljama-kandidatkinjama odavno postoje dileme: Rusija ili Europa, Turska ili Europa, SAD ili Europa – no, dosad su takve dileme bile izražavane izvan političkog prostora. U novim okolnostima, to više neće biti tako. Europa bi, dakle, najbolje učinila kad bi ukrajinsku krizu shvatila kao povod za brže ‘konsolidiranje’ Europske unije, i to ubrzanim postupkom za pristupanje Uniji svih zemalja Zapadnog Balkana. Pod ‘ubrzanim’ mislim na dva mandata vlasti: dakle, ili osam ili deset godina. Političari, naime, razmišljaju samo o onome što će se dogoditi u njihovom mandatu. Jedino autoritarni lideri mogu biti zainteresirani za dugoročne, dvadesetogodišnje perspektive. Logika reprezentativne demokracije preferira kratkoročna i srednjoročna rješenja. Želi li EU angažirati sadašnje vlasti u zemljama-kandidatkinjama, morala bi im ponuditi perspektivu članstva u okviru sljedećih osam do deset godina. Ona pritom mora biti spremna na ustupke i spuštanje letvice, a ne njeno podizanje. Tvrdoglavo insistiranje na kriterijima koji se jednostavno ne mogu zadovoljiti sad je protivno interesima same Europske unije. Želi li ostati hegemon u Europi i time sačuvati Europu od drugog Hladnog rata, EU mora misliti i djelovati brzo.”

Sve najave novog pristupa Evropske unije ka Bosni i Hercegovini zapravo dolaze iz manje ili više kristalisane svijesti o ovome o čemu piše Jović. U tom smislu, više zbog Rusije, i više zbog Srbije, nego zbog same Bosne i Hercegovine, EU će se poslije oktobra vjerovatno direktnije i pragmatičnije angažovati u smislu veće integracije Bosne i Hercegovine. U tom smislu će i Uniji trebati kredibilniji partneri te treba očekivati i veći njihov interes za rezultate izbora. Malo je vjerovatno da će se, barem kad je o ovim izborima riječ, previše potencirati nastavak diskriminacije po Sejdić – Finci principu; ta će se priča ostaviti za bolja vremena, odnosno za neke iduće izbore. Interes EU je kratkoročno sljedeći: veća koncentracija moći, tj. svođenje svih tih silnih “petorki” i “šestorki” na “trojku”, a da tu “trojku” čine pragmatični i elastični političari, bez obzira na “minuli rad”. Koga u međunarodnoj zajednici uostalom zanima čime su se devedesetih bavili njihovi aktuelni favoriti Đukanović i Vučić?  Ne treba, dakle, u tom smislu unaprijed otpisivati Čovića i Dodika; naći će oni načina da budu “kooperativni”, a ako oni ne budu htjeli, htjet će neko drugi. Kao što ni među Bošnjacima nikoga ne treba unaprijed otpisivati, mada su kad je o očekivanjima riječ neki, očigledno, “jednakiji od drugih”.