hamburger-icon

Kliker.info

Muharem Bazdulj : Dobra stara vremena

Muharem Bazdulj : Dobra stara vremena

08 Oktobra
17:28 2013
Piše : Muharem Bazdulj (Oslobođenje)

Čitao sam u posljednje dvije-tri nedjelje, između ostalog, i dvije knjige još neprevedene kod nas, na neki više marginalan način povezane s našim dijelom svijeta, no, što je važnije, knjige koje čitaoca tjeraju da se zamisli, što bi se reklo, o duhu vremena. Prva je knjiga prepiske između Michela Houellebecqa i Bernard-Henrija Levya.

Houellebecq je najslavniji savremeni francuski romansijer, dok je Levy vjerovatno najčuveniji živući francuski filozof. Obojica su medijski izuzetno atraktivne figure, u javnosti često više omražene nego omiljene. Knjiga je iznimno zanimljiv dijalog dva pametna i nekonvencionalna čovjeka čija se mišljenja jako često razlikuju, no na dosta nepredvidiv način. Ako vam svjetonazor nije nepovratno uskoideološki obojen, uhvatićete samog sebe da vam se ponekad čini da je Houellebecq, a ponekad Levy bliži vašim pogledima na ovu ili onu tematiku. Levy na nekoliko mjesta pominje i svoju vezu sa Sarajevom i Bosnom i Hercegovinom, svoj film "Bosna", svoje poznanstvo sa Alijom Izetbegovićem. Houellebecqu je posve nejasna Levyeva potreba da se politički i angažovano miješa u sve i svašta. On jednostavno prezire naše vrijeme i osjeća nostalgiju za epohom kad su njegovi roditelji bili mladi, za pedesetim i ranim šezdesetim godinama dvadesetog vijeka. Danas nema ničeg neobičnog u nostalgiji za vremenom prije našeg rođenja, veli Houellebecq, dovoljno je imati televiziju.  

 Ta me misao dovodi do druge knjige koju sam skoro iščitavao, do "Dnevnika" Richarda Burtona. Kad čovjek čita njegove zapise iz ranih sedamdesetih godina prošlog vijeka, sam od sebe utone u snažnu nostalgiju za tim dobom, makar u to vrijeme i ne bio rođen. Važan dio Burtonovih dnevničkih zapisa iz tog vremena posvećen je njegovim jugoslovenskim iskustvima, povezanim uglavnom sa snimanjem filma "Sutjeska" Stipe Delića. Nakon što pristane da u pomenutom filmu glumi Josipa Broza Tita, Burton će, u pratnji svoje supruge Elizabeth Taylor, najprije doći u Pulu i na Brione da se upozna s Maršalom, sa osobom koju će da glumi. Poslije toga, Burton će ići i u druge jugoslovenske krajeve, u Niš, recimo. Tu je, naravno, i Tjentište, gdje je film "Sutjeska" sniman, ali i Sarajevo, gdje je neko vrijeme, zajedno sa Elizabeth Taylor, boravio.

 Te sarajevske stranice Burtonovih dnevnika su u mnogo čemu interesantne. Ima ona fora iz jedne priče o Sherlocku Holmesu koju vole da variraju razni teoretičari i analitičari kad veliki detektiv kaže doktoru Watsonu da ga intrigira čudno ponašanje psa u večeri zločina. Kako misliš, pita ga prijatelj, pa pas nije lajao. Upravo to je čudno ponašanje, poentira Holmes. Tako je i iz današnje perspektive vjerovatno neobično da Burton nema nikakvu potrebu da egzotizuje Sarajevo. Unutar zemlje u kojoj su i Pula i Brioni i Niš, nema Sarajevo neku posebnu egzotičnu notu. Takođe, nema tu razgledničkih oduševljavanja blizinom džamije, pravoslavne crkve, katedrale i sinagoge, niti "žvaka" o multikulturi. Ima, međutim, nečeg drugog. Na nekoliko mjesta Burton priča kako njegov domaćin Nikola Popović, producent "Sutjeske", insistira da ga vodi u Zemaljski muzej. Burton inače mrzi muzeje, u vlastitim dnevničkim zapisima ima potrebu da naglasi kako ga i njujorški muzeji nerviraju. Ipak, koliko muzeje ne voli, toliko voli knjige. Generalno, kroz cijele "Dnevnike", čovjek osjeća fascinaciju širinom Burtonovih čitalačkih interesa. Kad mu u Sarajevu nestane lektire, on od domaćina traži da ga odvedu do knjižare, da si kupi nešto da čita. Vode ga do male knjižare, kako kaže, "blizu univerziteta". Burton biva fasciniran širinom ponude kad je riječ o knjigama na engleskom jeziku. Svega tu ima: od romantičarske poezije preko savremenih klasika do žanrovskih romana. Priličan broj knjiga pazario je Burton u toj sarajevskoj knjižari.

 Svaka čast Bradu Pittu i Angelini Jolie, ali i kad je riječ o glumi kao umjetnosti i glamuru u nekom višem smislu, oni se baš i ne mogu porediti sa Richardom Burtonom i Elizabeth Taylor. Kad se danas razne lokalne "face" baš onako provincijalno prostiru pred "Bredom i Anđom" ponosno brbljajući kako su oni najveće glumačke zvijezde što su ikad udostojile nesretnu Bosnu svojim prisustvom, time samo pokazuju vlastitu blaziranost i neobaviještenost. Razne ovdašnje "festivaldžije" prosjačkom udvornošću vape zapravo za sadakom. Nema nekog novog Nikole Popovića koji bi insistirao da vodi slavne goste u Zemaljski muzej. Dobro, ni Zemaljskog muzeja, istini za volju, skoro da više i nema. A nije baš ni da će se "Bred i Anđa" pretrgnuti da traže od svojih domaćina da ih vode u Buybook ili kod Šahinpašića. U tranzitu, uostalom, i nema previše vremena za čitanje. Čitajući tako "Dnevnike" Richarda Burtona ispisivane godinama prije mog rođenja, osjećam ipak nostalgiju za tim vremenom, vremenom kad vlastitu kulturu spram velikog svijeta nisi samjeravao površinom ispruženog dlana sakatog prosjaka koji pognutog pogleda moli za milostinju, vremenom kad si slavnog gosta vodio u Muzej, a ne na ćevape ili eventualno u restoran na vrh brda da se k'o švapski oficir iz Krvavčevog filma divi panorami.

Podijeli

Komentari

Još nema komentara

Komentariši

Napiši komentar

Vaša e-mail adresa neće biti objavljena.
Obavezna polja su označena *

Idi na alatnu traku