hamburger-icon

Kliker.info

Muharem Bazdulj : Diplomatski impresionizam

Muharem Bazdulj : Diplomatski impresionizam

02 Oktobra
05:42 2013
Piše : Muharem Bazdulj (Oslobođenje)
Fascinaciju naših ljudi špijunskim (polu)svijetom vjerovatno je najefektnije i najkonciznije sažeo Dušan Kovačević u onoj nezaboravnoj replici iz "Balkanskog špijuna" kad Đura Čvorović zblanutoj Danici, supruzi svog brata Ilije, "znalački" odgovara na pitanja ko je kriv za sve i ko sve plaća: "Cia, snajka, Cia. Upropastili su pola sveta". Unisonost i gorljivost s kojim skoro svi ovdašnji mediji prenose pojedine izvještaje Centralne informativne agencije koji su postali dostupni javnosti, pa i političarski komentari tih izvještaja, sve ovako post festum, dobro se uklapaju u fascinaciju koja je nekoć ponekom možda izgledala i kao čist plod Kovačevićeve bujne komediografske uobrazilje. Ima nečeg infantilnog u svemu tome. Prirodno je, hoću reći, da se dječak ili pubertetlija loži na filmove o Jamesu Bondu. Sa odrastanjem, međutim, dođe do razumijevanja lažnosti cijelog tog koncepta, pa se čovjek ako ima ukusa i sreće navuče na, recimo, Johna le Carrea. (Manje je ovdje važno da li je cijeli "špijunski kontekst" britanski ili američki.) Uvidom (makar i posrednim) u neke od dokumenata najpoznatijih inostranih službi zaduženih za vanjsku politiku, stiče se dobra slika o površnosti, javašluku i diplomatskom impresionizmu na čijem tragu su velike sile vodile svoju politiku u vrijeme raspada Jugoslavije i uoči njega, dakle, s kraja osamdesetih i početkom devedesetih godina prošlog stoljeća.

Pominjao sam nedavno, na ovom istom mjestu, američki časopis East European Politics & Societies. U jednom od recentnijih njegovih brojeva, istoričar Josip Glaurdić objavio je zanimljiv članak o britanskoj diplomatiji uoči jugoslovenskih ratova. Naslov teksta "Minervina sova počinje svoj let tek u suton?", sa upitnikom na kraju, dakle, aluzije na poznatu Hegelovu rečenicu, sugerira da autor polemiše sa uvriježenim stavom da je iz inostranstva bilo nemoguće vidjeti kakvom krvavom raspletu vodi jugoslovenska kriza. Proučavajući dokumente Foreign Officea sa kojih je odnedavno skinuta oznaka tajnosti, a koji se odnose na britansku politiku prema Jugoslaviji, autor dolazi do interesantnih zaključaka. No, iz perspektive ovdašnjeg čitaoca, njegovi zaključci su zapravo manje zanimljivi od citata iz samih dokumenata iz kojih se jasno vidi koliko su visoki diplomatski službenici (bili) neupućeni te koliko su se rukovodili cinizmom i sklonošću da se ide linijom manjeg otpora.

Krajem osamdesetih, usred zbivanja koja su naposljetku vodila do pada Berlinskog zida i završetka hladnog rata, došlo je do pada interesovanja britanske diplomatije za tadašnju Jugoslaviju. Ondašnji britanski ambasador u Beogradu Peter Hall bio je frustriran ovom nezainteresovanošću koja se najočitije ogledala u nedostatku posjeta visokih britanskih funkcionera Jugoslaviji. Onda je napokon, krajem februara 1991. godine, visoka britanska delegacija krenula put Jugoslavije. Delegaciju je predvodio Douglas Hogg, ondašnji ministar vanjskih poslova. Iako se britanska politika nominalno zalagala za opstanak Jugoslavije, prava zainteresovanost da se pomogne Anti Markoviću, ondašnjem saveznom premijeru, nije postojala. Marković se, svjedoče nam dokumenti, požalio svojim gostima da je Jugoslavija u prethodne dvije godine vratila čak osam milijardi dolara svog starog duga, dok je u isto vrijeme dobila jedva osamsto miliona novih kredita. MMF, Svjetska banka, Evropska banka za obnovu i razvoj te Pariski klub, uz punu britansku potporu, nisu željeli ni da čuju za reprogram jugoslovenskih dugova, dok su istovremeno bivali velikodušni prema svima ostalima, "čak i prema Bugarima", kako je Marković doslovno rekao svojim britanskim gostima. Glasom vapijućeg u pustinji, Marković je preklinjao: "Novac nam treba ne samo za nastavak ekonomskih reformi nego i za opstanak Jugoslavije". Njegovi argumenti nisu ostavili dojam na britansku delegaciju. U dokumentima koje je Glaurdić proučio stoji kako se Britancima Marković učinio kao neko "ne pretjerano impresivan" te "očito umoran i depresivan". Dan nakon s Markovićem, Hogg se susreo sa Slobodanom Miloševićem. Nakon što mu je Milošević rekao da Hrvatska ne može da se odvoji od Jugoslavije u postojećim granicama, odnosno da Srbi u dijelovima Hrvatske u kojima su većina imaju pravo da se odvoje od Hrvatske na isti način na koji se Hrvatska odvaja od Jugoslavije, Hogg mu je pokušao objasniti da se ponovno iscrtavanje granica može ispostaviti kao "teška i opasna stvar" i da je to mogućnost od koje se "Zapadnoj Evropi ledi krv u žilama". I tako, dok je Markoviću jasno rečeno da za njega i njegovu viziju Jugoslavije – para nema, Miloševića se pokušalo zaplašiti vlastitim strahom. Po riječima Michaela Taita, Hoggovog saradnika zaduženog za SSSR i istočnu Evropu, Milošević im se učinio kao neko ko je "agresivan i strašan", ali čiji su argumenti "razumni".

Poslije beogradskih sastanaka sa Markovićem i Miloševićem, britanska delegacija je otputovala u Sarajevo i Zagreb. U Sarajevu su, između ostalog, otišli s namjerom da provjere da li u BiH smatraju da je "prihvatljivo mijenjati granice zarad dugoročnog mira". Ipak, koliko im je Sarajevo bilo važno, pokazuje to da u delegaciji nije bilo Hogga, koji se vratio u London, da bi dan kasnije ipak doputovao u Zagreb. Bosanska delegacija pokušala je isposlovati britansku podršku planu Izetbegović – Gligorov koji je podrazumijevao opstanak Jugoslavije u formi labavije federacije, ali uzalud. U Zagrebu, pak, Hogg propituje Žarka Domljana, predsjednika Sabora, o eventualnoj spremnosti Hrvatske za promjenu granica. Jasno je, dakle: podrška Markoviću bila je samo deklarativna, dok je Miloševiću rečeno da su njegovi planovi opasni, no istovremeno je smatrano da su – razumni. Otud i potreba da se u Sarajevu i Zagrebu postavi pitanje promjene granica. Svaka ideja o opstanku Jugoslavije, bilo u vidu stvarne podrške Anti Markoviću, bilo u ozbiljnom razmatranju kompromisnog bosansko-makedonskog prijedloga, puštena je, očito, niz vodu. Od Hoggove napomene o opasnosti "novog iscrtavanja granica" do opsjednutosti "mapama" Davida Owena ionako je samo pola koraka.

Podijeli

Komentari

Još nema komentara

Komentariši

Napiši komentar

Vaša e-mail adresa neće biti objavljena.
Obavezna polja su označena *

Idi na alatnu traku