Kliker.info

Dobra je, korisna i humana poslovica prema kojoj o mrtvima valja govoriti “sve najbolje” i dobro je povinovati joj se, ali katkad je teško ne uočiti licemjerje. Bilo je takvog licemjerja dosta kad je nedavno umro Luka Markešić, a bilo ga je i ovih dana kad je umro Sulejman Tihić. Jedva su četiri godine prošle od prošle predizborne kampanje, otkad su iz SBB-a Tihića na najodvratniji način prozivali i nabijali mu na nos čak i logoraški “staž”, a Zlatko Lagumdžija ga redovno pokušavao predstaviti kao slabića koji “ne pita šta treba potpisati, nego gdje treba potpisati”. Lijepo je ipak i ljudski što su i SBB i SDP, kao i njihovi lideri, Tihića ispratili uz posmrtne počasti, makar i kurtoazne.

Piše : Muharem Bazdulj (Oslobođenje)

Kao političar, Sulejman Tihić često je bio žrtva svog fizičkog izgleda. On jednostavno nije ostavljao dojam “glavnog baje”, nije imao fizionomiju tipičnog balkansko-dinarskog lidera. Zato ga na karikaturama i jesu znali prikazivati kao varijaciju na Tolkienovog Golluma. Bio je, međutim, Tihić vrhunski političar, od one najrjeđe sorte kod koje se združuju dugoročna vizija i taktičko-strateška operativna vještina. Pisano je već puno o koincidenciji da je mali Bosanski Šamac, gradić uz ušće rijeke Bosne u rijeku Savu, rodno mjesto trojice značajnih južnoslavenskih političkih lidera: Alije Izetbegovića, Zorana Đinđića i Sulejmana Tihića.

Ima neke simbolike u tome da je od njih trojice Tihić jedini koji je sahranjen u rodnom gradu, na mjesnom groblju, a ne u vlastitom “turbetskom mauzoleju” niti u Aleji velikana. Da nije bilo rata, Tihić svoj Šamac poslije studija vjerovatno nikad ne bi ni napuštao. Bio je on primjer onog paradigmatskog balkanskog “zavičajca”, onog koji bi se mogao pronaći u lijepoj rečenici velikog varaždinskog, hrvatskog i jugoslovenskog slikara Miljenka Stančića – “Provincija je moja mjera”. Provincija iz ove fraze nema ničeg zajedničkog sa pežorativnom konotacijom tog termina. Uostalom, Stančić je bio važniji slikar od većine onih što su se ložili na metropole, kao što je i Tihić bio važniji političar od gotovo svih onih što su zaboravili svoje zavičaje. Ionako su raspadom Jugoslavije svi naši političari postali provincijalni. Izetbegovića je iz te uloge prividno i kratkotrajno izmjestio rat, a Đinđića rušenje Miloševića i tragična smrt. Tihić je znao da njega kao lidera nije zapalo takvo vrijeme.

Upravo je, međutim, Sulejman Tihić bio najbolji bošnjački politički lider za postdejtonsko mirnodopsko vrijeme. Bilo je ne samo političke nego i ljudske veličine u njegovom zalaganju za kompromise, u njegovoj programskoj tvrdnji da se Republika Srpska ne može ukinuti, ako to ne žele bosanskohercegovački Srbi, kao što ne može biti ni bilo kakve secesije, ako iza nje ne bi stajala referendumska volja većine stanovništva (demosa) cijele Bosne i Hercegovine, a nipošto tek nekog njenog dijela ili entiteta, odnosno konstitutivnog naroda (etnosa). Gledajući današnje kandidate za bošnjačkog člana Predsjedništva, očito je da među njima nema nijednog koji bi bošnjačku politiku vodio zrelo i mudro kao Tihić.

Kad je ono Tihić, još za živa Alije Izetbegovića, 2002. godine na izborima pobijedio Harisa Silajdžića, SDA je posljednji predizborni skup održala u Travniku. Baš na tom skupu je, ako me sjećanje ne vara, Abdulah Sidran pozvao birače da glasaju za Tihića jer njegovo ime i prezime u “nomen est omen” ključu opisuje njegovu politiku. Kur'anski Sulejman je isto što i biblijski Solomon – simbol mudrosti, dok prezime Tihić priziva poslovicu o tihoj vodi što brijege roni. A kad smo kod Sulejmana/Solomona, postoji ona biblijska pričica koju je voljela Agatha Christie (i uz pomoć koje se odgonetne počinilac zločina u jednom njenom romanu) o dvije žene koje obje tvrde da su majke nekog djeteta. Dovedu ih pred Solomona kao pred supervizora. On izvadi mač i kaže: prerezaću dijete napola, pa neka svaka nosi jednu polovinu. Lažna majka na to kaže: može, a prava majka kaže: dajte ga drugoj ženi. Solomon tad, naravno, zna čije je dijete zaista.

Osjećajući Bosnu zaista svojom zemljom, svojom domovinom, Tihić je znao da on ne smije da se nateže i da je cijepa. Njegovo zalaganje za kompromis uvijek je bilo u cilju čuvanja Bosne, pa makar ona (privremeno) i ne bila onakva kakva bi on lično i politički volio da je. U tom smislu i činjenica da su mu i život i smrt vezani za gradove uz izvor (vrelo) i ušće (rijeke) Bosne ima svoju simboličku težinu. Njemu je Bosna bila linija života, i to baš ona Bosna iz nostalgičnih prisjećanja običnog svijeta svuda: od Ljubljane i Zagreba preko Dalmacije i Crne Gore do Beograda i Novog Sada, ona Bosna iz izreke “jebeš zemlju koja Bosne nema”, ona Bosna zbog koje je Tihić i posjećivao Kuću cveća i govorio da se u SDA može i sa pivom i nikad se nije odricao svog bosanskomuslimanskog identiteta. Nema više te Bosne, one Bosne za koju je Andrić još davno zabilježio da izumire, Bosne od mrke ljepote, Bosne u kojoj sa smrću svake stare žene umre i jedan stih, dok sa svakim fratrom umre i jedna istorija; bez Sulejmana Tihića takve Bosne je još manje