Kliker.info

Smatrao sam i danas to mislim, da je rat u Bosni i Hercegovini bio apsolutno nepotreban, da je nanio izlišne žrtve, kao i da su obje konfrontirane strane više dokazivale nešto u odnosu na momente definirane politikama drugih okolnih država, a ne na interese i potrebe svog naroda i svoje države, čak i ako uzmemo da je podjela po nacionalnom kriteriju znatno uznapredovala.Dok su bosanski Srbi ratovali da bi zadržali Bosnu i Hercegovinu u Jugoslaviji, a tu politiku nisu definirali oni nego vodeća grupa srbijanskih intelektualaca, a provodio je Slobodan Milošević, dotle su Muslimani ratovali zbog straha od Miloševićevog radikalizma i iluzije da će neovisnost Bosne i Hercegovine u sklopu raspada Jugoslavije biti općenito prihvaćena u Europi i odlučno podržana od Hrvatske.Naime, svaka odluka da se bez ikakve inozemne podrške uđe u rizik rata, mora se smatrati samoubilačkom, što se gotovo i potvrdilo u toku događaja koji su slijedili. Na kraju su se svi prevarili u svojim kalkulacijama i razlozima koji nisu bili historijski i politički nego ideološki i kalkulatorni, tj. obje strane su mislile na nešto što u svakoj dubljoj analizi i u kontekstu cijele situacije nije bilo realno.

Jugoslavija nije mogla ostati u granicama Srbije, Crne Gore, Bosne i Hercegovine i srpskih krajina u Hrvatskoj. Bosna i Hercegovina nije mogla ostati u Jugoslaviji, ako za tu solucije nije bilo 70% njenih srtanovnika i ako ne bi imala veoma čvrste međunarodne garantije za suverenost u okviru određene veze sa Srbijom i Crnom Gorom.Ali, ona nije mogla dobiti nepodijeljenu podršku ni za svoju neovisnost u međunarodnom svijetu, unatoč formalnim priznanjima neovisnosti, osobito ako je ta neovisnost bila suočena sa opasnošću rata.Dva su bitna razloga ugrožavala Bosnu i Hercegovinu. Prvi se sastojao u neiskrenosti podrške hrvatske politike neovisnosti Bosne i Hercegovine. Drugi je sadržan u činjenici da Europa nije bila sklona da odlučno podrži jednu novu europsku državu u kojoj će glavni politički činilac biti Muslimani. Jednostavno, Europa je u dubljem smislu i državnopolitički i fundamentalno još uvijek antimuslimanska. Stoga je jedini razuman korak za izlaz iz tadašnje situacije bio u pregovorima između Muslimana i Srba.

Rekao sam u jednom od priloga nešto o pregovorima iz ljeta 1991. godine. Nažalost, još postoje snage koje smatraju da je taj pokušaj bio pogreška i za to optužuju mene i Adila Zulfikarpašića, mada je te pregovore odobrio i u njima učestvovao i Alija Izetbegović.Unatoč propasti tog pokušaja, prvenstveno zbog stavova SDA desnice, ja sam i nadalje smatrao da je sve bolje od rata i insistirao na pregovorima. Šansa se ukazala pred sami rat, a inicirao ju je Momčilo Krajišnik.O tome sam nešto rekao u jednoj od mojih knjiga. Danas želim reći nešto o pokušaju sporazuma do kojeg je došlo u jeku rata u rano proljeće 1995. godine kada me Izetbegović poslao da pregovaram sa Slobodanom Miloševićem, a za koje tvrdim da su mogli donijeti mir prije tragičnih događaja iz ljtea 1995. i bez fatalne intervencije Holbrooka i američke diplomatije. I o tome sam nešto napisao, ali ovdje želim istaći nešto što je trajnije za odnose Bošnjaka i Srba koji moraju biti konačno sređeni ako želimo biti civlizirano, demokratsko i pravedno društvo.

Po nalogu Izetbegovića sam odletio u Beograd i bio srdačno dočekan. Odmah sam otišao kod Miloševića. On je bio raspoložen i spreman za razgovore. Izetbegović mi je kazao samo da postoje signali kako je Milošević spreman da pregovara i ništa više. Kazao je doslovno: "Profesore, idi, a Ti sve znaš što se tiče naše politike."Znao sam da je nama potreban mir. Znao sam da je potreban i Srbima, jer im je međunarodna zajednica bila za vratom, imali su ogromne restrikcije i veliku krizu zbog toga, kao što im ni tri godine ratovanja nije donijelo bitne pomake, ali jeste izolaciju. Kao čovjek koji je došao da pregovara na poziv uzeo sam riječ odmah nakon što je Milošević konstatirao da nam sve ovo (rat i patnje) nije trebalo i da smo osamdeset godina živjeli bez sukoba. Potvrdio sam njegovu konstataciju i rekao da nama ne smeta život sa Srbima s kojima živimo ne osamdeset nego šest stotina godina.

Rekao sam da nismo mi počeli rat nego Karadžić i to zbog ishoda referenduma i da se na ishod glasanja ne odgovara ubijanjem. Ali šta je tu je i mi treba da nađemo izlaz. Kako rat nije uništio Bosnu i Hercegovinu, a ona je priznata država i članica OUN, Jugoslavija bi trebala da je prizna u avnojevskim granicama i Ustavu iz 1991. godine.Sve ostalo bi moglo da se dogovori. Njegova izjava o priznavanju bi mogla biti novi početak za obje strane. Za Jugoslaviju bi to značilo brzo skidanje svih sankcija i izolacije, prekid rata i povratak miru i u međunarodnu zajednicu, a za Bosnu i Hercegovinu prekid ogromnih patnji, dok bi to za obje naše države bila mogućnost da kao ljudi dogovorimo sve sporno među nama, opomenuti ratom da se na silu ništa ne može učiniti.On je rekao da je spreman priznati Bosnu i Hercegovinu, ali kao nekakvu labavu federaciju tri državice. Ja sam kazao da je to put unazad, da je to rješenje odbačeno u Ženevi i da je mnogo puta već propalo, da se svaki put pokazalo nemoguće, da ono ne rješeva ništa, da treba gledati unaprijed na demokratski razvoj obje naše države.

Podjela bi mogla biti izvršena samo nasiljem i na temelju principa većinskog stanovništva, a takva nije moguća zbog toga što nema etnički većinskih zaokruženih teritorija. Stoga to treba odlučno odbaciti i vratiti se modelima demokratski uređenih država s priznavanjem svih prava svim narodima. Rat i nije započeo zbog toga što su Srbi imali manje prava nego što nisu željeli iz Jugoslavije.Dakle, ako to želimo rješavati, onda uredimo pregovorima odnose Bosne i Hercegovine i Jugoslavije na bazi najuže saradnje, uz dvojno državljanstvo, ukidanje carina, otvaranje granica i veoma obimnu saradnju u privredi, kulturi i na svim drugim poljima. To je po nama put u budućnost, a podjela je vraćanje na povijest ubijanja i sukoba bez kraja.Tada sam mu rekao da mora Karadžića ograničiti ili eliminirati. Doslovno sam mu kazao: "Predsjedniče, ako Karadžić pobijedi, Vi ste gubitnik, jer je on tada najveći Srbin. Ako izgubi, i tada ste Vi gubitnik, jer ste podržavali onog ko gubi. Stoga se oslobodite njega i nekoliko ekstrema i podržite umjerene elemente i tada možemo ići na sporazumijevanje."

On je rekao da je to što sam kazao zanimljivo i mi smo se složili da se razgovori nastave u Švajcarskoj, uz pomoć tamošnje vlade. Nažalost, Amerikanci su razbili ovu mogućnost, jer su oni htjeli da budu tvorci sporazuma i spasavaju i nas i Srbe. Ja sam uvijek davao prednost sporazumu komšija, znajući da veliki prave sporazume za sebe a ne za nas.Mi danas imamo posla s posljedicama pogreške da nam je sporazum gradio neko ko je vodio računa o svojim a ne našim interesima. Kad mi je Izetbegović rekao da nećemo pregovarati zbog toga što Amerikanci žele da oni vode pregovore, te da će oni voditi računa o našim interesima, rekao sam mu da naš bogati dajidža iz Amerike može dovesti samo do toga da Milošević povisi cijenu mira. Nažalost, imao sam pravo.   Muhamed Filipović (Nezavisne novine)