Muhamed Filipović : Monopol na pravdu
Piše : Muhamed Filipović (NN)
Za svakog ko je pratio svjetska zbivanja jasno je da opći moralni, politički i čak i krivični zakon i principi, posebno oni koje su deklarirale OUN i druge relevantne svjetske organizacije i institucije, kao što su međunarodni sudovi koji zakonitost u ovoj oblasti uspostavljaju putem precedentnog značenja sopstvenih rješenja određenih konkretnih slučajeva, ne vrijede jednako za sve narode i za sve aktere svjetskih zbivanja. Iz iskustava sa zbivanjima tokom Drugog svjetskog rata jednostranost u tretmanu određenih postupaka sila koje su u njemu učestvovale bila je jasna.
Tako nikada nije suđeno niti su poduzete ikakve druge, osim propagandno-političkih akcija na razobličavanju Staljinovih likvidacija, ne samo ogromnog broja građana Sovjetskog Saveza, nego i brojnih poljskih oficira i pripadnika drugih nacija koji su došli pod jurisdikciju sovjetskih organa, o čemu su užasavajuća svjedočanstva nađena u masovnoj grobnici u Katinskoj šumi. Isto tako, niko nikada nije osudio nerazumna i u svakom pogledu nehumana bombardiranja njemačkih gradova od strane zapadnih saveznika, na kojima je osobito insistirao osvetoljubivi Churchill zbog njemačkih bombardiranja Londona i Cowentrya. Poznato je da su u tim bomardmanima, osobito u onima kojima su bili podvrgnuti Drezden, Hamburg, Kasel, Berlin, kao i mnogi drugi njemački gradovi, stradalo daleko najviše civila, koji nisu, prema svim tada važećim konvencijama koje su regulirale pravila ratovanja smjeli biti vojni ciljevi. Krunu na to stavio je predsjednik Sjedinjenih Država Amerike Hary Truman kada je naredio da se atomske bombe bace na japanske gradove Hirošimu i Nagasaki.
Vojnički razlozi za ovakav užasan akt su bili u apsolutnoj nesrazmjeri sa učincima tih bombardovanja, čije posljedice i dan-danas, zbog prirode upotrijebljenog oružja, trpe građani tih gradova, pa čak i njihovi potomci, a da o posljedicama straha koji je proizašao zbog spoznaje da neko raspolaže sa takvim oružjem da i ne govorimo. Nažalost, ni nakon završetka Drugog svjetskog rata nije došlo do promjena u pogledu prava na upotrebu sile i nije došlo do jačanja krivične odgovornosti faktora koji ratom rješavaju političke probleme i koji silu upotrebljavaju uopće i posebno je upotrebljavaju apsolutno nesrazmjerno značenju ciljeva koji se silom žele postići.
Umjesto opće zabrane upotrebe sile kao metoda rješavanja političkih sukoba vladajuće svjetske sile su podržavale pravo njene upotrebe, služeći se tim pravom u svakom slučaju kada su to njihovi interesi bili u pitanju. Isto tako, nakon svega što smo iskusili u ratu koji se odigrao na našem prostoru i posebno s obzirom na odnos međunarodne zajednice prema tim događajima i u pogledu njene uloge u zbivanjima, nema nikakve sumnje da u ukupnim odnosima, kada se tiče prava upotrebe sile i posljedicama zbog te upotrebe, vlada apsolutna neravnopravnost među članicama međunarodne zajednice i među akterima raznih vrsta sukoba koji se događaju u svijetu. I u tom pogledu su svjetske sile glavni generatori zbivanja koja imaju posljedice koje su katastrofalne za stanje rata i mira i za stanje prava ljudi uopće.
Te sile vuku političke poteze koji impliciraju snažnu mogućnost izbijanja ratnog sukoba. Takva situacija dogodila se i u pogledu odnosa tih sila prema postojanju bivše države. U tom slučaju je rušenje komunizma provedeno putem rušenja same komunističke državne tvorevine, tj. Jugoslavije. Svakom ko je imao imalo pameti bilo je jasno da to neće proći bez sukoba i krvi i to se i dogodilo. Niko, međutim, od stvarnih aktera te tragedije nije za to bio odgovoran ni moralno, ni politički, a kamoli krivično. Za takvo stanje ima više razloga. Prije svega Organizacija Ujedinjenih nacija u svom ponašanju odstupa od glavnog principa prava, a to je da iz prava nije i ne može biti izuzet ni njegov kreator, a to se odnosi i na posljedice koje se iz određenih postupaka javljaju. A upravo se suprotno događa sa OUN-om i funkcionerima koji u ime te organizacije djeluju. OUN je sebi, protivno osnovnim principima prava, među kojima je bitan princip da je pravo djelujuće i da sadrži supstancu pravednosti samo ako ima univerzalno značenje i djelovanje i ako nijedan faktor činjenja nije izuzet od posljedica svih vrsta odgovornosti zbog njegovog kršenja. OUN je sebe izuzela iz moguće inkriminacije za sopstvene akcije, tako da ona ne želi da snosi odgovornost za moguće posljedice svojih postupaka i postupaka svojih funkcionera (treba se samo sjetiti kriminalnog ponašanja Jakušija Akašija u slučaju "Srebrenica", ma kakve one bile i ma kakve štete i katastrofalne učinke one imale.
Posebno je OUN imuna za zločine nečinjenja, mada shodno tom principu njeni organi, kao što je Sud za ratne zločine u Hagu, uveliko sude mnogim ljudima. Već sam taj momenat govori o tome da se ne može govoriti o univerzalno važećem pravu i odgovornosti prema njemu, te da je to pravo, odnosno da su posljedice njegovog narušavanja i odgovornost za njih u stvari rezervirane i da važe samo za one slabe. Pravo je raspoređeno u srazmjeri sa količinom moći sa kojom raspolažu akteri međunarodnih odnosa i to ga čini nepravom. Ako se pomnije analizira stvarno stanje u ovoj oblasti, tada se može vidjeti da tu u biti i nema prava, jer je jasno da politika dominira u svim slučajevima i onima koji govore o odbijanju činjenja u smislu zaštite prava, kao i u onima koji govore o obavezi progona onih koji su svojim postupcima doveli do kriminalnih djela. Ovo postaje aktualno upravo sada kada se u Velikoj Britaniji vodi Vladina istraga u vezi sa djelovanjem bivšeg premijera Vlade Velike Britanije Tonyja Blairea u slučaju rata u Iraku.
Ova istraga, koju je sam pokretač ograničio u određenoj mjeri, ipak i pored tih ograničenja jasno pokazuje da su i Blaire i Bush vodili kriminalnu aktivnost, od zamisli da ratom riješe određene probleme, do stvaranja prividnih razloga za takvu akciju, kao i da su takvu akciju preduzeli i bez saglasnosti OUN-a i konsenzusa u međunarodnoj zajednici, da su tom akcijom izazvali ogromne ljudske i materijalne gubitke, da su izazvali uništavanje kulturnih blaga neprocjenjive vrijednosti, koji su, kada se porede sa mnogim drugim slučajevima, daleko nadmašili sva nasilja, zbog kojega se vode krivični postupci pred sudom u Hagu. Zbog toga je ovaj slučaj probni kamen za pitanje o tome postoji li uopće međunarodna pravda i pravo i jesmo li mi uopće ravnopravni sa onima koji imaju silu u rukama. Moj odgovor je negativan. Neki su sebi uzeli monopol i na pravdu i kontroliraju njeno funkcioniranje, postavljajući joj jasne granice koje ona ne smije preći. To nas mora naučiti da ne vjerujemo mnogim međunarodnim institucijama i silama i da ih shvatimo onakvima kakve one jesu, a to znači kao instrumente osiguranja interesa moćnih u odnosu na one koji nisu ništa drugo nego predmet njihovog manipuliranja.
Komentari