Kliker.info

Piše : Muhamed filipović (NN)

Genijalni Vuk Stefanović Karadžić, čija su djela, a osobito "Rječnik", riznica historiografskih i etnološko-etnografskih spoznaja o historiji, načinu života, običajima i osobito porijeklu običaja i načina mišljenja Srba njegovog doba, imao je običaj da ono što se u jeziku naziva inačica, ili da različite verzije događaja ili slične situacije i ponašanja, definira na jednostavan način, kazavši da se radi o nečemu što je u biti isto samo je u izrazu malo drugačije. Time je Vuk ukazivao na činjenicu ponavljanja situacija i ljudskih reakcija u historiji i uopće u životu. Čitalac njegovog "Rječnika" može da uživa čitajući njegove tačne i lapidarne karakterizacije događaja i situacija koje imaju takav karakter.

Vuka sam se sjetio razmišljajući o sadašnjoj političkoj situaciji kod Srba, odnosno posmatrajući kako se kod Srba svagda iznova ponavlja situacija da se dvoji ili bolje reći razdvaja političko mišljenje i djelovanje i to tako da se javljaju konkurentski lideri u projiciranju bitnih aspekata političkog djelovanja srpstva u cjelini i to u relaciji dio i cjelina. Bio sam u situaciji da pregovaram sa dva najznačajnija protagonista srpske politike početkom devedesetih godina, a to su bili Slobodan Milošević i Radovan Karadžić. Oba su bila pod značajnim idejnim utjecajem grupe profesora okupljenih oko SANU, a za jednog od njih, tj. Radovana Karadžića, moglo bi se reći i da je bio kreacija intelektualno-političkog kruga oko Dobrice Ćosića i njegovih prijatelja.

Ja sam oduvijek bio skeptik prema nastojanju profesora da se aktivno i direktno miješaju u politiku, pogotovo da budu kreatori političkih solucija i rješenja. Držao sam se klasične izjave Otta von Bismarka koji je jednom prilikom rekao, a poznato je koliko je važna i značajna bila uloga i veliki autoritet profesora u Njemačkoj još od Humboltove reforme Univerziteta pa do danas, da je za svaku državu pogubno ako bi njome upravljali profesori.Bismark je, naime, nekom prilikom, kad su mu savjetovali da se oslanja na ugledne profesore rekao "Drei Profesoren Vaterland verlloren" (tri profesora i izgubićemo zemlju), želeći time naglasiti istinu da profesori misle apstraktno i u totalu, da imaju ideale, ali da ne razumiju stvarnost i praksu života koja se sastoji od niza inkonzistencija i događanja za koje nije dovoljno samo znanje nego i intuicija i da je praktički um u politici daleko važniji od onog teorijskog koji sve vidi u apstraktnim pojmovima za koje misli da su prava stvarnost.

Zbog toga sam ja bio skeptičan prema činjenici da je u srpskoj politici došlo do jakog utjecaja određenih intelektualaca, mada prema njima kao intelektualcima, u domenu njihove struke i djela, nisam imao ograda i smatrao sam neke od njih, kako i danas mislim, značajnim. Slučaj je doveo do toga da sam ja bio protiv razbijanja Jugoslavije, jer sam smatrao da će to izazvati krvoproliće koje ne može, ma kakvi rezultati iz toga proizašli, donijeti nikome ništa dobro. Stoga sam bio veoma angažiran u pokušajima da se problemi koji su nastali rješavaju pregovorima tadašnjih političkih faktora.

U Bosni i Hercegovini su to bili, sa srpske strane Radovan Karadžić, a sa muslimanske Alija Izetbegović. S druge strane bili su u igri i Slobodan Milošević kao nosilac svesrpske politike i čovjek koji je držao u svojim rukama sve poluge političkog i državnog djelovanja srpske države i Srba kao naroda u to vrijeme. Pored Miloševića je u igri bio i Franjo Tuđman, koji je bio fanatično obuzet idejom da obnovi hrvatsku neovisnu državu i to mnogo širu nego što je ona proizašla iz Drugog svjetskog rata i da je proširi u području bosansko-hrvatske granice od Velike Kladuše ili Dvora na Uni pa do Neuma na moru.

Razgovarao sam i sa Tuđmanom i sa Miloševićem i sa Karadžićem. Primijetio sam već od početka određenu diskrepancu između ideja Miloševića i Karadžića. Karadžić, ma koliko bio produkt Miloševićeve politike i ma koliko njegov pokret bio pod okriljem Miloševića, pokazivao je izrazite znake težnje da sam i kao apartan politički faktor djeluje i ostvaruje određene ciljeve, koji su u njegovoj verziji bili mnogo radikalniji nego što su bili Miloševićevi ciljevi. To se osobito pokazalo krajem rata, kada je došlo do jasnog suprotstavljanja između njih dvojice. Jasan znak tog razlaza bilo je već Karadžićevo izigravanje Vance-Owenovog plana. Kad je postalo jasno da rat ne može dobiti nijedna strana, došlo je do otvaranja mogućnosti da se mir postigne direktnim pregovorima, pa sam ja u toj misiji tokom rata bio u Beogradu i vodio iscrpne razgovore sa Miloševićem. Bilo mi je jasno da je Karadžić bio otišao već tako daleko da ga nijedna srpska normalna i realna državna politika ne može slijediti.

Tada sam rekao Miloševiću sa napomenom da je za njega najbolje da sada odmah dođemo do sporazuma o prekidu neprijateljstava, da otvorimo naše međusobne pregovore o tome šta Srbe u Bosni i Hercegovini može zadovoljiti u njihovim ambicijama, naravno, izvan ideje stvaranja srpske države, i da dogovaramo i one solucije koje podrazumijevaju neke oblike povezivanja Bosne i Hercegovine i Srbije, da i to može da bude predmet pregovora i nalaženja rješenja koje bi otklonilo srpske sumnje u namjeru da budu trajno i nepovratno odijeljeni od Srbije, tj. da će nas sve u skoroj budućnosti ujediniti Europa u koju ćemo, htjeli – ne htjeli, morati svi ući i koja će nam diktirati odnose, da tada neće postojati granice među nama, itd. Milošević se kolebao, a ja sam mu kazao da će, ukoliko ne iskoristi šansu da sam dođe do sporazuma sa nama, on biti glavni gubitnik cijele ove historije. Naime, ako Karadžić dobije ovu igru tada je on najveći Srbin našeg doba i Milošević gubi igru.

Ako Karadžić izgubi, kako ja vjerujem da će se dogoditi, tada Milošević opet gubi, jer je podržavao gubitnika. Mislim da je za srpsku politiku nedostatak odlučnosti da se stvar vođenja općesrpske politike prelomi između jednog lokalnog lidera i lokalnih interesa i onog koji vodi matičnu zemlju i ima u vidu cjelinu srpstva, bio fatalan i da je Srbiju vodio ka velikim gubicima i u Hrvatskoj i u Bosni i Hercegovini i što je još gore i u Srbiji, kakva je nastala nakon balkanskih ratova, tj. inkluzive Kosovo. Sada se situacija na neki način ponavlja i to me je podsjetilo na onu izreku Vuka Karadžića o istom koje je samo malo drugačije. Ako Srbi sada ne budu slijedili bitni i vodeći nacionalni interes i poziciju matične zemlje i budu joj suprotstavljali sumnjive rezultate svoje separatne politike, dogodiće se da će obje strane izgubiti, kako se to jednom već dogodilo sredinom devedesetih godina u relaciji Milošević – Karadžić.