Kliker.info

Akademik Muhamed Filipovć bez sumnje je najveći intelektualni autoritet Bošnjaka danas. Najznačajniji živući bosanski filozof i historičar, autor brojnih iznimno vrijednih dijela o savremenom poimanju društva, ubraja se među rijetke naše intelektualace  do čije se riječi s punim pravom drži.  Njegove analize kojima duboko secira stanje u bosanskohercegovačkom društvu, našoj državi i posebno unutar bošnjačkog društveno-političkog kruga, bolno su istinite i. Naprosto tjeraju  da se duboko zamislimo nad neizvjesnim mrakom u kojeg su, što svojom, a što krivicom drugih,   duboko zapali Bosna i  Bošnjaci. U razgovoru za «Dnevni avaz» govori o budućnosti Bosne, odnosima među Bošnjacima, o bošnjačkim političarima i  strankama, bosanskoj politici, nejedinstvu Bošnjaka, o Hairsu Silajdžiću, Sulejmanu Tihiću, Zlatku Lagumdžiji reisu-l-ulemi dr. Mustafi ef. Ceriću, Miloradu Dodiku…

Da li su utemeljene ocjene, koje se zadnjih mjeseci sve češće mogu čuti  od relevantnih intelektualaca i političara, a to je da nad Bosnom još uvijek visi taj strašni upitnik i da nije isključeno da se Bosna raspadne?

Postoji jedan kontinuitet. A to znači da su aktivne snage koje su učestvovale u ratu. Na jednoj strani je srpski nacionalizam, na drugoj  hrvatski, a na trećoj strani jedno nedefinirano bosanstvo,  s obzirom na određena zastranjivanje od linije multilaterizma i državnog prava Bosne. Dakle, od ta tri faktora niko nije promijenio svoje pozicije. Oni kontinuirano svi očekuju da na neki način finiširaju svoje prvobitne političke koncepte koji su uveli ovu zemlju u rat. Zbog toga pretpostavke za neku takvu avanturu postoje, ali ona je po mome mišljenju sada nemoguća zbog odlučujućeg utjecaja i pritiska međunarodne zajednice.

Rat je nemoguć, ali je nemoguća i ova situacija u Bosni gdje svako želi da ostvari svoje ratne ciljeve. Glavno naše pitanje danas je to da se mora odustati  od ratnih ciljeva. Rat je završen i  treba polaziti od Bosne. Od činjenice da je Bosna opstala kao država, da je priznata kao država. Jer, naša Bosna  ništa manje nije država kao što su Srbija i Hrvatska ili bilo koja druga zemlja.

Želite li reći da ti ratni ciljevi «na čekanju» predstavljaju temelj za konačan nestanak naše zemlje?

Pazite, ako ljudi hoće da ostvare ratne ciljeve to uvijek nosi opasnost. Ali, rezultati koji su postignuti nelegalnim, osuđenim metodama i putevima ne mogu priznavati i uzimati kao osnova za izgradnju normalnog života.

Bosna se ne može više izbrisati! Neka Ljubić (Božo) i svi njegovi tamo i (Milorad) Dodik i svi njegovi znaju da se Bosna ne može izbrisati. Ali, po mom sudu nije pitanje u Dodiku, Ljubiću i Čoviću. Problem je, brate, u ovim našim bošnjačkim političarima koji su nesposobni! Možete slobodno napisati. Naši bošnjački su  političari su nesposobni da formiraju politički koncept koji bi vodio izlazu ove zemlje iz   krize.

Da li i Vi imate utisak da bošnjački lideri, zapravo, ne znaju šta hoće i da nemaju jasno definiranu politiku o budućnosti ove zemlje i bošnjačkog naroda, na što mnogi upozoravaju?

Ne. Oni se neprestano vračaju na takozvani Alijin put, kojeg nema. Jer, nažalost ni Alija nije znao šta hoće, pa se desilo to šta se desilo.

A kakva bi onda ta politika trebala biti?

Mi Bošnjaci bi morali voditi bosansku politiku, ne bošnjačku! Svi lideri koji govore o bošnjačkoj politici jednostavno  griješe. Jer, mi jesmo Bošnjaci, no važno je shvatiti da smo mi  zalog opstanka Bosne.  Bošnjaci trebaju  biti nosioci i protagonisti bosanske politike.  Politike koja će svaka odluka respektovati interes da Bosna funkcionira optimalno kao cjelina.

I ako ne vodimo tu bosansku politiku, a to znači  da podjednako uzimamo u obzir i interese ostalih naroda u BiH, mi duboko griješimo. Dovodimo sebe u situaciju koja je kontra našoj osnovnoj historijskoj ulozi ovdje. Bosne nije nestala. Ali, zato što Bosne nije nestalo i što postojimo, mi nosimo odgovornost za njenu sudbinu i sudbinu svih ljudi u njoj. Neprestano se govori da bi mi Bošnjaci trebali imati svoji nacionalni program. Ne! Naš program je Bosna! Kao zemlja svih ljudi, naroda, demokratska zemlja, zemlja kakvu su nam ostavili naši preci.Nacionalni programi se se formiraju i nastaju na bazi seperacije i razlike među narodima, a Bošnjaci nikada sebe nisu seperirali od drugih naroda koji tu žive.

Jesu li sadašnji bošnjački lideri dorasli takvoj politici i ulozi predvodnika Bošnjaka koja im je data?

Nema nikakve politike  ni kod jednog bošnjačkog  lidera, a postoje tri lidera: Sulejman Tihić, Haris Silajdžić i Zlatko Lagumdžija.

Oni koji ne razumiju sadržaj našeg identiteta ne mogu formulisati takvu politiku.

A ako bošnjački lideri nisu u stanju da formulišu jednu politiku u kojoj će izraziti taj interes za postojanje Bosne, onda će oni biti faktor rasturanja Bosne!

Da li bošnjačka politika vapi za stvarnim liderom?

Mi ne trebamo lidera. Mi trebamo pametnog političara, koji će biti Bosanc u pravom smislu, koji će znati da su interesi našeg naroda apsolutno identitčni interesima Bosne kao države. On nikad neće davati akcent na bošnjačko, već na bosansko. Uvijek će ostaviti vrata da u njegovu politiku ulaze svi drugi narodi.

Želim reći: Aliji Izetbegoviću svaka čast, ali to je historija. Mi moramo naći apsolutno novu politiku. Ovaj narod ima jednu potpuno novu situaciju koja zahtjeva jedno novo gledanje, novo viđenje. Treba staviti tačku. Gotovo. Bilo, prošlo. Treba sada izgrađivati novu bošnjačku politiku koja bi bila bosanska.

Kako gledate na bošnjačke političare uopće kao pojavu u našem društvu?

Među bošnjačkim političarima nema ozbiljna čovjeka. Tu funkcioniraju ljudi koji su, u širem smislu gledano, jedva pismeni.

To je da Bog sačuva. To su sve trećerazredni ljudi. Nevjerovatno je kakvi su to primitivci koji, primjerice, vode naš narod u RS. Oni koji vode bošnjačku politiku u RS uopće ne žive  sa tim narodom. To je sramota, to je užas! Ustvari naše političke strukture su tipično oligarhijske. Ti ne moraš ništa znati i možeš da  ništa ne značiš u svom narodu, ali da opstaješ na sceni zato što dobro kotiraš u centru oligarhije. Mi niti imamo političkih organizacije, niti političkog života.

Bojite li se da u tom stanju odsustva svake vizije o budućnosti Bosne i Bošnjaka ti isti bošnjački političari zavade narod. Naime, sve češće se mogu čuti izvještaji o sukobljavanjima pristalica različitih probošnjačkih partija širom BiH. Počelo se čak i pucati. Bojite li se da nam se dogodi Sandžak?

Pa hoće, naravno da hoće. Neću reći da je identično kao na Sandžaku, ali… Gdje, postoji interesni način djelovanja, a pokazuju se da naše stranke djeluju kao interesne organizacije, one moraju doći u sukob. To je iskustvo svih takvih organizacija koje su u svijetu nazivaju mafijaškim, dakle, da se sukobljavaju oko toga ko će kontrolirati ovaj ili onaj prostor, ovaj izvor, onaj resurs. Sve ovo, da prostite, sranje koje se događa oko energetike, sa tim ministrom (Vahidom) Hećom je tipičan primjere da se vodi borba za resurse. Ma briga njih za narod, briga njih šta je dobro za Bosnu, šta je budućnost, šta nije. Oni hoće da kontrolišu resurse koji nose novac i gotovo. Dodik kontroliše sve u RS, ovi Hrvati su napravili sporazum da kontrolišu Hercegovinu. Kod  nas se, eto, ne mogu sporazumjeti, vjetovatno i zato što više na postoji jaki čovjek u bosanskoj politici koji odgovara takvom tipu politike.

Kako komentirati pozive na konačno bošnjačko jedinstvo i je li ono moguće?

To su uvijek bile parole prevare. Bošnjaci na okupu, muslimani na okupu… Šta  to znači?! Ko da se okuplja, molim Vas?. Je li onaj gladni i super bogati. Je li ona koji nema posao i koji ne da posao. Koji krije pare i ne ulaže u proizvodnju. Kako se može ujedinjavati bijeda i bogastvo, pravda i nepravda, inferiornost i superiornost. Laž je u našoj politici nešto potpuno legitimno. Obećati pa slagati, reći pa ne izvršiti… Kako se možeš ujedinjavati sa takvim ljudima?!

Da li je bošnjačko nejedinstvo, to beznađe, neprofilirana politika, zapravo, dio projekta  da se ovdje napravi nečija prčija?

Apsolutno. Za one koji žele da vladaju najbolje je kad se domaći ljudi ne slažu. To je stara engleska strategija. Dođeš negdje, posvadiš ljude i onda si vječno potreban kao pomoć, arbitar, kao neko ko će presuđivati. To je nažalost naš situacija. Osim toga, nad nama lebdi, nama operira, beskrajno mnogo paranaučnih i parapolitičkih tvorevina. Ustvari  sve je stastavni dio velike obavještajno-strateške-političko-ekonomske elaboracije našeg prostora koja ga treba pretvoriti prostor pogodan za vladanje nad njim.

Kako gledate na mučnu priču oko imovine rahmetli Adil-bega Zulfikarpašića? Je li i to odraz stanja našeg bošnjačkog duha?

– Ja sam sa rahmetli Adilom davnih dana prekinuo svaki «operativni odnos», dakle, suradnju. To se svelo na kurtoazni odnos. Ali, uvažavao sam ga i poštovao. Znam da su se na njega zbog njegovih para ljudi lijepili kao noćni leptiri na svjetlo. A i on  sam je to stimulirao svojim načinom nastupanja. Ja  znam, pošto smo bili prijatelji dugo godina, da je  i on često mijenjao  testamente, mijenjao je izvršitelje svojih testamenata. Ovlastio je ovog,  ovlastio onoga… Onda je stvarao neke institucije koje su na vrbi svirale. Jer, ako se pravi Institut onda se zna šta je to, kako on funkcionira. A Institut nema ingerencije nad vakufom. Ne može imati. A ja se u to ne miješam, ja sam po strani. Jer, znam da će biti smrada. Samo što je umro, nije se ni ohladio, a već počinju…. Onda, ne iznenađuje me sve ovo kao pojava među nama Bošnjacima, iznenađuje me da se i ovdje  pojavljuju  ličnosti koje su svugdje, koje su svugdje biber po pilavu.

Kako nakon svega gledate na Zulfikarpašićevu pojavu?

U vezi s Adilom je dolazilo do pretjerivanja u pohvalama toliko u pokudama. Jedan ovdašnji čovjek koji se predstavljao kao veliki intelektualac, a ustvari je sitna riba, napisao je grozomoran tekst u kojem ga optužuje za sva zla svijeta. S druge strane, najviši uglednik njega  uspoređuje sa Gazi Husrev-begom, zaboravljajući pri tome da ni Husrev-begov vakuf nije najveći, te da je stvarno vakuf Ferhat-paše Sokolovića bio puno veći i da ima još puno vakufa. Onda postoji jedna fundamentalna ikonzistencija u tom tzv. vakufu Adil-bega, a to je da je on vakuf na vakufu. Jer dio supstancijalni dio tog vakufa predstavlja hamam Gazi Husrev-bega. ANiko nema prava nekome davati hamam, prodavati, ikonponirati u nešto drugo.

Razgovarao: Faruk VELE

O Harisu Silajdžiću:

Haris me razočarao i sve me više razočarava. Jednostavno, osim jedne fraze: «Mi smo za cjelovitu Bosnu» ili «100 posto BiH», on nema politike. Pogotovo nema politike koja bi uključila u tu koncepciju Bosne i Srbe i Hrvate. To se nabolje vidi u političkoj praksi. Nema njega na teritoriji cijele Bosne. Ide u Srebrenicu jer je to žarište. A morao bi ići jednaku u bilo koje mjesto Bosne u RS gdje žive Bošnjaci i Hrvati. Ali, nema se šta reći jer nema ideje kako da se riješi problem i da živimo normalno. Silajdžić je sada predsjedavajući Predsjedništva BiH. On odgovara za svaku stopu Bosne. Ali, gdje je on u Foči, Višegradu, Rudom, Čajniću… A svaki dio teritorija moramo smatrati dijelom Bosne. Mora se djelovati tamo, dolaziti tamo, govoriti i ljudima i Srbima i Hrvatima i Bošnjacima, govoriti im sa stanovišta države. Haris mora izaći iz habitusa bošnjačkog lidera, jer on predstavlja cijelu BiH. To se odnosi i na sve druge bošnjačke lidere. 

O Sulejmanu Tihiću:

Tihić izjavljuje mi ćemo pobijediti u Srebrenici. Ko to mi?! Je li SDA će dobiti glasove, šta? Ko to mi? Nikakve politike tu nema.

O Zlatko Lagumdžiji:

Taj čovjek se toliko izgubio da ne zna šta da radi. Ma kakvu on viziju ima? On vidi toliko koliko se vidi kroz pendžer njegove vile. Ma pustite molim Vas.

O reisu-l-ulemi dr. Mustafi ef. Ceriću:

Previše je političke edukacije reisa Cerića ovim bošnjačkim liderima. Zapravo bi se moglo reći, a to je stara fraza, da oni koji poučavaju trebaju biti poučeni. Reis Cerić u posljednje vrijeme mnogo poučava političare, ali ni on nije podučen u mnogim stvarima. Ne bi trebao reis Cerić  da daje instrukcije političarima kako da se ponašaju. On, istina, treba da upozori na odgovornost ljudi prema zemlji. Ali, primjerice, ta konotacija njegove izjave nedavne u Čapljini da naši politički lideri odgovaraju za muslimanske djece itd. On je to trebao reći 1993. godine kad su lideri koje je on slijedio, da kažem, počeli podjelu Bosne. Zamolio bih reisa Cerića da ne docira politički. To izlazi iz okvira njegove funkcije. 

Dodik vodi srpsku politiku koja se definira u Beogradu

Kakva je, po Vama, uloga Milorada Dodika i kolika je on opasnost za opstanak Bosne? – Pozitivna strana njegove pojave je da je on definitivno stavio križ na postojanje SDS-a i sada ta stranka sa cijelom ideologijom ne znači  ništa. On je sada jedinstveni srpski lider. Priznat je od svih bez obzira što tamo u RS i dalje postoji i Srpska radikalna stranka i SDS. Niko mu nije konkurent. Dodik ne vodi politiku Republike Srpske već srpsku politiku. Ključ za njegovu politiku, za njeno razumijevanje i uticanje na nju je Beograd. Nema iluzije da ima bosanske srpske politike. Postoji srpska politika i ona se vodi u Beogradu. Dodik vodi srpsku politiku koja se definira u Beogradu.  Ja jako zamjeram našim liderima što nemaju nikakve veze sa Beogradom. Je li Dodik novi Milošević, kako ga mnogi uspoređuju? On to ne može biti. Nije on šizofrenik kao Milošević, nema ni tu komunističku podlogu. Osim toga, ne postoji više taj aktivni i agresivni naboj srpskog nacionalizma kao u vrijeme Miloševića. Ta srpska, kosovska matrica jeste još živa, ali ona je strašno oslabljena i nema potencijal djelovanja. To je važno.

Na suđenju Karadžiću će se dokazati da je izvršen genocid u cijeloj BiH

Šta u se u spoznajnom smislu može očekivati od suđenja ratnom zločincu Radovanu Karadžiću? – Ako mi budemo ispravno reagirali svim sredstvima, jasno, u okviru sudskog postupka, presuda Karadžiću će sadržati potvrdu da je genocid izvršen na cijeloj BiH, da je to bio zločin protiv historije, države, kulture, vjere. Cijela politička retorika će se morati mijenjati. Niko više neće moći reći da stoji iza Karadžićevih političkih ideja, što danas nije slučaj. Ali, kontekst korištenja raznih pravnih mogućnosti u smislu rehabilitacije našeg položaja uopće se ne koristi. Nismo tužili države koji su «branili» slobodnu zonu u Srebrenici.  Oni su garantovali slobodu, pravo na život tog naroda, a ljudi su pobijeni. Država ostala nijema na to. Nismo ništa učinili. Mi moramo iskoristiti činjenicu da su na nama vršena brutalna nasilja, genocid. Zašto nije učinjeno?