Muhamed Fazlagić : Da bi 2095. godine u Srebrenici neki Muhamed i Aleksandar slavili 100 godina mira neko se u Beogradu mora obračunati sa devedesetim !
Jučerasnja komemoracija u Srebrenici je potresla cijeli svijet iz nekoliko razloga. Jedan je obilježavanje 20 godina od genocida u Srebrenici i ukop 136 identifikovanih dječaka i muškaraca pobijenih u tom pokolju. Drugi razlog je što samo nekoliko dana prije toga Rusija ulaže veto na rezoluciju Ujedinjenih naroda, a na poziv Srbije, čime je trebao da se osudi taj genocid. I treća stvar je incident koji se dogodio sa premijerom Srbije Aleksandrom Vučićem koji je izviždan i napadnut u Srebrenici.
Piše : Muhamed Fazlagić (Kliker.info)
Na prvi pogled se činilo da ce incident sa premijerom Srbije zasjeniti cijeli događaj, međutim ipak se to nije desilo. Puno bolje bi bilo da je premijer Vučić prošetao bez problema kroz Memorijalni centar pored 8,372 ubijena dječaka i muškarca, ali nažalost desilo se da su stvari za trenutak izmakle kontroli. Nervi su popustili kod nekolicine, u momentu kad pored preživjelih šeta neko ko je huškao Srbiju da za svakog Srbina ubije 100 muslimana. Podsjećam vas, Vučić je 20. jula 1995. godine kazao, javno u Parlamentu Srbije: “za svakog ubijenog Srbina mi ćemo ubiti 100 muslimana“. Vučić se nikada nije izvinio za tu izjavu niti ju je pokušao objasniti.
Sa slikom i snimkom koji govori o ovom incidentu svijet je obišla i slika transparenta na kojem piše kako premijer poziva na masovne egzekucije, na kakve su nacisti pozivali u Drugom svjetskom ratu. U osnovnim školama širom Jugoslavije smo učili da se nešto slično desavalo sa nedužnim dječacima i stanovnicima Kragujevca prije 70-ak godina.
Krenimo redom. U posljednje vrijeme se intezivnije govori o pomirenju Srba i Bošnjaka i takve dobronamjerne incijative dolaze iz nama prijateljske Turske. To je svakako za pozdraviti, ali kod Bošnjaka se javlja konfuzija i nelagoda kad je taj prijedlog u pitanju. S kim Bošnjaci treba da se pomire?! Bošnjaci nisu ni imali problema sa čestitim građanima Srbije niti sa bilo kojim čestitim etničkim Srbinom poput Bogića Bogićevića, Jovana Divjaka, Sonje Biserko, Vlastimira Mijovića, Čede Jovanovića, Đorđja Balaševića, Nebojše i Predraga Nikolića, Zvjezdana Misimovića, Momčila Bajagića Bajage, Predraga Pašića, Zdravka Čolica, sa Majkama u crnom, sa svim biciklistima koji su krenuli od Beograda ka Srebrenici, sa svim građanima Beograda koji su ovih dana palili svijeće za Srebreničane u glavnom gradu Srbije, sa hiljadama onih koji su osuđivali i osuđuju režim koji je počinio genocid.
Dakle zašto gurati Bošnjake da se mire sa Srbima kad oni nisu ni imali problem. Problem imaju nabrojani i nenabrojani čestiti Srbi kao i Bošnjaci sa nacizmom ili fašizmom koji još uvijek vlada u Srbiji. Problem je što vlast Srbije obmanjuje svoje građane i stanovnike susjednih zemalja. Problem leži u tome što se stvari pravilno ne kategoriziraju. Problem je što je cijeli svijet osudio genocid, a Vučić koji je pozivao na linč muslimana još uvijek negira taj genocid čime promoviše i podržava ideologiju i režim koji ga je počinio. Problem je što nakon ne usvajanja rezolucije Vučić likuje i poručuje:”Da će uzdignuta čela u Srebrenici predstaviti Srbiju, onu Srbiju koju toliko volimo.” Koja i kakva se to Srbija voli?
Problem je što neka vlada Srbije, da li Vučićeva ili neka buduća, mora da se konačno posvađa sa režimom koji je počinio genocid. Do tada sve je, izvinjavam se na izrazu, folerancija. I to jeftina! I umjesto da se Srbija obračuna sa svojom prljavom proslošću zbog sebe same, Srbija i dalje prolongira riješavanje problema. Njoj će biti najteže kad se suoči, ali to će joj suočenje i riješenje trebati prije ili kasnije. To treba Srbiji, to ne treba Bosni i Hercegovini.
Moja želja jeste da naša djeca i djeca Aleksandra Vučića, pošto smo sličnih generacija, rastu u miru. Nadam se i želim da i jedni i drugi imaju kontinuitet sjećanja na djetinjstvo i da to niko ne prekine. Želja mi je da djeca rastu i postanu momci i djevojke i da sazrijevaju, da osnivaju svoje porodice, da stare i dožive duboku starost. Želja mi je kad jednom daleko u budućnosti budu sjedili i pili kafu, da se prisjećaju svih decenija iza sebe i da ne spomenu riječ rat kao događaj koji se desio u posljednjih 100 godina. Da bi do te tačke 2095. godine došli, pravoslavci i muslimani i svi drugi koji budu živjeli u na ovim prostorima, mi danas ovdje i na drugim mjestima u svijetu moramo biti iskreni, pametni i mudri.
Možda smo Vučić i ja slušali istu muziku osamdesetih, divili se Sušicu i Pižonu, možda smo imali iste snove, ali ih je neko poremetio.
Desilo se da smo Aleksandar i ja bili sa dvije strane u jednom ratu koji je okončao genocidom upravo u Srebrenici gdje se desio jučerasnji incident. Moja generacija trenutno obavlja važne funkcije na prostorima bivše Jugoslavije. Kako je u Bosni tako je i u Srbiji. Ako smo svjesni uzroka prekidanja našeg djetinjstva i mladosti i kako je bilo bolno, nadamo se da smo u stanju takvu nesreću spriječiti kako se ne bi desila našoj djeci. Kako bi krenuli dalje ne smijemo se obmanjivati i ne smijemo djecu odgajati u lažima. Moramo im reži istinu, a istina nek ne bude moja Bosanska i neka ne bude Srbijanska.
Neka istina bude neutralna, međunarodna i svjetska. Istina neka bude što je utvrdila institucija iza koje stoji 193 članice Ujedninjenih Nacija, uključujući i Srbiju i Bosnu i Hercegovinu. Sud ujedinjenih nacija je rekao svoje . Evropa i Amerika i druge zemlje rekli su da su Vojska Republike Srpske i Policija Republike Srpske počinile genocid. Nama nisu trebali govoriti jer mi to znamo od onih dana kad je počinjavan. Namjerno govorim dana, jer za pogubljenje hiljada ljudi trebaju dani i ljudska mašinerija, organizacija i mehanizacija.To se ne može izvesti za jedan dan.
Ja znam da liderima ponekad nije lako vući bolne poteze jer u svojim zemljama mogu imati otpor na terenu. Međutim bolne poteze je neophondo vući prije svega zbog budućih generacija koje ne trebaju nositi teret bolesnih umova iz devedesetih godina 20. vijeka. Ovih dana rezolucija o počinjenom genocidu u Srebrenici nije usvojena u Vijeću sigurnosti Ujedinjenih nacija. Takva odluka, i pored podrške većine članica Vijeća sigurnosti nije usvojena zbog korištenja veta od strane Rusije. Srbija ima svoj stav o tome kao i Rusija, pa mi dozvolite da i ja imam svoj.
Priznavanje genocida, želim ponoviti, potrebno je prije svega Srbiji. Odlaganje priznavanja ne znači riješenje, nego produženje krize i agonije na ovim prostorima. Kao što rekoh, drugi imaju pravo na stav, pa tako i ja a, vjerujem i svi Bošnjaci i dobronamjerni građani svijeta.
Prije nekoliko godina imali smo predsjednika Borisa Tadica na komemoraciji u Srebrenici i hvala Bogu ništa se nije desilo. Činjenica je također da Boris Tadić nije nikad pozivao na linč bilo koga, pa je dostojanstveno dočekan na najsvetijem mjestu u Bosni. Međutim, nažalost, nakon fizičke prisutnosti gospodina Tadića ništa se značajno nije desilo u političkom životu i potezima Srbije. Tadić je propustio sa uđe u istoriju sa njene svjetle strane i skine teret nošenja tereta i mrlje ignorisanja istine. On, nažalost nije imao potrebnu hrabrost za velike igre. Neiskren odnos je pokazao da se kriza produbila.
Negiranje genocida, stručnjaci i kolege sociolozi kažu, embrion je novog genocida. Nakon njegove posjete Srebrenici desila su se nova hapšenja i neiskren odnos prema Bosni i Hercegovini. Posljednje je bilo hapšenje Nasera Orića, simbola odbrane opkoljene Srebrenice. On je nakon drame vraćen u Bosnu i Hercegovinu, a nama ostaje nada da je to bio i posljednji pokušaj relativizacije i mjenjanja karaktera rata u Bosni i Hercegovini.
Naser Orić nije pucao na Beograd, Negotin, Valjevo ili bilo koji grad u Srbiji. Pa zašto bi mu se sudilo tamo? Niko iz BiH nije, hvala Bogu, pucao van granica naše zemlje. i zato uzdignutog čela hodamo planetom.
Zato, da bi počeli čitati novu stranicu i krenuli dalje ne trebaju Bošnjaci da se mire sa Srbima ili Srbijancima. Čestiti građani ovih prostora se moraju obračunati sa nacizmom na isti način kao što se i Njemačka obračunala. Nikad se Jevreji nisu pomirili sa nacistima ni 70 godina nakon Holokausta. Sasvim obrnuto, Nijemci su se obračunali sa nacizmom.
Da bi 2095. godine u Srebrenici sjedili neki Muhamed i Aleksandar, pili kafu i slavili 100 godina mira bez ratova i planirali novih 100 u miru, neko se u Beogradu mora obračunati sa devedesetim. Da bi išli naprijed gospodo, moramo pogledati u prošlost iz koje stižemo. Ali ne lažno, nego hrabro sa istinom u očima.
13 0 komentara