hamburger-icon

Kliker.info

Most RSE : Zašto Dodik putuje u Zagreb, a Čović u Beograd?

Most RSE : Zašto Dodik putuje u Zagreb, a Čović u Beograd?

25 Oktobra
15:43 2020

U najnovijem Mostu Radija Slobodna Evropa (RSE) vođena je polemika o tome kakav je odnos Srbije i Hrvatske prema Bosni i Hercegovini (BiH). Sagovornici su bili Sead Turčalo, profesor i dekan Fakulteta političkih nauka u Sarajevu, i Miloš Šolaja, profesor Fakulteta političkih nauka u Banjaluci.

Bilo je riječi o tome zašto u posljednje vrijeme rukovodstva Hrvatske i Srbije pozivaju u Zagreb i Beograd bosanskohercegovačke nacionalne lidere zaobilazeći legitimne državne organe Bosne i Hercegovine, da li je slučajnost što su pozivi Miloradu Dodiku da dođe u Zagreb i Draganu Čoviću da ide u Beograd uslijedili neposredno jedan nakon drugog, zašto je Aleksandar Vučić preskočio Bakira Izetbegovića kada je na takozvani razgovor prijatelja pozvao Dodika i Čovića, da li Beograd i Zagreb oživljavaju tezu iz devedesetih o dogovoru naroda koja je podrazumijevala teritorijalnu podjelu Bosne i Hercegovine, da li su Dejtonski sporazum potpisali predstavnici naroda ili predstavnici države Bosne i Hercegovine, da li se na osnovu postupaka rukovodstava Srbije i Hrvatske stiče utisak da oni gledaju na Republiku Srpsku i na Zapadnu Hercegovinu kao na dijelove Srbije i Hrvatske, kao i o tome da li posljednji potezi Beograda i Zagreba reafirmišu duh Karađorđeva.

Omer Karabeg: U posljednje vrijeme uvodi se praksa pozivanja bosanskohercegovačkih nacionalnih lidera u Zagreb i Beograd. Tako je Dodik bio pozvan u Zagreb na sastanak sa predsjednikom Milanovićem i premijerom Plenkovićem, a Čović i Dodik u Beograd na sastanak sa predsjednikom Vučićem. Kako tumačite te pozive?

Sead Turčalo: U značajnom dijelu Bosne i Hercegovine ti susreti bude reminiscencije na ono što se događalo na početku devedesetih. To, svakako, ostavlja prostor za različite negativne interpretacije.

S druge strane, već duže vrijeme se dešava da se razgovori među državama regije sve više pokušavaju reducirati na dijaloge u kojima se politički predstavnici Bosne i Hercegovine tretiraju kao etnički predstavnici.

Miloš Šolaja: Činjenica je da su nedavni susreti u Zagrebu i Beogradu izašli izvan okvira standardnih međudržavnih i diplomatskih formata i da predstavljaju relativno noviju praksu. Ne samo u Bosni i Hercegovini nego generalno u regionu Jugoistočne Evrope.

Međutim, isto tako je činjenica da oni koji sjede u institucijama Bosne i Hercegovine često nisu stvarni nosioci političke moći i ne mogu da odgovore zahtjevima koji se postavljaju pred političke lidere. Stvarni nosioci političke moći u Bosni i Hercegovini su lideri tri konstitutivna naroda, pa su rukovodstva i u Zagrebu i u Beogradu odlučila da razgovaraju sa onima koji imaju tu moć.

Prava adresa

Omer Karabeg: Poziv Dodiku da dođe u Zagreb i poziv Čoviću da ide na sastanak u Beograd uslijedili su jedan nakon drugog u vrlo kratkom roku. Da li je to indikativno?

Sead Turčalo: Ovi pozivi bude sumnju da se radi o nekoj vrsti koordiniranog djelovanja, a s druge strane, kao što sam već rekao, podsjećaju na neka istorijska iskustva. To je ojačalo strah u značajnom dijelu javnosti Bosne i Hercegovine da se na udruženi način pokušava dovesti u pitanje institucionalni sistem Bosne i Hercegovine kako bi se pokazalo da ništa nije moguće riješiti sve dok ne budemo imali završen proces etnoteritorijalizacije, to jeste dok se ne stvori još jedan etnički entitet.

Cilj je da se Bosna i Hercegovina pretvori u državu u kojoj sve etničke zajednice imaju svoju i izvršnu, i zakonodavnu, i sudsku vlast. Tako se tumače sastanci koji se organiziraju izvan institucionalnog okvira Bosne i Hercegovine jer se na njih ne pozivaju ljudi koji predstavljaju ovu državu.

Miloš Šolaja:Ko su akteri u Bosni i Hercegovini koji mogu da obećaju da će nešto uraditi i imaju moć da ispune to obećanje? Budimo iskreni, ovo sadašnje Predsjedništvo sa Željkom Komšićem i Šefikom Džaferovićem nije institucija koja može nešto da obeća. Mnogo puta se išlo u Brisel, mnogo puta je bilo riječi o evropskim integracijama, ali taj sastav Predsjedništva nije bio u stanju da obeća bilo kakve procese, bilo kakve promjene, bilo šta. Posebno Željko Komšić koji nema legitimitet kod Hrvata, a oni su kao kolektivitet konstituent Bosne i Hercegovine.

A što se tiče sastanaka sa predstavnicima naroda, nije to praksa koju su uveli Hrvatska i Srbija. Podsjetio bih da je Oli Ren, koji je bio komesar za proširenje Evropske unije, mnogo puta vodio razgovore sa predstavnicima šestorke. A šestorku su sačinjavala po dva predstavnika političkih partija iz sva tri konstitutivna naroda.

Omer Karabeg: Gospodine Turčalo, mislite li da sadašnje Predsjedništvo zbog svog sastava nije prava adresa sa kojom mogu razgovarati Zagreb i Beograd?

Sead Turčalo: Ne mislim tako. Gospodin Šolaja kaže da spoljni akteri žele da razgovaraju sa nekim ko može nešto obećati i to obećanje ispuniti. Međutim, prethodnih godina smo se uvjerili da obećanja lidera političkih opcija, koje na izborima dobijaju najviše glasova, nisu baš kredibilna.

Ja afirmiram razgovor sa institucijama. Onog momenta kada počnete razgovarati s institucijama, kad insistirate da se odluke donose u njima, zapravo afirmirate institucije, dajete im snagu. Ukoliko je cilj da se institucijama oduzmu njihove ustavne ovlasti i da se naprave praznim ljušturama, onda se razgovor vodi sa ljudima koji predstavljaju svoju etničku grupu, ali koji nemaju ni ustavne, ni zakonske ovlasti da to rade.

‘Razgovor prijatelja’

Omer Karabeg: Predsjednik Stranke demokratske akcije Bakir Izetbegović bio je zajedno sa Draganom Čovićem pozvan u Zagreb na sastanak kod Plenkovića, ali nije bio na “razgovoru prijatelja” kako je Vučić nazvao večeru na koju je pozvao Dodika i Čovića. Zašto je preskočen Izetbegović mada je i on predstavnik jednog konstitutivnog naroda?

Miloš Šolaja: Vučić i Izetbegović imaju dosta dugu istoriju međusobnih odnosa. U to svakako spada i napad na Vučića u Srebrenici kada je 11. jula 2015 godine došao na komemoraciju. Mislim da nerješavanje tog pitanja baca sjenku na odnose između dvije države, a u svakom slučaju je mrlja na odnosima između dva naroda, da ne govorim o odnosima dva državnika. To može biti jedan od razloga što nije pozvan Izetbegović.

Inače, u odnosima Srbije i Bosne i Hercegovine važnu ulogi igra Republika Srpska kao jedan, kako se to u literaturi vrlo često navodi, poluautonomni entitet. Republika Srpska ima predsjednika koji predstavlja sve stanovnike Republike Srpske.

Hrvatska ima drugačiji kapacitet kad razgovara o Bosni i Hercegovini. Kada je prije dvije godine Željko Komšić izabran za člana Predsjedništva BiH, Hrvatska nije prihvatila da on ima legitimitet da predstavlja Hrvate. On je legalno izabran, ali svi govore da se to dogodilo zahvaljujući bošnjačkim glasovima. Kad je Komšić išao u posjetu Zagrebu, njegov vrhunski domet je bio da ga primi bivši predsjednik Hrvatske Stjepan Mesić.

Bosna i Hercegovina mora da vodi računa kako se o njoj razmišlja u regionu. Htjeli ne htjeli, moramo da vodimo računa o tome kakav pristup ima region, posebno Srbija i Hrvatska, jer dijelovi srpskog i hrvatskog naroda žive u Bosni i Hercegovini i te dvije susjedne države su učestvovale u Dejtonskom sporazumu. Svako ignorisanje te činjenice bilo bi kao da zabijate glavu u pijesak.

Sead Turčalo: Na vaše pitanje zašto je poziv upućen samo na dvije adrese mogu odgovoriti samo hipotetički. Teško je reći da li se to desilo zato što su odnosi između Vučića i Izetbegovića opterećeni događajem, o kojem govori profesor Šolaja, ili se radi o poruci Bosni i Hercegovini, prije svega Bošnjacima.

Omer Karabeg: Nakon sastanka u Beogradu Dragan Čović je izjavio da su razgovarali o izvještaju Evropske komisije o napretku Bosne i Hercegovine, kao i o lokalnim izborima u Bosni i Hercegovini. Kakve veze ima Vučić sa lokalnim izborima u Bosni i Hercegovini?

Sead Turčalo: To je dobro pitanje. I izvještaj Evropske komisije o Bosni i Hercegovini, o kome se takođe razgovaralo, je neka vrsta unutrašnjeg pitanja, ali lokalni izbori nisu ni na koji način trebali da budu tema na takvoj vrsti sastanaka. Sve su to poruke koje daju prostor za negativno poimanje tog susreta.

Miloš Šolaja: Formalno gledano, Vučić ne bi trebalo da ima veze sa lokalnim izborima u Bosni i Hercegovini, ali ovdje svi izbori imaju opštepolitički karakter. Vrlo malo izbora na lokalnom nivou tiče se lokalnih pitanja. Ovih dana je počela kampanja za novembarske lokalne izbore.

Veoma malo se priča o lokalnim problemima, uglavnom se govori o opštim političkim pitanjima. Zbog toga je Srbija kao učesnik u dejtonskom i postdejtonskom mirovnom procesu zainteresovana za te izbore. Osim toga, ona igra određenu ulogu i na lokalnom planu. Srbija je u posljednje vrijeme investirala prilično mnogo sredstava u lokalne zajednice u Republici Srpskoj i Federaciji Bosne i Hercegovine.

Dogovor naroda

Omer Karabeg: Edin Šarčević, profesor Pravnog fakulteta u Lajpcigu, nazvao je ovu novu praksu hrvatskog i srpskog rukovodstva pokušajem revitalizacije predratne zamisli o dogovoru naroda čiji je cilj bio podjela Bosne i Hercegovine u tri teritorijalne cjeline. Mislite li da Beograd i Zagreb ponovo teže dogovoru naroda?

Sead Turčalo: Ja sam već ranije rekao da se insistiranjem na dogovoru predstavnika etničkih grupa želi pokazati da Bosna i Hercegovina može funkcionirati samo ukoliko u njoj postoje etničke teritorijalne cjeline. Dogovor naroda uvijek ima teritorijalnu refleksiju. pa se onda pokreće pitanje uspostave trećeg entiteta. Zagovornici tog modela postavljaju i pitanje da li su izabrani predstavnici poput Komšića legitimni.

Međutim, iako Ustav BiH kaže da se članovi Predsjedništva biraju iz reda određenog naroda, on uopće ne propisuje da se to radi na način kako to želi rukovodstvo Hrvatske i Hrvatska demokratska zajednica u Bosni i Hercegovini koji maltene traže da kandidati mogu biti samo iz određenih političkih partija. Priča o dogovoru naroda definitivno ne odgovara prirodi Bosne i Hercegovine što pokazuje i njena historija. Uvijek se tu radi o vanjskim dogovorima na račun Bosne i Hercegovine i njene unutrašnje strukture.

Miloš Šolaja: Današnja Bosna i Hercegovina počiva na dogovoru naroda. Taj dogovor je postignut u Dejtonu u institucionalnim aranžmanima koji su rezultirali političkim sistemom koji podrazumijeva da sve u Bosni i Hercegovini stoji na dogovoru dva entiteta i tri naroda.

To je, uostalom, bila suština evropskih mirovnih planova od Lisabonskog sporazuma do Oven-Stoltenbergovog plana. Tek kad su Amerikanci ušli u cijelu priču dobili smo današnji dizajn Bosne i Hercegovine. Prema tome, od dogovora naroda se u suštini nikad nije odustalo.

Miloš Šolaja: Tek kad su Amerikanci ušli u cijelu priču dobili smo današnji dizajn BiH. Prema tome, od dogovora naroda se u suštini nikad nije odustalo.
Miloš Šolaja: Tek kad su Amerikanci ušli u cijelu priču dobili smo današnji dizajn BiH. Prema tome, od dogovora naroda se u suštini nikad nije odustalo.

Ko je potpisao Dejtonski sporazum?

Sead Turčalo: Dejtonski sporazum nije bio dogovor naroda. U tom slučaju imali bismo problem sa prirodom rata u Bosni i Hercegovini i sa ulogom koju su Srbija i Hrvatska imale u tom ratu. Uostalom, i presude međunarodnih sudova govore da se radilo o sukobu u koji su bile uključene te dvije države. Tako da ne možemo reći da je Dejtonski sporazum bio dogovor naroda, pa onda iz toga izvlačiti zaključak da je sve ono što se poslije dešavalo zasnovano na tom dogovoru.

To bi značilo svoditi državu, koja je bila međunarodno priznata daleko prije Dejtonskog mirovnog sporazuma, na nekakav zbir tri etničke grupe. Time se negira međunarodnopravni subjektivitet Bosne i Hercegovine. Bosna i Hercegovina jeste međunarodnopravno priznata država, a entiteti i Brčko distrikt su jedinice koje su nastale unutar te države.

Miloš Šolaja: Konstitutivni stvaraoci u Bosni i Hercegovini su tri kolektiviteta, tri naroda koji su posredovani svojim političkim predstavnicima. Na kraju krajeva, Dejtonski sporazum su potpisali predstavnici naroda. I Vašingtonski sporazum prihvata da su narodi ti koji čine Bosnu i Hercegovinu. A susjedne države su uključene zato što dijelovi njihovih naroda žive u Bosni i Hercegovini. To su Srbi i Hrvati.

Uostalom, kad pogledamo kako su bile sastavljene delegacije koje su dale saglasnost na Dejtonski sporazum, jasno je da je to u suštini bio dogovor naroda. Ne vidim nikoga u Bosni i Hercegovini ko je kao građanin izabran na neku funkciju. On je na toj funkciji kao pripadnik naroda, eventualno kao predstavnik entiteta, ali sa određenim nacionalnim balansom. Konsocijativni elementi postoje u svakom trenutku u Bosni i Hercegovini. Oni su upravo odraz postojanja različitih naroda i njihovog političkog djelovanja.

Sead Turčalo: Ni na koji način ne mogu pristati da su Dejtonski mirovni sporazum potpisali predstavnici naroda. Što se tiče Bosne i Hercegovine, potpisale su ga legalne i legitimne institucije države koja je bila međunarodno priznata.

Činjenica da su Dejtonski sporazum potpisale i dvije susjedne države samo govori o prirodi rata, o njihovom učešću u ratu koje je imalo agresivni karakter. Ne može se ono što se dogodilo u Dejtonu tumačiti kao da su se predstavnici naroda sastali i potpisali neki mirovni sporazum. To potpuno iskrivljuje ono što je historijski dokazano.

Sead Turčalo: Činjenica da su Dejtonski sporazum potpisale i dvije susjedne države samo govori o prirodi rata, o njihovom učešću u ratu koje je imalo agresivni karakter
Sead Turčalo: Činjenica da su Dejtonski sporazum potpisale i dvije susjedne države samo govori o prirodi rata, o njihovom učešću u ratu koje je imalo agresivni karakter

Karađorđevo

Omer Karabeg: Da li Zagreb i Beograd, naravno ne javno, gledaju na Zapadnu Hercegovinu i na Republiku Srpsku kao na dijelove Hrvatske i Srbije?

Sead Turčalo: Istovremeno i teško i jednostavno pitanje. Zvanični, javno saopćeni, stav te dvije države je da poštuju suverenitet i teritorijalni integritet Bosne i Hercegovine. S druge strane, od lidera te dvije zemlje imamo implicitnu, a od nekih njihovih glasnogovornika često i eksplicitnu podršku separatističkim, a ponekad i iredentističkim narativima.

U takvim slučajevima obično nemamo potpuno jasan stav Srbije i Hrvatske. U hrvatskom slučaju posebno kada se radi o uspostavi trećeg entiteta. Dakle, proklamuje se podrška teritorijalnom integritetu Bosne i Hercegovine, a istovremeno neke poruke i ponašanja govore suprotno.

Miloš Šolaja: Ja zaista ne vidim da se, bar u Republici Srpskoj gdje ja živim, Srbija ponaša prema Republici Srpskoj kao prema dijelu svoje teritorije. Činjenica je da postoje dobre veze između Srbije i Republike Srpske, ali postoji i istorijska pozadina svega toga.

Od 1992. do 1995. Srbija i Republika Srpska su bile jedinstvene. To je bio jedinstven politički i ekonomski prostor jer su zajedno bile pod sankcijama međunarodne zajednice i Ujedinjenih nacija. To je u velikoj mjeri oblikovalo njihov dalji put. Ne zaboravimo da su u Dejtonu Srbija i Republika Srpska imale zajedničku delegaciju. Republika Srpska nije bila u delegaciji Bosne i Hercegovine. Ali to ipak ne opredjeljuje Srbiju da svojata Republiku Srpsku

Omer Karabeg: Da li su u pravu oni koji kažu da posljednji potezi Zagreba i Beograda na neki način oživljavaju duh Karađorđeva?

Sead Turčalo: Možda na početku to nisam eksplicitno rekao, ali posljednji potezi Zagreba i Beograda bude sjećanja na famozni dogovor iz Karađorđeva, odnosno plan o podjeli Bosne i Hercegovine. Dobar dio javnosti u Bosni i Hercegovini to shvata kao svojevrsnu poruku.

Miloš Šolaja: Ja mislim da je duh devedesetih davno prevaziđen. Na kraju krajeva, istorija još nije dala odgovor na pitanje Karađorđeva. Ja mislim da budućnost Bosne i Hercegovine trebaju da grade svi njeni stanovnici. Bosna i Hercegovina treba bude u ustavnom smislu uređena država, da ima ustav koji će biti prihvaćen od svih.

Da li to možemo postići? Smijemo li ući u taj proces – to je pitanje na koje u ovom trenutku nemam relevantan odgovor. Ali, dokle god budemo vodili rasprave s jedne strane o centralizmu, a s druge o dvije vrste separatizma, mislim da će se duh Karađorđeva vraćati sam od sebe bez ičije pomoćiOnog trenutka kad se dogovorimo da stvorimo državu koja će biti država svih nas – sva ta pitanja biće apsolutno suvišna.

(RSE)

Podijeli

4 0 komentara

  1. FAJTER
    FAJTER 25 Oktobra, 23:40

    BOŠNJACI AKO MISLITE SVOJOJ DJECI DOBRO I DA NAUČE NEŠTO ONDA OVAKVE PROFESORE HITNO ODSTRANITE JER ONI NISU ZA PROFESURU VEĆ ZA ZATVOR,POŠTO LAŽU NAROD.OVAJ “DEKAN” MANTRA O INSTITUCIJAMA BIH I O AGRESIJI A BIH JE TUŽILA SRBIJU I ŠTA JE BIO ODGOVOR SUDA U HAGU,
    ODGOVOR JE BIO DA SRBIJA NIJE BILA UČESNIK RATA I DA NIJE IZVRŠILA NIKAKAV GENOCID TAČKA.ZATO STE HTJELI REVIZIJU ALI STE DOBILI ŠIPAK.PROFESOR ŠOLAJA JE UBIO OVU BUDALU ARGUMENTIMA,NIJE MU NI KARABEG MOGAO POMOĆI SUGESTIVNIM PITANJIMA.

    Odgovori
  2. PRAVA ISTINA
    PRAVA ISTINA 26 Oktobra, 04:22

    NE MOZES TI FAJTERU NESTO POBITI STO JE DOKAZANO U UJEDINJENIM NACIJAMA DA JE SRBIJA IZVRSILA GENOCID NAD BOSNJACIMA I STO JE DOKAZANO U MEDJUNARODNOM SUDU U HAGU DA SU SRBI VRSILI RATNI ZLOCIN U BOSNI NAD BOSNJACIMA I HRVATIMA ZA VRIJEME AGRESIJE NA BiH. SRPSKI AGRESORI SU ZA TA ZLODJELA PROGLASENI RATNIM ZLOCINCIMA I POZRVARANI U MNOGE ZATVORE U EVROPI. DO SADA SU NAPISANE MNOGE KNJIGE O SRPSKOJ AGRESIJI NA BiH I GENOCIDU NAD BOSNJACIMA A SADA SE RADI NA TOME DA SE SRPSKA AGRESIJA NA BiH I SRPSKI GENOCID NAD BOSNJACIMA I HRVATIMA UVEDE U SVJETSKU HISTORIJU KOJU CE CITATI SVE SADASNJE I BUDUCE GENERACIJE U SVIJETU DOK POSTOJI SVIJET.

    Odgovori
  3. FAJTER
    FAJTER 26 Oktobra, 08:19

    KOJOM REYOLUCIJOM I KOJIM DOKUMUMENTOM MOLIM TE.SA TOBOM POLEMISATI ARGUMENTIMA NE VREDI KAO I OVAJ OROFESOR TAKO I TI.

    Odgovori
  4. PRAVA ISTINA
    PRAVA ISTINA 26 Oktobra, 13:05

    SRBIJA I HRVATSKA I DALJE NEODUSTAJU OD PODJELE BiH
    Evropski sud za ljudska prava je pojam “konstitutivni narodi” dezavuirao kao rezultat genocida i etničkog iskorjenjivanja, ali je nametnut od beogradsko-zagrebačkih pregovarača kao uslov da bi se postigao mir.
    Piše: prof.dr. Senadin Lavić
    U Bosni se planski krivotvore značenja riječi ili dokumenata, što je znak bahate samovolje i neodgovornosti pojedinaca i političkih oligarhija. Umjesto sekularnog obrazovanja djeca se zamlaćuju religijskim doktrinama kao da se radi o vrhunskim naučnim objašnjenjima pojava i procesa u društvu i prirodi. Uništavanje sekularnog društva vodi u mitologiziranje ljudskog života i zaostajanje za naprednim i razvijenim društvima Evrope. U Bosni, Srbiji, Crnoj Gori i Hrvatskoj danas je na djelu etno-klerikalna hegemonija i dominacija nad sviješću ljudi koja je odgovorna za zaostajanje i kulturni krah ljudskih zajednica. Sveštenici predvode militarne hegemonijske projekte i kriju se iza narativa o Bogu, poslanicima, Svetim tekstovima, povijesnim predanjima i tako redom. Oni doprinose mitu o liderima ili “vođama naroda” koji herojski vode “balkanska plemena” iz rata u mir i natrag.
    Svi narativi o velikim “vođama naroda” su lažne konstrukcije političkih oligarhija koje su proizašle iz rata kao pobjednici na nekoj teritoriji države Bosne. Razorna etnoteritorijalizacija, kao tajna šifra pljačkaške tranzicije na bosanskom prostoru, i rata za bosanske teritorije, postaje smisao politike “etničkog predstavljanja” i “legitimnih predstavnika naroda”. Zato i dalje divljaju notorni autokrati i vode svoje narode u začaranom krugu zaostalosti i odbacivanja liberalne demokratije!
    Tri sporna instrumenta antibosanske politike su narativi o “konsocijaciji”, “legitimnim predstavnicima” i “konstitutivnim narodima”. To su tri antibosanske mantre koje zaluđuju građane Bosne, varaju ih i služe antibosanskim projektima. Iz “brige” za Hrvate i Srbe u Bosni, koju vode Zagreb i Beograd, proizlazi sav problem u Bosni. Stvar je sasvim jednostavna, Srbija i Hrvatska ne trebaju rješavati pitanja koja se tiču Bosne i Hercegovine i njezinog naroda. To posljedično vodi etničko-religijskom homogeniziranju Bošnjaka i onda se sve svodi na “plemensko” razračunavanje i nestvarnu priču o tzv. “bosanskom tronošcu” koji suštinski poništava sve bosansko. SH-partneri planski provociraju takvo stanje i samo u etničko-religijskoj prepirci imaju mogućnost da nameću dijeljenje teritorije Bosne! Bošnjačka naivnost i neodgovornost prema državi osigurava da se SH-dogovor oko etnoteritorijalizacije državnog prostora obnavlja neprestano. Bošnjaci i dalje misle da preko etničkog predstavljanja i religijskih naracija mogu braniti bosanski politički interes. U zadnjih trideset godina misleće glave bošnjačkog elementa u bosanskoj političkoj orbiti bile su teološke provenijencije, dakle, vrlo spornog razumijevanja političkih procesa koji su zahtijevale moderna znanja iz politike i organizacije državnog sistema. Stoga je nametnuta etno-religijska konsocijacija postala samoubilački instrument Bosne kroz tri instalirane podrivajuće totalitarne etnopolitike. Naracija o “predstavljanju naroda” je manipulirajuća bajka koju kriminalne hobotnice političkih oligarhija bacaju pred noge svoje sirotinje, spremne da čini zločine nad Drugim. Političke oligarhije nikada nisu “predstavljale” narode!
    Umjesto etničko-teritorijalnog koncepta “konstitutivnost naroda”, nužno je uvesti model ravnopravnosti građana na svakom dijelu države BiH. Na ovaj logički zahtjev odmah će se podići glasnogovornici etno-fašizma balkanskog tipa sa svojim bolesnim argumentacijama. Bosanska građanska država jedini je siguran okvir zaštite građana od organiziranih etno-klerikalnih oligarhija koje pljačkaju državne resurse i zloupotrebljavaju građane na svim razinama vlasti i strukturama društvenog života. Političke partije iz susjednih država sa njihovim ekspoziturama u Bosni djeluju kao organizirane kriminalne grupacije koje kao korozija uništavaju državne sisteme i stvaraju bolesni životni ambijent u regionu. Oko nas su uništene i opljačkane banke u entitetu “rs”, srušen je Agrokor u Zagrebu, velike kompanije kakav je “Aluminij” u Mostaru ili “Šipad” u Sarajevu, opljačkane bosanske luke u Hrvatskoj, uništeni sistemi obrazovanja o kojima brigu vode “poluobrazovane podobne prodavačice magle” i tako redom. Iselili su, nažalost, brojni mladi i obrazovani ljudi, a političari iz Beograda i Zagreba, kao i njihovi klonovi u Bosni, još uvijek prijete da će se namiriti na Bosni. Građanska država je, stoga, najsigurniji okvir i garant da će rušitelji države i kriminalci biti smješteni gdje im je stvarno mjesto, a ne da se oni predstavljaju kao “vođe naroda pojmljenog kao stada”. Već dugo traje velikosrpsko divljanje protiv Bosne. Ono je u suštini totalitarna zabluda fašističkog uma! Ono je izraz antievropskih tendencija balkanskih mračnjaka vođenih militantnim popovima!
    Znanje o modernom političkom uređivanju državnog sistema govori o demokratskom građanskom poretku. Agresivna desnica odbacuje bilo kakvu vrstu građanskog modela političke organizacije i proširuje svoje autoritarne tendencije. U Bosni je zaustavljen proces demokratizacije društva i vladavine prava u državi. Dejtonski okvir se pokazuje kao zadovoljenje aspiracija Srbije i Hrvatske da upravljaju na teritorijama Bosne. Zato oni ne dopuštaju da se razvije model po kojem bi svi građani bili ravnopravni na cijeloj teritoriji države. Narativi o “konsocijaciji” i “legitimnom predstavljanju” služe za kriminalne oligarhije da iza paravana provode pljačku države baveći se navodno zaštitom interesa etničkih grupa koje licemjerno predstavljaju. “Predstavljanje” naroda i vođenje politike “u ime naroda” predstavlja relikt prošlosti, pripovijesti iz 19. stoljeća, besmislicu u našem vremenu, nakaradnu naviku iz prošlih vremena u kojoj se rasistički separiraju narodi u geta da bi njima mogao upravljati neki sveštenik i političar. Takva zaostalost drži Bosnu zarobljenu u licemjernu konstrukciju “konstitutivni narodi” koja prikriva kako su se iz povijesnog toka Bosne pojavili Bošnjani (od IX do XV stoljeća), Bošnjaci (od XV do XIX), pa onda od XIX stoljeća i Hrvati i Srbi kao dio bosanskog naroda koji je, pod uticajem etno-religijske propagande iz Beograda i Zagreba, iz katoličanstva i pravoslavlja prihvatio drugačiju etničku orijentaciju od Bošnjaka koji su reterirali na muslimanstvo kao differentia specifica vlastitog identiteta. Religija je bila osnova etničke diferencijacije, a to je do danas ostalo glavno razlikovanje ljudskih grupa na Balkanu. Religijske granice postale su “nacionalne” granice i uz pomoć etničkog iskorjenjivanja i genocida nastali su “nacionalni prostori”. Danas se taj proces pokušava završiti u Bosni na način da svijet i Bošnjaci prihvate da je genocid legalno sredstvo međuetničkih i internacionalnih odnosa. Ali, to neće moći proći!
    Princip “konstitutivnosti naroda”, koji proklamiraju Beograd i Zagreb, nije zapadnoevropske provenijencije i predstavlja zaostali politički oblik rusko-sovjetske predstave o “narodnoj demokratiji” i balkanskog siledžijstva, a to nije ni u kakvoj vezi s zapadnim konceptima države i demokratske vlasti. Vrijeme je da se u ovaj dio svijeta uvedu evropski standardi – ne azijski, feudalni način odnošenja prema svijetu političkog! U predmetu “Zornić protiv Bosne i Hercegovine” Evropski sud za ljudska prava je pojam “konstitutivni narodi” dezavuirao kao rezultat genocida i etničkog iskorjenjivanja, ali je nametnut od beogradsko-zagrebačkih pregovarača kao uslov da bi se postigao mir. U tački 43. Presude Evropskog suda za ljudska prava u predmetu “Zornić” stoji:
    “U presudi Sejdić i Finci Sud je primijetio da je u vrijeme kada su donesene sporne ustavne odredbe na terenu došlo do vrlo krhkog primirja, te da je cilj tih odredbi bio da se zaustavi brutalni sukob obilježen genocidom i „etničkim čišćenjem“ (vidi ibid., tačka 45). Priroda tog sukoba bila je takva da je bilo neophodno pristati na „konstitutivne narode” kako bi se osigurao mir.”
    A onda dolazi zaključak Suda da se u Bosni i Hercegovini bez daljnjeg odgađanja mora uspostaviti demokratsko uređenje bez preferiranja nekih posebnih prava za tzv. “konstitutivne narode”:
    “Međutim sada, više od osamnaest godina nakon završetka tragičnog sukoba, ne može postojati bilo kakav razlog za održavanje na snazi spornih ustavnih odredbi. Sud očekuje da će se bez daljeg odgađanja uspostaviti demokratsko uređenje. S obzirom na potrebu da se osigura stvarna politička demokracija, Sud smatra da je došlo vrijeme za politički sistem koji će svakom građaninu Bosne i Hercegovine osigurati pravo da se kandidira na izborima za Predsjedništvo i Dom naroda Bosne i Hercegovine, bez diskriminacije po osnovu etničke pripadnosti i bez davanja posebnih prava konstitutivnim narodima uz isključivanje manjina ili građana Bosne i Hercegovine.”
    Stoga je za sve građane u Bosni presuda u slučaju “Zornić” od iznimne važnosti, jer Evropski sud za ljudska prava u potpunosti delegitimizira i dezavuira princip tzv. “konstitutivnosti naroda”, uz to dajući obrazloženje da je on nametnut usljed krvavog ratnog sukoba obilježenog genocidom i etničkim progonom stanovništva te se na njega pristalo da bi se osigurao mir. Dvadeset i pet godina poslije rata protiv Bosne, okolnosti pod kojima se pristalo na “konstitutivne narode” više nisu važeće, što je, uostalom, mišljenje Evropskog suda za ljudska prava, te se mora pristupiti uspostavljanju demokratskog uređenja što znači i de facto i de iure ukidanje nametnute diskriminacije kroz spornu oznaku o “konstitutivnim narodima”. Nigdje u državama članicama Evropske unije ne postoji takva diskriminacija i svođenje državnog suvereniteta na tzv. “konstitutivne narode” i “lidere etničkih grupa”, upravo zbog toga što u ustavnopravnom poretku Evropske unije ne postoje “konstitutivni narodi” kao politička posljedica provođenja genocida i etničkog čišćenja stanovništva.
    Presuda Evropskog suda za ljudska prava, u predmetu “Zornić protiv Bosne i Hercegovine”, izrečena je u formi obaveze koju Bosna i Hercegovina mora ispuniti ukoliko svoje zakonodavstvo želi uskladiti s evropskim i na tom putu postati članica Evropske unije. Demokratija u Bosni treba da znači – svi građani Bosne su jednakovrijedni i ravnopravni na svakom dijelu njezine teritorije. Laž je da su “narodi” stvorili Bosnu! Totalitarne političke oligarhije drže Bosnu danas zarobljenu u ahistorijske koncepcije autokratskog i mizantropskog vladanja kao patologije koja se objektivirala!
    Strah je jedan od ključni faktora dominacije etničko-religijskih oligarhija nad građanima. Na sve strane uspostavljena je strahovlada, klijentizam, licemjerno držanje kao nova paradigma društvenih interakcija, dominacija poluobrazovanih na svim razinama društvenog sistema, svjesno povlačenje kvalitetnih ljudi na margine, odlazak mladih… Bolesni i korumpirani lideri su u politici i u borbi za vlast, uglavnom, da ne bi bili procesuirani. Preko vlasti (izvršne i zakonodavne) kontroliraju sudsku vlast i etabliraju “svoju” policiju i pravosudni sistem. To je strašan sistem hegemonije.

    Odgovori

Napiši komentar

Kliknite ovdje da poništite odgovor.

Vaša e-mail adresa neće biti objavljena.
Obavezna polja su označena *

Idi na alatnu traku