Kliker.info

Tema najnovijeg Mosta Radija Slobodna Evropa bila je da li zvanični Zagreb može prisiliti Sarajevo da pristane na promjenu izbornog zakona za koji Hrvatska tvrdi da diskriminiše bosanskohercegovačke Hrvate. Sagovornici su bili Žarko Puhovski, dugogodišnji profesor Filozofskog fakulteta u Zagrebu, i Asim Mujkić, profesor Fakulteta političkih nauka u Sarajevu.

Bilo je riječi o tome zašto predsjednik Hrvatske Zoran Milanović prednjači u napadima na bošnjačko rukovodstvo ne prezajući ni od uvredljivih riječi, kakva je uloga člana Predsjedništa BiH Željka Komšića, da li rukovodstvo Hrvatske podržava rehabilitaciju Herceg-Bosne i osnivanje trećeg, hrvatskog eniteta u Bosni i Hercegovini, koliko savez sa Miloradom Dodikom pomaže hrvatskom rukovodstvu i lideru bosanskohercegovačkih Hrvata Draganu Čoviću da se izbore za promjenu izbornog zakona.

Razgovaralo se i o tome da li SDA gura Hrvate u zagrljaj Dodika, da li Zagreb ima podršku Brisela za pritisak na Sarajevo, da li promjena izbornog zakona, kako je predlaže rukovodstvo bosanskohercegovačkih Hrvata, otvara put za formiranje trećeg eniteta, kao i o tome da li je kampanja Hrvatske kontaproduktivna s obzirom da umjesto popuštanja u Sarajevu izaziva sve veći otpor.

Omer Karabeg: Može li se reći da je sadašnji pritisak Zagreba na Sarajevo bez presedana u poratnoj istoriji odnosa Hrvatske i Bosne i Hercegovine?

Žarko Puhovski: O tome nema ni govora. Bilo je mnogo jačih pritisaka. Ovo je zapravo relativno umjereno u odnosu na ono što smo imali u nekoliko navrata zadnjih dvadesetak godina. Za razliku od ranijih pritisaka ovaj puta je hrvatska strana u bitnome u pravu, bez obzira na krivi način na koji to pokazuje.

Asim Mujkić: Ako izuzmemo pritisak Hrvatske na Bosnu i Hercegovinu tokom ratnih godina, ovo je jači pritisak sinhroniziran sa pritiskom koji dolazi iz Beograda. Naravno da treba razgovarati o statusu ili neravnopravnom statusu bosanskohercegovačkih Hrvata. No, ono što bi od početka trebalo raščistiti je šta je vitalni nacionalni interes. Smatram da dosta nesporazuma, koji dolaze iz Zagreba i Mostara, potiču od nerazumijevanja šta je vitalni nacionalni interes koji bi trebalo zaštititi i koji su mehnizmi njegove zaštite.

Omer Karabeg: Da li su Hrvati neravnopravni u Bosni i Hercegovini što tvrde lideri bosanskohercegovačkih Hrvata i rukovodstvo Hrvatske?

Žarko Puhovski: I Hrvatice i Hrvati su neravnopravni u Bosni i Hercegovini. O tome uopće nema spora. Dokaz za to je činjenica da se netko tko figurira kao predstavnik hrvatske strane ponaša neprijateljski spram hrvatske države i spram značajnog dijela hrvatskog pučanstva u Bosni i Hercegovini. To je po mom sudu nedvojbena činjenica. Drugo je pitanje što Hrvatska paralelno sa Srbijom to koristi za poziciju koju bi pokojni Mao Ce-tung nazvao pozicijom malih imperijalista, ali za to je po mome sudu u bitnom kriva potpuna nesposobnost bosanskohercegovačkog vođstva da se bavi svojom državom.

Građani drugog reda?

Asim Mujkić: Postoje elementi neravnopravnosti s tim što je, kada govorimo neravnopravnosti, potrebno uzeti u obzir više parametara nego što je problem izbora člana Predsjedništva BiH. Kada pratite medije iz Hrvatske, stječete dojam da su Hrvati građani drugog reda, kao što bi se prateći srbijanske medije dalo zaključiti da je Srbima u Crnoj Gori gore nego za vrijeme NDH što tvrdi oficijelna beogradska štampa. Koji bi to bili parametri?

Potrebno je sagledati posjed nad kapitalom i etničku distribuciju kadrova. Kada se cijela stvar gleda iz te perspektive ne stoji baš da su Hrvati u tolikoj mjeri ugroženi. S druge strane, stoji tvrdnja da sadašnji član Predsjedništva nije napravio nijedan značajniji iskorak da pokuša otvoriti dijalog sa Hrvatima Bosne i Hercegovine. Inače, izbor člana Predsjedništva bi se mogao vrlo lako rješiti. Postoje prijedlozi da se u Parlamentarnoj skupštini BiH biraju predstavnici iz reda bošnjačkog i hrvatskog naroda, a ne na općim izborima kako je to sada. Dakle, postoje institucionalni načini i mehanizmi da se taj problem rješi.

Žarko Puhovski: Nema spora o tome da Hrvati u nekim ekonomskim aspektima stoje dobro. Međutim za nacionalnu samosvjest, a o njoj se ovdje radi, važan je politički ustroj zajednice. Uzmite primjer Španjolske. Neko bi mogao zapitati zašto se Katalonija buni kad je ekonomski superiorna nad ostalim dijelovima Španjolske. Odgovor glasi – mi se bunimo zato što nismo samostalni, zato što nam ne daju da uređujemo neke svoje poslove. Dakle, ne možete činjenicu bogatstva razmijeniti za političku simboliku koja je u samosvijesti nacija jako važna.

Nije uopće sporno da se ovdje radi o devetnaestostoljetnom modelu kolektivne svijesti. Ali to je upisano u Dejtonski ustav i to je konstitutivno za Bosnu i Hercegovinu. Bio sam prvi ko je 1995. skupa sa Zdravkom Grebom rekao da Dejtonski sporazum odlično funkcionira kao rješenje u smislu prekida vatre, ali da je slab mirovni sporazum. I to se pokazalo točnim jer se problem pokušalo riješiti na istim onim načelima na kojima je i nastao – kolopletom tri nacije ili tri takozvana konstitutivna naroda.

Asim Mujkić: Treba pomenuti i sistematsko raskorjenjivanje hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini kroz dvojna državljanstva čime se Hrvati, da tako kažem, izvode iz Bosne i Hercegovine. Ako im date pasoš i državljanstvo na neki način se uništava mikrokultura Hrvata u Bosni i Hercegovini, kako bi to rekao Ivan Lovrenović. Sve to doprinosi slabljenju njihove vezanosti za Bosnu i Hercegovinu.

Omer Karabeg: Zašto predsjednik Hrvatske Milanović prednjači u optužbama koje ponekad zvaničnici u Sarajevu i Bošnjaci doživljavaju kao uvrede?

Žarko Puhovski: Teško mi je reći. On prednjači u osudama i napadima na mene, pa ne mogu biti sasvim objektivan. Nije me naročito briga što to zvaničnici u Sarajevu loše doživljavaju. Njihov je posao da svašta gutaju. To da jedan predsjednik uvrijedi drugog – pravo da kažem s time mogu živjeti iako bi bilo bolje da toga nema. Mene brine to što takozvani obični građani i građanke Bosne i Hercegovine to s pravom doživljavaju kao uvredu. Kad vrijeđate narode i nacije, onda je to problem.

Milanović je mogao mirno reći: “Sukladno dejtonskom modelu građanska država u Bosni i Hercegovini moguća je tek kao rezultat dogovora sva tri konstitutivna naroda”. I on je politički gledano to i rekao. Ali je to rekao na takav nepristojan način pominjući sapune i parfeme, zapravo jedan set predrasuda što ih Zagreb i dio Hrvatske, ali prije svega Zagreb, ima spram Bosanaca. Te predrasude se vraćaju kroz riječi čovjeka koji je nota bene izabran kao ljevičar i socijaldemokrat. I to je doista skandal. To je doista vrsta malog imperijalizma koji sam pomenuo citirajući Mao Ce-tunga. Tako se ne razgovara ni s kim, pa ni sa Bosnom i Hercegovinom, da su sto puta u krivu.

Takvo igranje na predrasude kakvo si je dopustio Milanović – on je morao znati što govori, bojim se da je hotimično tako nešto rekao – doista izaziva veoma lošu atmosferu jer onda nema razgovora. Ja mogu reći: “Poštovani gospodine, vi ste u krivu”, ili mogu reći: “Vole jedan, šuti i ne pričaj gluposti”. Sadržaj je zapravo isti. Ali na prvoj razini smo doista ostali u komunikacijskoj zajednici, a na drugoj onoga koga sam nazvao volom isključujem iz zajednice. Bojim se da je Milanović nešto tako učinio.

Asim Mujkić: Od devedesetih pa do danas, uz kraće prekide, kolonijalni odnos je trajna karakteristika pogleda iz Zagreba i Beograda prema Sarajevu. To je pogled s visine koji se, naravno, osjeti u Sarajevu. Osjeća se pokušaj superiornog stava prema Bosni. Sjetimo se izjava Franje Tuđman za koga je Bosna i Hercegovina bila kolonijalna tvorevina ili Dobrice Ćosića koji je govorio da je to vještačka tvorevina. To je sastavni dio nacionalističkog vokabulara koji se reproducira iz Beograda i Zagreba. Samo se mijenjaju akteri.

Inače, podržavam ravnopravnost svih naroda u Bosni i Hercegovini, ali se bojim da se ta prava teritorijaliziraju. To se ne odnosi samo na Bosnu i Hercegovinu nego i na druge susjedne multietničke države koje su izložene udarima etnonacionalizma. Govorim o Crnoj Gori i o Makedoniji na koje se vrše slični pritisci od strane homogeniziranih, takozvanih stabilnih država.

Herceg-Bosna

Omer Karabeg: Da li rukovodsto Hrvatske prećutno podržava rehabilitaciju nekadašnje Herceg-Bosne i zalaganje lidera bosanskohercegovačkih Hrvata za treći entitet u Bosni i Hercegovini?

Žarko Puhovski: Po mojem sudu, objektivno govoreći, nema ničeg logičnijeg nego da u zajednici, koja po Dejtonu ima tri konstitutivna naroda, postoje i tri entiteta. Ne vidim po čemu je Herceg-Bosna gora tvorba od Republike Srpske. To nije učinjeno i sad je to teško vratiti. Oni koji to zagovaraju su u krivu iz dva razloga. Prvo, to nije praktički moguće provesti. A s druge strane zato što kad o tome govore, jednako kao i braća i sestre u Srbiji, nemaju snage osuditi zločine koji su činjeni u Republici Srpskoj, odnosno u Herceg-Bosni.

Kao što ni u Sarajevu nemaju snage osuditi zločine koje su muslimanske postrojbe iz Bosne i Hercegovine i iz inozemstva činile nad hrvatskim i srpskim življem. Najbolji primjer je stanovniti Mlaćo u jednom dijelu Bosne i Hercegovine koji je danas funkcionar iako je imao pravi konclogor na svojem području. Bio je nakon toga čak i gradonačelnik grada u kojemu je imao taj konclogor. Dakle, sve tri strane su tu krvave pod kožom.

Sve tri strane su se ponašale po istom modelu – tamo gdje su jači bili su isti kao oni drugi koji su bili jači na drugom području. S tim da je srpska strana bila jača na širem području jer je imala više oružja. U toj situaciji uopće se ne radi o Herceg-Bosni nego o tomu da je skandal kako se ponaša Komšić i kako sadašnje bošnjačko političko vođstvo SDA neopisivo nepametno gura hrvatsku nacionalnu skupinu u zagrljaj Dodiku i sebi nevjerojatno otežava situaciju. Osim ako se doista ne radi o tomu da je Alija Izetbegović ostavio Bosnu i Hercegovinu u amanet Turcima, pa će oni to rješiti, ali to je potpuno nerealistično.

Asim Mujkić: Ne eksplicitno. Umjesto Herceg-Bosne donekle je provedena etnoteritorijalizacija. Federacija se sastoji od dva multietnička i osam monoetničh kantona. Dakle, već postoji neka vrsta teritorijaliziranog etničkog prava i to može da ide ili ka stvaranju novih entiteta ili ka obesmišljavanju etnoteritorijalizacije. Ne treba zaboraviti da u Bosni i Hercegovini pored tri konstitutivna naroda postoji značajan broj ljudi koji se ne identificiraju u smislu pripadanosti jednom od njih. Taj broj je, možda, mali za evropske razmjere, ali to je nekoliko stotina hiljada ljudi.

Bosna i Hercegovina je bila i ostala pluralno društvo i neophodno je naći mjesta i za dobar dio građanstva koji se ne identificira u kategorijama tri konstitutivna naroda. Želim vjerovati da će etnoteritorijalizacija u narednom periodu biti obesmišljena. Osobito kako budemo išli, a očekujem da hoćemo, u smjeru evropske integracije.

Savez sa Dodikom

Omer Karabeg: U kojoj mjeri savez sa Miloradom Dodikom pomaže Draganu Čoviću i hrvatskim liderima u nastojanju da se promjeni položaj Hrvata?

Žarko Puhovski: Vjerojatno im ne pomaže puno u nastojanju da se promjeni položaj Hrvata, ali im pomaže u nastojanju da se blokiraju pritisci sa većinske bošnjačke strane i o tomu se sad radi. Hrvatsko političko vođstvo nije imalo drugog načina da izađe na kraj sa ovim problemom, a s druge strane nepametno ponašanje Komšića je dodatno ojačalo poziciju Čovića i društva koji su u zadnje tri-četiri godine imali ozbiljnih poteškoća unutar hrvatskog korpusa.

U ovoj sadašnjoj situaciji Čović na neki način ostaje svetionikom za značajan broj hrvatskog pučanstva u Bosni i Hercegovini i to nas onda vraća natrag u devedesete godine. Nažalost, bit Dejtona je bila baš to – političko, pa onda etničko dijeljenje naroda Bosne i Hercegovine.

Asim Mujkić: Sadašnje savezništvo sa Dodikom na tragičan način podsjeća na ratno savjezništvo 1993. godine kada se u Bosni i Hercegovini konstituiraju dvije paradržave – Herceg Bosna i Republika Srpska. Mislim da je cilj sadašnjeg savezništva nizom opstrukcija – ne samo vršiti pritisak na bošnjačku etnopolitiku – nego i pokazati da je Bosna i Hercegovina nemoguća država te da je potrebno izaći u susret nekim od zahtjeva koje postavljaju Dodik i Čović.

Omer Karabeg: Ima li Zagreb podršku Brisela za sadašnji pritisak na Sarajevo?

Žarko Puhovski: Ne vjerujem da ima, ali sigurno se nitko iz Brisela u to neće pačati jer Brisel ima sasvim druge probleme. U Briselu je prihvaćeno da je Hrvatska uglavnom ovlaštena za posredovanje prema takozvanom Zapadnom Balkanu. Političarima i u Sarajevu i Beogradu teško je progutati činjenicu da put u Brisel ide kroz Zagreb kao što je Zagreb svojevremeno morao prihvatiti da put u Brisel ide kroz Ljubljanu. To su geopolitičke činjenice. Evropska unija tu naprosto ne igra nikakvu ulogu.

Sjedinjene Američke Države za vrijeme Trampa nisu igrale nikakvu ulogu jer Trampa nije ništa zanimalo osim Kine i djelomično Srednjeg istoka. Pitanje je hoće li se sa Bajdenom nešto promijeniti, to jeste hoće li američka politika imati dovoljno motiva da se uplete. Ponoviću nešto što govorim već 15 godina. Budući da se političko vođstvo sve tri nacije pokazalo nesposobnim, jedini način da se dođe do rješenja je da ih šef State Departmenta zatvori na tjedan ili 15 dana u neki zamak, natjera ih da prihvate novi model i obeća im da će na potpisivanje doći predsjednik SAD. Ali nema vjerojatnosti da će se to dogoditi tako da i dalje ostaje sadašnje loše stanje.

Asim Mujkić: Hrvatska vrlo teško može tražiti zaštitu kolektivnih prava, a da se individualna prava stave u drugi plan. Kad smo ulazili u rasprave oko promjene izbornog zakona, jasno nam je stavljeno do znanja da promjene moraju biti usklađene sa principima Pravne stečevine Evropske unije, dakle sa fundamentalnim ljudskim pravima i slobodama. To je crvena linija od koje Brisel neće odstupiti.

Zbog toga je i incijativa koju je Zagreb nekoliko puta pokretao preko svojih predstavnika u Briselu nailazila – neću reći na ignoranciju – ali je upućivana na doradu. Mislim da od balansa kolektivnih i individualnih prava zavisi uspjeh reforme izbornog sistema, kada je u pitanju Federacija, ako ne i cijela Bosne i Hercegovina.

Kako birati Predsjednišvo?

Omer Karabeg: Može li se naći rješenje izbornog zakona koje će onemogućiti da Bošnjaci biraju Hrvatima člana Predsjedništva, a da se promjenama izbornog zakona ne otvara put ka osnivanju trećeg eniteta čemu teži HDZ-a Bosne i Hercegovine?

Žarko Puhovski: Ponavljam, ne mislim da je treći entitet zlo po sebi iako nisam za to. I ne mislim da to treba nalijepiti na zid kao đavolju sliku da bi se drugi plašili. Meni se čini da je moguć dvojak put. Jedna je mogućnost da se funkcija Predsjedništva svede na protokolarnu razinu, kao što je slučaj sa mnogim predsjednicima država u Evropi i svijetu, i da se ojačaju parlamentarne strukture. Druga mogućnost je da se formuliraju načela izbornog zakona kao što je već dva puta pokušano. Ali sve to ovisi o razini povjerenja.

Problem je što tog povjerenja nema i tu je jedna vrsta zločina koji je učinio sadašnji takozvani hrvatski predstavnik u Predsjedništvu jer je dokrajčio zadnje elemente povjerenja koji su postojali u odnosima među dvjema nacionalnim strankama. I drugo, uništio je zadnje elemente povjerenja u građansku soluciju jer je njegovom i SDP-ovom prevarom građanska solucija svedena na majoriziranje u uvjetima u kojima se manjinska skupina doista nalazi u neugodnoj poziciji. A, kad bude izabran, Komšić se dodatno dokazuje protuhrvatskim postupcima. To je neprihvatljivo. I dok to postoji, dok nema povjerenja, teško je institucijski rješavati stvari. Potrebna su nova vođstva političkih stranaka koja bi bila spremna pokazati suradnju, pa da počnu nekakvi mali koraci ka povjerenju. Ali, bojim se da za to trebaju godine i godine.

Asim Mujkić: Moguće je naći rješenje da Bošnjaci ne biraju Hrvatima člana Predsjedništva, a da to ne otvara put za treći entitet. Ali za to nam trebaju nove ličnosti i nove političke snage. Postoji niz institucionalnih aranžmana kojima bi se mogle premostiti ove teškoće, ali bojim se da se preko potenciranja načina izbora hrvatskog člana Predsjedništva razvila politika koja slijedi nacionalističke pristupe. Dakle, postoje načini da se to riješi, ali mislim da bez pomoći međunarodne zajednice nećemo doći do rješenja.

Omer Karabeg: Pomenuli da je jedna od mogućnosti da se u Parlamentarnoj skupštini bira hrvatski i bošnjacki član Predsjedništva.

Asim Mujkić: Naravno. Članovi Predsjedništa iz Federacije mogli bi se birati ili u Parlamentarnoj skupštini ili u Domu naroda. Mislim da takav prijedlog postoji i on je razuman. Postoji prigovor da bismo na taj način ušli u asimetričnu situaciju jer se bi iz Republike Srpske član Predsjedništva birao direktno, a iz Federacije indirektno. Međutim, Bosna i Hercegovina je po sebi velika asimetričnost tako u tome ne vidim ništa loše. Većinske hrvatske stranke u Domu naroda mogle bi da izaberu svog člana Predsjedništva i to bio galantan način da se izbjegne sadašnja situacija.

‘Antisemitski zakon’

Žarko Puhovski: Dejtonski ustav zabranjuje da Republika Srpska za člana Predsjedništva izabere nekoga tko nije Srbin, a da Federacija izabere nekog tko jest Srbin. Pričati o građanskim solucijama unutar tog okvira naprosto je neinteligentno. To je nešto o čemu tek treba početi razgovarati. Neki od nas govore o tome od 1995.

Inače, po logici modernih sustava izbor predsjednika ili predsjedništva u parlamentu ima smisla samo ako se radikalno smanje njihove funkcije i ovlasti. Drugo, sva tri člana Predsjedništa morala bi se birati jednako jer bismo u suprotnom imali situaciju da onaj tko je izabran na općim izborima bude superioran ostaloj dvojici i to bi jako otežalo njihovu suradnju.

Omer Karabeg: Gdje je onda rješenje?

Žarko Puhovski: Meni se od početka činilo da ima samo jedno načelno rješenje – da Bosna i Hercegovina bude podijeljena na ne znam koliko pokrajina, županija, kantona, kako god hoćete, sa dvodomnim parlamentom. To očito narednih decenija neće biti moguće.

Prema tomu, ostaje da se krpa unutar ovog sustava, ali prije svega tako da se promijene dijelovi Dejtonskog ustava koji, ponavljam, naređuju etničku pripadnost kao teritorijaliziranu pripadnost. A to je moguće samo masivnom intervencijom izvana za koju Evropska unija nije spremna, niti zainteresirana. Verojatno ni Sjedinjene Američke Države nisu zainteresirane, ali mogle bi biti ukoliko nađu neke interese.

Asim Mujkić: Dejtonski ustav se već jednom mijenjao, kada se radilo o reguliranju statusa distrikta Brčko. To se desilo uz veliki pritisak međunarodne zajednice, posebno SAD. U prilog promjene Dejtonskog ustava ide i niz presuda Evropskog suda za ljudska prava kojima je oboren, rekao bih, antisemitski zakon, mislim na član 5. Ustava koji striktno etnički kvalificira ko može biti biran, a ko ne može. Sve političke strukture u Bosni i Hercegovini znaju da to moraju promijeniti s tim što je HDZ to uslovio prethodnom promjenom izbornog zakona. Izvor opstrukcije je i takozvani vitalni nacionalni interes.

Od kada postoji Dejtonski ustav nikada nije jasno precizirano koja su to pitanja koja zaslužuju povlačenje mehanizma zaštite kolektivnih prava. Do sada smo imali na stotine pozivanja na institut vitalnog nacionalnog interesa. On je vješto korišten u opstrukcijama. Bez jasnog određenja šta se podrazumjeva pod vitalnim nacionalnim interesom političkim elitama se ostavlja velik prostor da njime manipuliraju.

Pritisak i radikalizacija

Omer Karabeg: Da li je način na koji Hrvatska danas vrši pritisak kontraproduktivan jer umjesto popuštanja druga strana samo ima veći otpor?

Žarko Puhovski: To je teško reći zato što nacionalističke politike, a takva je sad i u Hrvatskoj, žive od sukoba – ja izazivam sukob da bih dokazao svima kako sam ja kao vođa potreban da branim svoju stranu od njihovog pritiska. Pri tom je uvijek u igri pretpostavljena homogena nacionalna struktura koja nigdje i nikad nije postojala osim na Islandu koji je etnički čista država. Ali svi se ponašaju kao da homogena nacionalna struktura postoji, pa onda mogu manipulirati pritiscima. Mislim da ovo ne šteti Hrvatskoj.

Za Hrvatsku je problem nešto drugo. Hrvatska sada ima 1.010 km dugu granicu sa Bosnom i Hercegovinom. To je najduža vanjska granica Evropske unije. Hrvatska će za dvije ili tri godine ući u Šengen ovisno kako će se stvari razvijati. Tada će imati mogućnost činiti na granici što god hoće. Ali ona to neće htjeti zato što na više od polovine dužine te granice na obadvije strane živi hrvatsko stanovništvo. Tu će biti velikih poteškoća za nacionalni koncept tako da će on doći u ozbiljnu poteškoću u odnosu na Bosnu i Hercegovinu. A da će imati poteškoću i u Bosni i Hercegovini o tomu ne treba ni govoriti. Jer tamo se radi o tomu da većinska nacija ima nesposobno političko vođstvo.

Sva su politička vođstva nesposobna, ali bošnjačko je daleko najnesposobnije. To je jedina država osim Sjeverne Koreje i dvije-tri postsovjetske republike koja ima sina koji je naslijedio oca u demokratskim uvjetima. I to je dovelo do katastrofalne situacije jer većinska skupina, koja bi trebala predlagati rješenja i biti rezervoar perspektive, nije u stanju to činiti. Onda ovi drugi pokušavaju preuzeti njenu funkciju, naravno bez uspjeha. I onda dolazi do zbrke.

Asim Mujkić: Mislim da su pritisci iz Zagreba apsolutno kontraproduktivni. Pritisci iz Zagreba i stalni pritisak iz Beograda samo dodatno radikaliziraju bošnjačko rukovodstvo i ono se ponaša dobrim dijelom ovako kako je profesor Puhovski govorio. Nažalost, u širem regionu vlada populistički nacionalizam i on će potrajati neko vrijeme. Ali mislim da dugoročno od tih politika neće biti ništa. Mislim da će se Evropska unija konsolidirati, pa će ojačati i njena uloga u Bosni i Hercegovini.

(RSE)