Kliker.info

U najnovijem Mostu Radija Slobodna Evropa razgovaralo se o tome da li je u Bosni i Hercegovini počela trka u jačanju i naoružavanju policijskih snaga. Sagovornici su bili u Banjaluci Ivana Korajlić, izvršna direktorica nevladine organizacije Transparency International, a u Sarajevu Adnan Huskić, politički analitičar.

Bilo je riječi o tome kako vlast u Republici Srpskoj namjerava da formira rezervni sastav policije od 1.000 ljudi pod izgovorom da tom entitetu prijeti opasnost od migranata, zašto je Bakir Izetbegović, reagujući na taj potez, najavio da će Federacija imati duplo više rezervnih policajaca, da li Dodik želi da od policije napravi vojsku Republike Srpske, u kojoj mjeri nadmetanje oko rezervnog sastava policije podsjeća na 1991. godinu kada su se uoči rata naoružavale jedinice teritorijalne odbrane, može li se nadmetanje oko rezervnog sastava policije izmaći kontroli, kao i o tome zašto čak trećina građana Bosne i Hercegovine smatra da je novi rat najveća prijetnja budućosti njihove djece.PROČITAJTE I OVO:

Rezervni sastav policije i recipročne mjere u Federaciji BiH?

Omer Karabeg: Ovih dana su u U Republici Srpskoj usvojene izmjene zakona o policiji. Tim izmjenama je predviđeno formiranje rezervnog sastava policije koji treba da ima oko 1.000 policajaca. U Republici Srpskoj već ima 7.000 policajaca. Zašto se povećava broj ljudi u policijskim uniformama?

Ivana Korajlić: Već nekoliko godina u Republici Srpskoj jača policija s krajnim ciljem da se ovdje uvede policijska država. Izmjenama zakona o policiji predviđa se, ne samo formiranje rezervnog sastava od 1.000 policajaca, nego se i proširuju ovlaštenja policijskih službenika što može dovesti do ozbiljnih kršenja ljudskih prava i upotrebe policije u političke svrhe, čega je bilo i do sada. Sada se to samo legalizuje.

‘Opasnost’ od migranata

Omer Karabeg: Ministar unutrašnjih poslova Republike Srpske Dragan Lukač kaže da je glavni razlog povećanja broja policajaca opasnost od migranata. Ima li migranata u Republici Srpskoj?

Ivana Korajlić: To je samo izgovor. Već neko vrijeme vlast pokušava plasirati priču da migranti predstavljaju veliku opasnost za Republiku Srpsku. Međutim, ako i postoji taj problem, on se može riješiti saradnjom sa drugim policijskim agencijama, a ne stvaranjem rezervnog sastava policije bez objašnjenja čemu on sve služi i kada se može angažovati. Čak su rezervni policajci dobili ovlaštenja kao i redovni pripadnici policije. Praktično imaju isti status. Nema nikakve garancije da se oni neće koristiti u političke svrhe, prije svega za zaštitu režima u Republici Srpskoj i za zastrašivanje građana.

Omer Karabeg: Stranka demokratske akcije oštro je reagovala na potez vlasti Republike Srpske i najavila da će tražiti da se i u Federaciji Bosne i Hercegovine formira rezervni sastav policije.

Adnan Huskić: Što se SDA tiče, to je očekivana reakcija, prvenstveno zato što smo naviknuti na ovu vrstu nadmetanja i prebacivanja loptice, što uvijek ima za cilj da se u fokusu javnosti drže pitanja koja nemaju nikakve veze sa našim stvarnim problemima, sa onim od čega živimo. Dižu se tenzije i stvara se ambijent u kome bi svaki, pa i najmanji incident mogao biti opasan. Formirati rezervni sastav policije i dijeliti ljudima oružje je nešto što smo smatrali da definitivno pripada prošlosti. To može dovesti do ozbiljnog pogoršanja situacije, što bi nas moglo skupo koštati.

Policijska represija

Ivana Korajlić: Ne kažem da ne treba reagovati na ovaj potez Ministarstva unutrašnjih poslova Republike Srpske, ali reakcija SDA i drugih stranaka u Federaciji Bosne i Hercegovine, kojom se prijeti formiranjem još jednog rezervnog sastava policije, nije adekvatna u fazi kada zakon još uvijek nije usvojen. Smatram da treba koristiti druge načine da bi se spriječilo usvajanje tog zakona. Tek onda, kada taj zakon konačno bude usvojen, treba davati tvrde odgovore. Na ovaj način se kreira atmosfera straha i u Republici Srpskoj i u Federaciji Bosne i Hercegovine. Stvara se nesigurnost, ljudi počinju da se pitaju – ima li ova država budućnosti. A to je ono što je cilj Miloradu Dodiku i režimu u Republici Srpskoj – da dovode u pitanje opstanak Bosne i Hercegovine kao države.

Naravno da ove sadašanje izmjene zakona o policiji treba posmatrati u sklopu svega onoga što je vlast Republike Srpske preduzimala nakon protesta u Banjaluci i represije koju je policija primjenila gušeći te proteste. To je postavljanje zakonskog osnova da se uguši, ne samo bilo kakav vid pobune protiv vlasti, nego i svaki kritički ton. Da ne govorimo o tome da će policijski službenici dobiti takva ovlaštenja da će moći po svom nahođenju i veoma proizvoljno da privode građane i lišavaju ih slobode. Posebno su opasne odredbe o takozvanim prikrivenim istražiteljima koje ostavljaju mogućnost policiji da kao prikrivene istražitelje koristi i lica iz kriminalnog miljea. Na taj način se, pretpostavljam, stvaraju paraobavještajne strukture koje mogu uhoditi građane. Sve to podsjeća na period za koji smo se nadali da smo ga davno ostavili iza sebe.

Omer Karabeg: Predsjednik Stranke demokratske akcije Bakir Izetbegović je rekao: “Na jedan ćemo uvijek odgovoriti sa dva, imaćemo duplo više rezervnih policajaca, mi to možemo izdržati“. Da li sada treba očekivati da će Dodik da podigne ulog, pa da kaže – mi ćemo ih imati tri puta više.

Adnan Huskić: Naši politički lideri, od kojih su neki već dvije decenije na vlasti, ne mogu građanima ništa drugo ponuditi osim permanentne proizvodnje kriza. Postavlja se pitanje da li će oni u toj proizvodnji kriza u jednom trenutku preći crvenu liniju, pa će im se situacija, za koju oni misle da je mogu kontrolisati, izmaći iz ruku. Možete samo zamisliti kakvu bi reakciju izazvalo izvođenje naoružanog rezervenog sastava policije Republike Srpske na međuentitetsku liniju ili njihovo patroliranje u povratničkim naseljima u Republici Srpskoj. Danas se zvecka oružjem i sa jedne i sa druge strane u ambijentu bremenitom strahom i nepovjerenjem. Nadmetanje u jačanju i naoružavanju policijskih snaga pokazuje da su stvari počele da se izmiču kontroli, da se već sada nalazimo u vrlo ozbiljnoj situaciji.

Omer Karabeg: Po nekim mišljenima Dodik želi da od policije napravi vojsku Republike Srpske. Zato je prošle godine donijeta odluka da se kupi 2.500 modernih automatskih pušaka, a sada se formira rezervna policija. Time se, kako neki smatraju, vojska uvodi na mala vrata.

Ivana Korajlić: Nije nikakav problem ako se oprema policija kako bi bila efikasnija. Da se samo to radi – ne bi bilo mjesta za zabrinutost. Ali kada imate niz takvih poteza – od naoružavanja do izgradnje Centra za obuku policije u Zalužanima da biste onda izveli policajce da tuku narod koji protestuje – onda je to druga priča. Nakon toga donosi se cijeli set zakona kojim se pokušavaju ograničiti javna okupljanja, oprema se 1.000 rezervnih policajaca, proširuju se ovlaštenja policijskih službenika, uvode se prikriveni istražitelji, što sve ukazuje na to šta je sve policija spremna uraditi. To je za sada, uslovno rečeno, tiha prijetnja u smislu upozorenja, ali ko zna u šta se to može izroditi. Dovoljno je da na ulicu pošaljete i manji broj od 1.000 rezervenih policajaca koji neće proći adekvatnu obuku, da neko od njih zapuca kad malo više popije, pa da sve to eskalira do neviđenih razmjera. Sve je to jako opasno u situaciji u kakvoj se danas nalazi Bosna i Hercegovina.

Adnan Huskić: Ako sudimo po Dodikovim potezima, dalo bi se zaključiti da on uvodi vojsku na mala vrata, iako Dodik uvijek ima dvije priče za dvije publike ili sto priča za sto publika, ovisno o tome s kim razgovara, kome se obraća i u kom kontekstu i kapacitetu to radi. To je još jedan od poteza u cilju jačanja prerogativa Republike Srpske koje on po pravilu ističe kada se nađe u društvu sa srbijanskim predsjednikom, bez obzira koji je predsjednik u pitanju, zato što ih je Dodik do sada promijenio najmanje tri. Ne znam da li je reč o strategiji sa jasnim političkim ciljem ili je to naprosto tumaranje kroz prostor koji se Dodiku stalno otvara zbog nevjerovatne indolentnosti međunarodnih aktera u Bosni i Hercegovini. Kada to kažem, potpuno sam svjestan da je ovo nije 2002. godina, da je danas promjenjena uloga međunarodne zajednice, da ovdje niko više ne očekuje da će ona nekoga da smjenjuje, ali je zaista nevjerovatno da oni ne reaguju na stvari koji se ovdje dešavaju, a to je prije svega enormno propadanje demokratije u Republici Srpskoj i u Bosni i Hercegovini.

Dejtonski sporazum

Omer Karabeg: Da li je po Dejtonskom sporazumu dozvoljeno da se neograničeno povećava broj policajca u entitetima?

Ivana Korajlić: Već je bilo tumačenja da je ovo što se radi sa rezervnim sastavom policije kršenje Dejtonskog sporazuma, jer mora postojati ravnoteža između policijskih snaga dva entiteta. Međutim, osim kršenja Dejtonskog sporazuma, ovdje imamo i kršenje onoga što je zagarantovano ustavom i zakonima. Izmjenama zakona o policiji, policija se stavlja iznad tužilaštva, praktično joj se daju tužilačka ovlaštenja. Nevjerovatno je da tužilačka zajednica i pravosuđe Republike Srpske ne reaguju na to. Oni jednostavno ne smiju da se pobune protiv takvih poteza vlasti. Bojim se da nemamo mehanizme da sve to zaustavimo. Gospodin Huskić je već rekao da su prošla vremena kada je Visoki predstavnik mogao da to zaustaviti koristeći svoja ovlaštenja. Ni u sistemu Bosne i Hercegovine nemamo načina da to spriječimo. Uzaludno bi bilo tražiti od Ustavnog suda da to preispita, jer su sve institucije apsolutno zarobljene od strane političkih partija.

Adnan Huskić: Dejtonski sporazum je prije svega mirovni sporazum. Njegov ključni cilj bio je prestanak sukoba i stabilizacija odnosa u sigurnosnom smislu. Dugo smo smatrali da je taj cilj ispunjen. Međutim, ako se danas nadmetanjem u povećavanju broja policajaca i njihovom naoružavanju dovode u pitanje stabilnost i sigurnost ove zemlje, ona se radi o ozbiljnom kršenju Dejtonskog sporazuma.

Povratak u devedesete

Omer Karabeg: Da li ova sadašnja situacija podsjeća na 1991. godinu, kada su se uoči rata naoružavale jedinice teritorijalne odbrane?

Ivana Korajlić: Nažalost, podsjeća – ne samo ovo što radi Ministarstvo unutrašnjih poslova, već i borba između obavještajnih službi i način na koji druge države pokušavaju da djeluju pa prostoru Bosne i Hercegovine. Sve to zajedno podsjeća na početak devedesetih. Upravo zbog toga je potrebno nešto uraditi da bi se zaustavila eskalacija, iako, kao što sam već rekla, ne vidim ko bi to mogao uraditi.

S jedne strane, imamo potpunu indolentnost međunarodne zajednice, a, s druge, i kada međunarodni predstavnici reaguju, lokalne vlasti to potpuno ignorišu. Teško je očekivati i da će se građani pobuniti, pogotovo kada su suočeni sa takvim represivnim aparatom, kao što je onaj u Republici Srpskoj, koji prijeti da će hapsiti kako mu se prohtije. Međutim, istorija je pokazala da jačanje represivnih mjera može ići do trenutka kada narod to više ne može izdržati. Tada dolazi do sukoba koji su često više posljedica represije, nego međuetničkih napetosti.

Adnan Huskić: Poučeni negativnim iskustvom iz devedesetih godina ponekad možda i pretjerano reagujemo, pa u svemu vidimo obrise devedesetih. Međutim, treba biti oprezan. Postoji ona izreka – ko se na mlijeko opeče, taj i u jogurt puše. Ovo sadašnje nadmetanje oko rezervne policije može se izmaći kontroli. Vara se onaj ko misli da – kada naoruža hiljadu ljudi i pusti ih na ulicu bez odgovarajućeg treninga i jasnog mandata – može u potpunosti kontrolisati situaciju. Dovoljan je i mali incident, pa da stvari krenu neželjenim tokom. To je ono što stalno treba imati na umu.

Budite sretni što niste u Americi

Omer Karabeg: Igre sa oružjem su vrlo opasne i to građani osjećaju. Prema nedavnom istraživanju čak trećina građana Bosne i Hercegovina smatra da je novi rat najveća prijetnja budućnosti njihove djece. Oni to misle 25 godina nakon rata, toliko je strah od rata još uvijek prisutan.

Ivana Korajlić: Logično je da je taj strah prisutan kada se on non-stop održava. Nacionalnim stankama u Bosni i Hercegovini odgovara da se konflikti stalno podstiču. Tako lakše kontrolišu svoje glasače i drže pod kontrolom institucije, a riječ je prije svega o parama. To im uopšte ne smeta da međusobno sarađuju kada su u pitanju kriminal, korupcija i raspodjela plijena. Nije ovde priča samo o međuetničkom nadmetanju u naoružavanju, prije bih rekla da je riječ o zastrašivanju vlastitog naroda. Opet se vraćam na ono što se događalo u Banjaluci decembra prošle godine kada je policija nekoliko dana zaredom tukla i hapsila građane.

Tada je ministar unutrašnjih poslova Dragan Lukač rekao: “Budite sretni što niste u Americi, gdje policajci imaju ovlaštenja da pucaju na građane“. Time je cijelu situaciju htio da predstavi kao napad građana na policiju, pa je građanima, koji su mirno protestovali, poručio – budite sretni što policija nije pucala. Sada se zakonskim izmjenama policiji daju velika ovlaštenja da bi se građani držali u pokornosti, da bi se spriječila bilo kakva pobuna ili bilo kakva promjena. Jednom riječu, da bi se što duže ostalo na vlasti.

Adnan Huskić: Građani jesu uznemireni i to je pobjeda politike nacionalnih stranaka – stvorena je psihoza da ljudi ponovni rat smatraju realanom opasnošću. Oni su postigli svoj cilj – na podizanje tenzija reagujemo upravo onako kako oni od nas očekuju.

Trka u naoružanju

Omer Karabeg: Mislite li da će se ova, tako da kažem, trka u naoružanju nastaviti u Bosni i Hercegovini?

Ivana Korajlić: Pitanje je dokle će to da ide i gdje je crvena linija koja se, nažalost, stalno pomjera. Naciolani lideri je stalno testiraju i stalno je pomjeraju i za to ne snose nikave posljedice. Ipak, nadam da je sve ovo neka vrsta manipulacije, simboličkog pokazivanja nadmoći, da se to neće prenijeti na teren. U suprotnom, umjesto postkonfliktnog društva, kakvo smo bili svih ovih poratnih godina, postaćemo predkonfliktno društvo.

Adnan Huskić: Bez obzira na sve ovo nadmetanje, mislim da je malo kome u interesu da dođe do nečega što bi moglo dobiti obrise sukoba. Ne mislim da se ovdje svjesno ide u eskalacije sa jasnim ciljem da se izazove sukob. Prije bih rekao da je riječ o liderima koji odluke donose ishitreno i koji često nisu svjesni konsekvenci svojih poteza, pa je onda i mogućnost pravljenja katastrofalnih grešaka ili grešaka sa katastrofalnim posljedicama mnogo veća.