Kliker.info

Iako to svi ovdašnji promatrači odbacuju kao nerealan scenarij, previše se dugo i duboko popustilo secesionističkim politikama u BiH, pogotovo onima koje skoro svakodnevno kao mantru ponavlja predsjednik bosanskohercegovačkog entiteta Milorad Dodik.Izbori su blizu, predizborna kampanja u Bosni i Hercegovini je uveliko počela, ali nekoliko stvari u slučaju ruskog uplitanja na Balkanu mogle bi biti potencijalno destabilizirajuće. Odnosno, destabilizacija Balkana, ustvari, može biti prilika da Rusija “zabavi” Zapad, kako bi lakše završila neka geopolitička preslaganja u svom neposrednom susjedstvu.

Piše :  Mirnes Kovač (Aljazeera)

Čak je i bivša premijerka Ukrajine Julija Timošenko u autorskom tekstu za beogradski Danas napisala kako “Ukrajina nije ni Bosna, ni Kosovo”. Ipak, usudio bih se, unatoč svim skorašnjim geopolitičkim natezanjima, zapitati da li je na Balkanu moguć krimski scenarij. Preciznije, ko bi u balkanskoj verziji bio “Krim”, a ko “Rusija”? Na koncu, imaju li ova dva regiona ikakvih poveznica?Bit će da imaju. Naime, 8. aprila se napunilo tačno 230 godina od kada je Rusija izvršila aneksiju Krimskog hanata, tadašnje vazalne države Osmanskog carstva. Ma koliko se te historijske činjenice zanemarivale, one nose veoma važne poruke. Tako ugledni iransko-britanski pisac Amir Taheri u svom komentaru nedavne kratke posjete ruskog premijera Dimitrija Medvedeva novopripojenom Krimu tu opsjednutost Rusije Krimom objašnjava činjenicom da su Rusi na neki način definirali svoju nacionalnost nasuprot Tatara iz različitih plemena i hānata, koji su njima vladali stoljećima, u carevini koja se prostirala od Volge do Pacifika.

“U toj opsesiji Rusije Krimom postoji, također, element historijske osvete, jer je 1571. godine upravo krimski hān Devlet Giray bio taj koji je napao i do temelja spalio Moskvu, uništivši rusku državu u nastajanju. Ta spektakularna pobjeda donijela je hānu mnogo priželjkivanu titulu “Takht-Algan”, perzijsko-tatarsku frazu koja znači “osvajač prijestolja”.

Slično se dešavalo i ovdje, na Balkanu, nekih pedesetak godina ranije. Osnivač Sarajeva i velikan osmanske Bosne Husrev-beg je svoju titulu “gazi”, koja znači “osvajač”, dobio upravo 1521. godine, zbog njegovih zasluga kada je sultan Sulejman Veličanstveni osvajao Beograd. Za muslimane balkanskih prostora Gazi Husrev-beg je temeljna ličnost, koja je podigla Sarajevo i Bosnu i njene civilizacijske, vjerske, obrazovne i društveno-političke poluge, dok je za Srbe ta osoba nešto sasvim drugo.Mnogo je ozbiljnih autora koji su velikosrpski nacionalizam 90-ih, krizu identiteta i agresivnost prema Bosni i Kosovu objašnjavali na potpuno identičan način – definiranjem ideniteta naspram muslimanskog (Bošnjaka i Albanaca kao dva autohtona evropska muslimanska naroda).

Ne može Putin do ‘toplih voda’

Dakle, ne vjerujem da Rusija i Putin mogu uopće stići do “toplih voda” Jadrana, a i plinovod Južni tok je sada, imajući u vidu rusko energetsko ucjenjivanje, vrlo upitan. Međutim, ne bi se trebala odbacivati mogućnost da Rusi dobijaju (strateški) prostor i klijentelu (u najmanjem) za manipulaciju i eventualne krize, probleme pa čak i ozbiljne tenzije.To je za sada izvodljivije u granicama Bosne i Hercegovine, prije svega kod mutantno nacionalistički evoluiranog Dodika, nego u granicama Srbije. Dodajmo tome i činjenicu da je novodolazeća vlast ove zemlje vješto iskoristila formalni interregnum i izbjegla izjašnjavanje na čijoj je strani: Evropske unije ili Rusije.

Zašto sve ove zabrinutosti? Očigledno je da su u skorašnjim danima, dok i dalje gledamo kako Rusija uzima dio po dio Ukrajine, najčešće riječi lidera Zapada, ustvari, izlizane floskule o “dubokoj zabrinutosti”. A ekonomske sankcije koje se najavljuju Rusiji sve više izgledaju nerealne, do te mjere da se postavlja pitanje ko kome može uvesti sankcije. I, dakako, da li Zapad uopće ima potencijala sankcijama rješavati poslove s Rusijom?Priču o sankcioniranju Rusije možda ćemo najbolje vidjeti već sljedeće zime, a posebice ako ona bude hladnija i ako se povećaju evropske potrebe za ruskim gasom. S druge strane, kako smo mogli vidjeti u slučaju u vezi s Dodikovim odbijanjem kredita Međunarodnog monetarnog fonda i najavljivanja kreditnog aranžmana s Rusima, očigledno je da i ruski predsjednik Vladimir Putin čuje signale koji mu stižu sa Balkana.

K tome, Dodik je, čini se, bio jedini političar koji je Putinu čestitao aneksiju Krima, a povoljnije ruske kamate je uspio dobiti i zbog uspješnog blokiranja Bosne i Hercegovine da podrži rezoluciju Generalne skupštine Ujedinjenih naroda o Ukrajini. Tako je Bosna i Hercegovina, zbog komplicirane interne političke procedure, zajedno sa Srbijom, bila među 58 država koje nisu učestvovale u glasanju u UN-u.Međutim, na regionalnom nivou, Srbija će se konačno morati suočiti s nekim posebice osjetljivim pitanjima. Budući premijer Aleksandar Vučić je već najavio da će prvu zvaničnu posjetu u novom kapacitetu učiniti Sarajevu, ali, unatoč nekim paradnim porukama podrške Bosni i Hercegovini, Srbija će morati napusiti politiku formalnog, a ne suštinskog, podržavanja Bosne i Hercegovine i njenog integriteta i suvereniteta, kao što je to ranije činio bivši predsjednik Boris Tadić. Igranje Bosnom i stalno cjenkanje Kosovom Srbiju nigdje neće odvesti. Svijest o tome sve glasnije pokazuje i Vučić, a i raspoloženje srbijanske javnosti to potvrđuje. Ta priča će se jednom morati izvesti na čistac.

Zločini i nakon ‘Nikad više’

Posebice će se te politike morati iskristalizirati u godini kada region, ali i cijela Evropa, obilježava 100. godišnjicu od Sarajevskog atentata, povoda za početak Prvog svjetskog rata, koji je, koliko god se pravdala da ga nije uzrokovala, Srbija na neki način isprovocirala. Zato će Srbija pored svoje opredijeljenosti Evropskoj uniji, morati svoj utjecaj na bosanske Srbe usmjeriti ka istom cilju. Kroz posljednje stoljeće Balkan se pokazao geopolitički veoma trusnim područjem, onim koje je veoma upotrebljivo kao poligon testiranja globalnih rivalstava. A ta rivalstva, kao i sve izvjesnija nastojanja kreiranja novog bipolarnog uređenja svijeta, na ovim su područjima uvijek itekako skupo plaćana.

Posljedice tih kretanja smo mogli vidjeti početkom 90-ih godina, kada je Evropa, nakon što je rekla “Nikada više”, imala priliku u svom dvorištu nanovo gledati koncentracione logore, masovna ubijanja i protjerivanja, rušenja i spaljivanja najvrednijih historijskih spomenika, što je na koncu rezultiralo genocidom. Američka administracija je na koncu uspjela “zatvoriti balkanski lonac“.Međutim, unatoč vidnom napretku, sada se ispostavlja da taj lonac i dalje vrije od neriješenih pitanja. Sami retorički manevri, poput onih kako “nema mijenjanja granica na Balkanu”, uz istovremeno dopuštanje lokalnim nacionalistima da ponovno podižu tenzije, te će izjave sve više deplasirati.

I, naravno, nije slučajno da se slučaj Krima poredi s Bosnom. Pitanje je sada hoće li ohrabrenje koje su političari poput Dodika dobili agresivnijim nastupom i povratom Rusije kao moćnog globalnog igrača na scenu prouzročiti probleme na Balkanu? I šta će se desiti ako Putin, uistinu, odluči Zapad zabaviti krizom na Balkanu? Očigledno je da ima kandidate za njeno pokretanje.

Zato je i pitanje ulaska Bosne i Hercegovine u NATO sada preče od procesa pridruživanja EU-u. Na tom pitanju će se moći vidjeti i opredijeljenost Srbije, ali i političkog vođstva Srba unutar Bosne i Hercegovine. Naravno, takav referendum, koji se o ovom pitanju u RS-u spominje, bit će i svojevrstan odabir ili odbijanje stabilnosti. Ustvari, bit će to izjašnjavanje da li će se dopustiti da Balkan ostane poligon za testiranje snage novih globalnih igrača. A u tim “naguravanjima”, što je najvažnije i što je iskustvom dokazano za građane Balkana, oni su ti koji plate najvišu cijenu.