Mira Furlan : Kao da se sve teško izborene pobjede oko ljudskih, rasnih, radničkih, rodnih i svih drugih prava nikada nisu ni dogodile !
Poznata glumica MiraFurlan uskoro će nastupiti u ulozi Charlotte u predstavi »Jesenja sonata«, koju će premijerno izvesti Hrvatska drama riječkog HNK-a Ivana pl. Zajca. Riječ je o glasovitoj obiteljskoj drami Ingmara Bergmana iz 1978. godine.
Glavni je lik slavna pijanistica Charlotte koja se, potresena smrću supruga, nakon godina odsutnosti vraća u svoju obiteljsku kuću. U njoj je, kao i godinama prije, čekaju njezine kćeri Eva i Helena, koje i dalje žive posljedice nedostatka majčine ljubavi.
Nikad bolji tajming
Ove kazališne sezone iznova se vraćate u Rijeku, ovoga puta ulogom slavne pijanistice Charlotte u Bergmanovoj »Jesenjoj sonati«. Koliko ste se uspjeli saživjeti s tom ulogom? Kakva je to žena?
– To je žena koja se istovremeno trudi biti posvećena svojoj profesiji i svojim roditeljskim obavezama. Kao što znamo, to nikad ne ide lako. Što je posvećenost profesiji intenzivnija, to je teže zadržati potpunu koncentraciju za roditeljevanje. A djeca uglavnom traže sve što im se čini da mogu dobiti. To je, uostalom, njihov posao.
Kako zadovoljiti sve zahtjeve, i roditeljske i profesionalne, a i svoje vlastite, ljudske? Kako u isto vrijeme biti roditelj i umjetnik? Kako se izboriti za svoj prostor, a pritom ne oštetiti svoje dijete? Kako izaći na kraj s optužbama vlastitog djeteta, optužbama koje će neminovno uslijediti, ma što da je roditelj dao ili ne dao djetetu, ma što da je učinio ili ne učinio? Kako se nadati da će jednoga dana dijete shvatiti svog roditelja? I obratno, da će roditelj shvatiti svoje dijete?
Pitate me jesam li se uživjela u ulogu? Roditeljska uloga je moja uloga već, evo, 18 godina. I sama sebi postavljam sva ova Bergmanova pitanja i trudim se pronaći odgovore. Tajming za rad na ovom tekstu nije mogao biti bolji. Bergmanove teme su i moje teme. Naravno, ne samo moje.
U glasovitom Bergmanovom filmu Charlotte je tumačila Ingrid Bergman. Predstavlja li vam to svojevrsno opterećenje?
– Pitanje mi je sasvim strano i dolazi iz nekog svijeta u kojem ne živim. Ovo je tekst koji su igrali mnogi glumci i glumice diljem svijeta. Njega nam je, na našu radost, ostavio Bergman ne bismo li se imali šanse sami pozabaviti problemima koje tekst tako suptilno i pametno otkriva u jednom specifičnom, ali i univerzalnom odnosu majke i kćeri.
U kojoj mjeri će se predstava razlikovati od filma?
– Ovo je pitanje krajnje čudno: pa radi se, pobogu, o dva različita medija! Zatim: radi se o dva različita svijeta, dva različita vremena, dva različita jezika, da ne govorim da je svaka predstava po istom tekstu sasvim različita od bilo koje druge, budući da je rade različiti ljudi. Ova predstava će biti naša predstava: moja, Marijina, Jelenina, Leonova. Uz pomoć redateljice Ane Tomović i svih drugih suradnika, mi ćemo je, ako budemo imali sreće, napraviti »našom«. To je na neki način jedini cilj rada u kazalištu: doći do »svoje« predstave, upotrijebiti tekst, kakav god on bio, za to da se dođe do svoje i samo svoje istine.
Najteže na svijetu
Predstava je komorna, sa samo četiri lica. Koliko vam je to emotivno zahtjevno?
– Uživam u tome. Ovdje nema nikakvih pomagala, efekata, ničega »vanjskog«. Radi se samo o tome da se bude prisutan i istinit. To izgleda vrlo lako i jednostavno. Ali je zapravo najteže na svijetu. Imam veliku sreću da je ekipa predstave zaista izvanredna.
Pravo je zadovoljstvo igrati s lijepom, pametnom i talentiranom Marijom Tadić. Na svakoj probi otkrivamo nešto novo, pratimo jedna drugu, gledamo se i slušamo. Marija je, na moju veliku radost, moja glavna partnerica u ovom komadu. Što ne znači da me ne vesele i scene s izuzetnom, jedinstvenom i inspirativnom Jelenom Lopatić i s briljantnim Leonom Lučevim s kojim je svaka scena uvijek jedno novo, neočekivano, posebno iskustvo.
Bergman je negdje, u nekom od svojih brojnih memoara, rekao da je jedini zadatak glumca da se prilagodi drugom glumcu. A to znači da glumac drugog glumca mora čuti, vidjeti i odgovoriti na svaki njegov poticaj. Apsolutno se slažem s tim: za mene je upravo ta međuigra najveće zadovoljstvo u ovoj profesiji.
Predstava govori o vrlo kompleksnom odnosu majke i kćeri. Zašto su ti odnosi tako komplicirani i kakve mogu biti posljedice?
– Hm… pitate me pitanja na koja ne znam odgovore. Ali znam da je naša obiteljska situacija, naš odnos s roditeljima, naše odrastanje, nešto što će nas do kraja života obilježiti. Konačno, i sama sam se pokušala pozabaviti tim temama u svom komadu »Dok nas smrt ne razdvoji«.
Možda odgovor leži u ogromnoj količini očekivanja koje roditelji imaju u odnosu na svoju djecu. Možda naprosto ne treba imati nikakva očekivanja. Ali kako ih ne imati kad roditelj zna kako je teško živjeti u ovom i ovakvom svijetu, svijetu koji neprestano od nas nešto očekuje?
Minimalna pristojnost
Nedavno ste javno progovorili i o vašem kompleksnom odnosu s majkom. Kakav je on bio i koliko je utjecao na vas kao osobu?
– Moram vam tu objasniti da nisam imala namjeru o svojoj dragoj, predragoj mami, »javno progovoriti« kad sam, na poziv divne Sanje Bojanić s riječkog Filozofskog fakulteta, došla na mali skup posvećen upravo odnosu majke i kćeri. Na taj mali skup je došlo samo desetak ljudi, ali je među njima očito bio čovjek koji je valjda bio poslan od Jutarnjeg lista pa je, i ne predstavivši se, cijelu stvar snimio i onda je poslao svojoj novini koja je cijelo to pismo objavila, bez moje dozvole.
Taj događaj mi je samo još jednom pojasnio kako se ovdje rade stvari kad je riječ o novinarskoj profesiji. Sve, ali apsolutno sve, će se upotrijebiti i zloupotrijebiti. Nema ovdje ni minimalne pristojnosti, a niti dobronamjernosti, svakako ne kad je o meni riječ. Kao i uvijek, zahvalna sam na tome da sam još jednom dobila jasnu lekciju jer sam, kako se čini, još uvijek nedopustivo naivna.
Što se u vašem životu događalo između Kasandre i Charlotte, vaše dvije uloge ostvarene u HNK-u Ivana pl. Zajca?
– Snimala sam seriju »Just Add Magic« za Amazon TV, tamo sam igrala ženu koja ne stari i uz to ima i magične moći, što je bilo dosta zabavno. Uz to sam predavala na New York Film Academy. Taj me posao čeka i sad kad se vratim.
Živite u Americi. Kako komentirate pobjedu Donalda Trumpa na predsjedničkim izborima?
– Što reći? Cijeli svijet ide udesno. Kao da se sve teško izborene pobjede oko ljudskih, rasnih, radničkih, rodnih i svih drugih prava nikada nisu ni dogodile. Idemo unazad u svakom smislu. Kao što je na simboličkom planu pobjeda Obame pred osam godina odaslala iz Amerike u svijet ohrabrujuću i optimističku poruku, tako je ova nova poruka upravo zastrašujuća. Ona govori o vrijednostima koje se cijene u svijetu u kojem imamo nesreću živjeti: agresivnost, bezosjećajnost, rasizam, prezir prema svima »drugima«, uključujući ženski spol. I, najvažnije, ogromna količina novca.
Ima i nešto osvježavajuće u svemu tome što se dogodilo na ovim izborima: kao da je sa cijelog sistema skinuta zavjesa. Baš kao u »Čarobnjaku iz Oza«: kad je pala zavjesa, vidjelo se da iza nje nema – ništa.
Depresivni i uplašeni
Kako je danas živjeti u Americi?
– U Americi vlada atmosfera iščekivanja i potpune nesigurnosti oko budućnosti. Ljudi su depresivni i uplašeni. Ima, naravno, i onih drugih koji su osnaženi i ohrabreni da se do kraja prepuste svojim najmračnijim sklonostima.
Ovi izbori su pokazali potpunu podvojenost Amerike a, rekla bih, i čitavog današnjeg svijeta. Zapanjujuća je činjenica da je ova druga, pobjednička grupa ipak u manjini ali da je, bez obzira na to, iznijela pobjedu zbog zastarjelog izbornog sistema. Postoji teza da je dobro da se sistem takoreći raspao i da Trumpova neočekivana pobjeda daje nadu za bitnu promjenu sustava. Gledajući koga je taj narančasti bilioner izabrao za svoje suradnike, ta teza se pokazuje kao čista prijevara.
A kakva je, po vašem mišljenju, situacija u Hrvatskoj?
– Diskurs se u ovih 25 godina nije promijenio, pa sam tako i o sebi samoj nedavno čitala odvratne, napadačke tekstove. Sve me to jako rastužuje, ali me i uvijek ponovno podsjeća na razloge zbog kojih sam otišla. Budući da me ovdje zapravo nema jer sam uspješno eliminirana iz javnog i kulturnog života još pred 25 godina, pitam se što bi, dakle, zadovoljilo pljuvače: fizička smrt? Jer je simbolička smrt još davno obavljena.
Strašno je da se danas čitav svijet, ne samo Hrvatska, davi u mržnji prema svemu što je imalo drugačije. Kao roditelj zgrožena sam svime time: to li je, dakle, svijet, u koji mladi ljudi moraju stupiti i u njemu se boriti? I to su li vrijednosti koje im taj svijet nudi?
Kim Cuculić (Novi list)
Komentari