Milorad Dodik : Na političke odluke treba staviti moratorij i ekonomiji dati šansu
U ekskluzivnom intervjuu za RSE, premijer Republike Srpske, Milorad Dodik, govori o svojim viđenjima budućnosti Bosne i Hercegovine, o tome pod kojim uslovima bi bio na čelu države, zašto je sujeta političara najveći bh. problem.
RSE: Dva bosansko-hercegovačka entiteta su politički udaljeni jedan od drugog. Da li smatrate da bi ekonomija mogla imati neku ulogu u njihovom povezivanju?
DODIK: Ekonomija, ne samo da nas može integrisati, već može integrisati cijeli svijet. Ali je ekonomija isto tako ovisna o političkim pitanjima. I u Britaniji i u Španiji postoje otvorena politička pitanja, ali to ne dovodi u pitanje ekonomiju. Ekonomija je ta koja dugoročno ima primat. Mi nismo konkurencija ničemu što je interes Federacije. Mi želimo da se interesi Federacije i Republike Srpske adekvatno shvate i prihvate, ali je činjenica da u toj saradnji postoji disproporcija. U Banja Luci danas ima bar desetak kompanija iz Federacije, koje su važne i koje posluju u Republici Srpskoj. Klas je postao gotovo najznačajniji snabdjevač hljeba u Banja Luci. Ali ni jedna kompanija iz Republike Srpske nema poslovni angažman u Sarajevu.
RSE: Zašto je to tako?
DODIK: Mislim da je to više stvar mentaliteta. Sada je to tako, što ne znači da će tako biti i za nekoliko godina. Stvari se moraju relaksirati. Ako smo mi iz Republike Srpske tražili zaštite za slobodan uvoz iz inostranstva, to nije bilo upereno protiv Federacije. Mislim da bi bilo logično da smo zajedno sjeli i rekli da nema uvoza vode, nema uvoza sokova i drugih proizvoda koje možemo sami da osiguramo, da napravimo državne subvencije, da podržimo one koji žele da naprave fabriku vode ili fabriku sokova. Kada se taj naš proizvođač osposobi, tek onda da pustimo robu sa strane. Međutim, mi smo prvo pustili robu sa strane, koja je osvojila tržište, i ko će sada ući u novu proizvodnju? Zato imamo ogroman deficit koji se ponavlja iz godine u godinu.
Uvjeren sam da je neka vrsta rješenja za Bosnu i Hercegovinu da se oslobodimo stalnog pritiska otvorenih političkih pitanja, a to možemo da uradimo tako da uvedemo moratorij na političke teme, da to traje pet ili deset godina, da damo šansu ekonomiji. Ako svakih mjesec dana otvaramo pitanje o ustavnim promjenama, naravno da imamo vruću političku situaciju. Onaj ko nameće iznova pitanje ustavnih promjena, mora da računa sa destabilizacijom političkih prilika. Očigledno je da svi maksimilizuju svoje pozicije.
Međunarodna zajednica je napravila dosta dobrih stvari. Nesumnjivo kapitalna stvar je činjenica da nema rata, da se rekonstruiše. Ali, međunarodna zajednica je napravila i određene greške. Zadržavanje međunarodne zajednice u internim procesima, bez obzira što bošnjački političari smatraju da ona treba da ostane, dugoročno šteti samom potencijalu Bosne i Hercegovine. Bosna i Hercegovina mora jednog dana doći u takvu poziciju da domaći političari naprave modus da ona funkcioniše, a ne da očekuju da to uradi neko sa strane, bez obzira koliko bio lijep, pametan ili moćan. Ta vrsta pameti ne može da dobije konsenzus svih. Umjesto da stalno otvaramo ista pitanja, moramo da damo prioritet tomu da Bosna postane kandidat i da u narednih, 5 do 10 godina, postanemo punopravna članica Evropske unije. Samom činjenicom da ćemo jednog dana biti članica Evropske unije, mora da nas dovede do toga da napravimo ustavne reforme, a ne da ih pravimo neposredno pred sam ulazak.
RSE: Kapital je plašljiva zvjerka. Vi ste ekonomista i stručnjak u toj oblasti. Strani investitori uvijek traže i određenu političku stabilnost, ulažu tamo gdje očekuju stabilne i poznate uslove poslovanja. Pošto svi ocjenjuju Bosnu kao krizno žarište, dramatičnije od Kosova, šta možete učiniti po pitanju stvaranja boljih političkih uslova?
DODIK: Klasifikacija Bosne kao nestabilne kreirana je od jednog kruga stranaca koji žele da zadrže svoje dobre poslove u Bosni. Ako stranci žele da pomognu Bosni i Hercegovini, moraju da je ostave da sama nađe svoj put. Slažem se sa tim da u Bosni i Hercegovini trajno ostane međunarodna vojna misija, da ona preuzme odgovornost za bilo kakvo nasilje, koje bi eventualno moglo da se dogodi. Kažem eventualno, jer sumnjam da su ikakvi sukobi mogući. Sve ostalo mora da bude stvar političkog procesa.Mislim da su najveći neprijatelji Bosne i Hercegovine danas negativni izvještaji koji stranci generišu da bi opravdali, prije svega, svoje postojanje i svoje velike apanaže. Vlade, koje se zaklinju da žele pomoći Bosni i Hercegovini, plaćaju svoje službenike kao službenike u kriznom žarištu. Kako to da promijenim? Bosna i Hercegovina, već odavno, nije krizno žarište. Oni daju kvalifikaciju Bosne i Hercegovine kao kriznog žarišta, ne ja.
Mislim da treba staviti moratorij na politička pitanja, osim evropske integracije. Razumijem kao realne zahtjeve da se pojačaju centralne institucije vlasti, da se umanji entitetski značaj. Moj realni politički stav je da Bosna i Hercegovina dugoročno može da se stabilizuje i da se održi isključivo na principima decentralizacije, u kojima će se jasno podijeliti uloge i znati šta je čija nadležnost, u kojim okvirima. Sav problem koji se stvara u Bosni i Hercegovini je sukob nadležnosti. Svaki dan iznova imamo nove debate o tome. Mislim da je Bosna i Hercegovina osposobljena i da ima kapacitet za svoj evropski put. Treba zaustaviti bilo koju debatu koja odvlači snagu. Niko ne može dobiti rješenje koje želi.
RSE: Možete li vi preuzeti liderstvo na putu ka evropskim integracijama?
DODIK: To liderstvo zavisi i od drugih, ne samo od mene. Imam jasan stav o tome i nikada ga nisam mijenjao. Realnost je Dejtonski sporazum. Da mogu da popravim situaciju, sve bih vratio na 1991. godinu, vratio bih Jugoslaviju. Živio sam u to vrijeme i nepopravljivi sam jugo- nostalgičar. Sada sam predsjednik vlade Republike Srpske, koja ima svoj Ustav i zakone. Zadužen sam da štitim njene interese, da vodim računa o Bosni i Hercegovini. Jasno je da nikome ne odgovara destabilizacija, ali i da se romantika mora izbaciti iz Bosne i Hercegovine, moraju se tržiti realna moguća rješenja.
RSE: Često vam prigovaraju da ste autokrata?
DODIK: Ne znam. Najbolje bi bilo da pitate moje saradnike. Jedino tražim jasnost u stavu i brzu realizaciju. Onaj ko je u prilici da sa mnom razgovara, a ne prihvati određene dogovorene realizacije, naravno da ima problema. Mislim da bez toga ne možemo. Uvijek mogu da prihvatim i razgovor i dogovor o svemu, i ako se dogovorimo, ja ću svoj dio zadatka izvršiti.
"OHR RAZVALIO PRUD"
RSE: Da li ste ikada sa idejom političkog moratorija, s prijedlogom da ekonomija bude osnova približavanja, izašli pred kolege u Sarajevu?
DODIK: Sada prvi put ovo javno iznosim, mada sam o tome govorio intenzivno. Odmah se moje riječi pogrešno razumiju. Vidjet će te, čim ovo objavite, reakcije će biti kako Dodik sve želi da zamrzne ili da sruši.
RSE: Da li je to ostvariva ideja?
Mislim da jeste. Mislim da je racionalna i ideja da Bosna i Hercegovina, umjesto što bi trošila ogroman novac na vojsku, koji već sada ne može izdvojiti, treba da traži međunarodne garancije za svoju bezbjednost, da ukine vojsku, da demilitarizuje zemlju. Time će smanjiti mogućnost militarizacije samog stanovništva. Oslobodit će se ogroman novac za razvoj. Ako idemo ka NATO i ako moramo po njihovoj strukturi da izdvojimo dva posto bruto društvenog proizvoda za vojsku, to znači povećanje, već sada velikih, izdvajanja. Kome to treba? Zašto? Da li to neko ima iluziju da bi se, u ne daj Bože nekom regionalnom sukobu, u koji ne vjerujem, održala kompaktnost te vojske? Ne bi.
Šta je najveća garancija za stabilnost Bosne i Hercegovine i njen međunarodni položaja? Da li neka vojska, koja bi imala rizike u svom postojanju, ili međunarodne garancije za njeno postojanje? Mislim da su to međunarodne garancije. Kada to kažem u javnosti, kažu a Dodik hoće da nas sruši. Neću da rušim. Samo sam racionalan. Šta će mi vojska? Šta vojska može da uradi? Povećava li mi ona napredak? Da li to neko hoće da je upotrijebi u lokalne obračune? Treba nam samo jedna paradna jedinica, koja će dočekivati državnike, i jedna jedinica za međunarodne operacije. Sada imamo 8.000 – 9.000 ljudi koji ništa ne rade, a svaki dan dolaze na posao, primaju visoke plate i imaju sve veće zahtjeve. Vidite do čega smo došli jer je bivša Jugoslavija bili previše militarizovana!?Isto se ponašaju kao bivša JNA – hoće dobre kasarne, stanove, odmarališta i plate. Ko će to da plaća? Zar nije bolje da te pare upotrijebimo za zdravstvo ili obrazovanje?
Mi u čitavoj Bosni i Hercegovini permanentno kasnimo sa nivoom obrazovanja. Naše je obrazovanje katastrofalno. Liberalizacija obrazovanja dovela je do toga da su se napravile mase fakulteta, i u Republici Srpskoj i u Federaciji, koji produkuju potpuno nefunkcionalan i nepotreban kadar. Trebali bi da se usmjerimo ka ozbiljnosti i da to pitanje riješimo. Ako se ne obrazujemo, nikada se nećemo integrisati.
RSE: Hoće li ekonomija i napredak BiH biti vaša platforma u predizbornoj kampanji?
Pa može biti, zašto da ne? Racionalno je reći da smo mi dio međunarodnog tržišta, ali izvinite vi stranci, ne možete i dalje od nas da pravite sirotinju, prodavajući nam bofl robu, dolazila ona iz Srbije ili iz Turske. Ne možemo mi biti smetljište za vašu robu, koja je lošeg kvaliteta i kao takva konkurentna kod nas. Moramo uspostaviti dobru vancarinsku kontrolu. Hajmo da vidimo kako ćemo napraviti pet fabrika vode. Toliko kvalitetne vode u Bosni ima, a mi plaćamo 100 miliona za flaširanu, običnu vodu, koja nije dobrog kvaliteta. Uvozimo je iz Slovenije, Hrvatske, Srbije, Crne Gore…
RSE: Imam računicu oko toga koliko bi ministara, pri poređenju sa brojem stanovnika u Bosni, imala jedna Njemačka. Bilo bi ih 42.000.
DODIK: To jeste atraktivna računica. Republika Srpska ima 16 ministara. Ali i ja mislim da se birokratija mora racionalizovati. Mislim da je neprihvatljivo da se u Federaciji, sa 65 posto bruto društvenog proizvoda, plaća administraciju. U Republici Srpskoj, 37,6 posto bruto proizvoda ide na javnu potrošnju. To je evropski standard. To je razlog zašto Federacija ne može da nađe svoju funkcionalnost – zbog problema svoje unutrašnje organizacije, a s druge strane, neki politički faktori ne žele da Federacija funkcioniše jer hoće da vrše pritisak na neka nova rješenja. To je nepotrebno i nemoguće.
RSE: Šta je glavna prepreka i šta usporava Bosnu u evropskim integracijama? Šta je već odavno moralo da se uradi?
DODIK: Treba samo pročitati pismo Olli Rehna. Jasno je rečeno da nije pristojno očekivati, u daljem procesu integracije, da se ne izvrši transformacija OHR-a u evropsku kancelariju. Bilo kakvo daljnje statusno određenje Bosne i Hercegovine je protiv evropske prakse, koja ne želi da vidi za istim stolom, o kome se razgovara o pridruživanju Bosne i Hercegovine, i s jedne i s druge strane stola strance, već želi da vidi domaće ljude. Nije evropski proces čin koji je jednokratan. To nisu samo promjene propisa, već i promjene mentaliteta. Ako domaći faktori nisu u procesu osvajanja nasljeđa Evropske unije, neće nikada promijeniti ni svoj mentalitet. Zar to nije razumno i jasno? Treba da se ispuni taj famozni uslov oko imovine i, prije bilo kakvog proglašenja ukidanja OHR-a, donijeti koncezusom odluku da se uputi zahtjev za status kandidata, zatim lobirati po Evropi da do 6. mjeseca 2010. godine imamo status kandidata i bezvizni režim. To bi bio značajan doprinos povjerenju samog stanovništva Bosne i Hercegovine u Evropu.
RSE: Obično se iz krugova OHR-a čuje, kao razlog da kancelarija još uvijek postoji i što joj se produžava mandat, nemogućnost političkih lidera da se dogovore.
DODIK: Prudski dogovor su razvalili neki ljudi iz OHR-a. Uvijek se nađu neki stranci koji sumnjaju u sve ono što bi možda i išlo. Ne mislim da je prudski proces mrtav i da su to mrtva rješenja. Dolazi vrijeme kada će se obnoviti razgovori o tome. Uvijek sam spreman za to. U dobronamjernost ljudi iz OHR-a već odavno ne vjerujem.
‘DARLING’ MEĐUNARODNE ZAJEDNICE
RSE: Ali put ka kraju OHR-a je dogovor političara. I vi možete taj proces da ubrzate.
DODIK: Rekao sam da je to kompleksno, ali zašto da ne? Ne želim da pravim konsenzus usput. On mora da bude dogovoren unaprijed, da se zna šta je cilj. Ako imamo cilj, ne bježim od toga da budem dio napora koji će Bosna i Hercegovina uložiti na tom planu. To mora da bude jasno, bez osporavanja. Ne želim da gubim vrijeme raznim pričama, podmetanjem, omalovažavanjem i tračevima koji su dominantni. Možemo da kažemo – idemo da zaštitimo Bosnu od inostrane konkurencije. To ću uraditi. Uspostavit ćemo moratorij. Hoćete li da se demilitarizujemo? Kažite šta želite.
Mislim da Bosna i Hercegovina treba, prije svih zemalja u regionu, da otpočne proces razgovora sa Evropskom unijom o tome da uvede euro kao platežno sredstvo. Na kraju, to ćemo morati uraditi. Gdje je onda tu problem?
RSE: U političkom dogovaranju, najčešće poslije neke dobre vijesti, porastu očekivanja da će doći do nekog dogovora, ali najčešće dođe do još dubljih ukopavanja. U pregovorima strane moraju popuštati da bi se došlo do dogovora, niko ne može ostati na svojim pozicijama ukoliko se želi zajedničko rješenje. Iskustvo govori da je lako davati ustupke – kad se osjećate sigurnim, kad ste samouvjereni i kad osjećate da ste u poziciji da možete praviti ustupke? Zašto se niko tako ne osjeća u Bosni?
DODIK: Bazična riječ za to je povjerenje – povjerenje u sagovornika i povjerenje u sam proces. Tu je još jedna stvar, za koju su svi u Bosni majstori, a to je apstraktan dogovr, tako da svi mogu da tumače ono što im je potrebno. U Bosni je najveći problem prevelika koncentracija sujete. Onaj koji nije u razgovoru, odmah je protiv, bez obzira koliko to bilo dobro. To smo vidjeli i oko prudskog dogovora. Svi oni koji nisu bili unutra, istog trenutka, a nisu ni pročitali dogovor, bili su protiv. Mislim da je najveći uticaj međunarodne zajednice u tome da da jasnu poruku Bosni, da se nikakva destabilizacija i nasilje neće tolerisati, da moramo da se dogovorimo, da niko neće stati iza vaših stavova, samo ćemo stajati iza zajedničkog stava. Dok god postoji mogućnost da očekujem da će neko stajati iza mene, dovoljno jak, postavlja se pitanje zašto bih prihvatao da dajem ustupak, ili neko drugi sa druge strane. Moramo napraviti realnu Bosnu. Samo takva može biti. Danas ne postoji niti jedan problema oko toga da bilo koji Bošnjak ili Hrvat dođe i nastani se u Banja Luku, da kupi stan bilo gdje u gradu i da radi svoj posao. Niko to neće ni zabilježiti. Čak ima i takvih primjera. To je najveće dostignuće koje treba njegovati. Svaki politički razgovor o tome ugrožava tu situaciju. Svaka politička tenzija dovodi do ugrožavanja. Svaka politička debata dovodi do toga da se počinjemo prebrojavati.
RSE: Početkom vaše političke karijere, u mnogim stranim medijima, ste opisan kao darling međunarodne zajednice. Često se govori o tome da ste imali podršku međunarodnih faktora kada ste ulazili u politički život. Svakako, ogromna prednost koju imate je činjenica da nemate ratnu prošlost, što je bilo veoma značajno u poslijeratnom periodu za bosansku političku scenu generalno. Zanimljivo je da ste se na određenoj tački u svojoj karijeri izrazito okrenuli protiv stranog faktora, protiv njihovog miješanja. Imate tu i dobrih argumenata i sigurno je, da sve što stranci predlažu, nije uvijek ono najbolje. Kako tu promjenu objašnjavate? Da li ste vi promijenili mišljenje o stranim partnerima?
DODIK: Od kada sam prvi put bio predsjednik Vlade, potpuno su se promijenile okolnosti. Onda je Bosna i Hercegovina bila podijeljena po entitetskoj liniji tvrđe nego ijedna zemlja prema zvaničnim i formalnim granicama. Potpunu otvorenost entitetskih granica pripisujem sebi. Pripisujem i sebi uspostavu sigurnog kretanja. To sada izgleda smiješno, ali u tom trenutku, kreiranje tablica sa određenim brojevima i slovima, koje su zajedničke za sve, dovelo je do bitne stabilizacije i slobode kretanja. To je bila moja ideja u to vrijeme, a to bih i danas uradio. Tada su se tražila kvalitetna rješenja, a ja sam ih nudio i radio. Sve što sam uradio u to vrijeme, isto bih uradio i danas.
Međunarodna zajednica je u to vrijeme bila eksponirana gotovo na najvišem nivou. Nema ni jedne važne kancelarije u svijetu koju tada nisam obišao, od Brisela, do Londona, preko Rusije, do Japana i Amerike. Tri sastanka sa Klintonom, nekoliko sastanaka sa Olbrajtovom. Pažnja međunarodnog faktora je bila ogromna. Ali onda, s vremenom, pažnja se počela prenositi na druge stvari, na druga područja…
Upada druga ekipa međunarodnih ljudi koji su na bazi otvorenih pitanja iz prošlosti pokušavali uporno da kreiraju, prije svega, svoju poziciju. Ne može se niko ponašati prema nama kao što se ponašaju predstavnici OHR-a – nalogodavno, podcjenjivački, sa neuvažavanjem i tako dalje. To je stvar koju ne trpim ni u privatnom životu. Nema razloga ni da trpim u političkom životu. Stranci su uporno tražili samo poslušnike iz svakog naroda i naravno da su sada razočarani činjenicom da neko neće da ih sluša. To ne isključuje potrebu da se sa njima sarađuje i dogovora.
Savršeno sam svjestan da u Bosni i Hercegovini postoje moćne kancelarije Evropske unije i Amerike, da će se sa svim tim ambasadama i svim tim ljudima, predstavnicima Evropske komisije, morati sarađivati. To je drugi aspekt međunarodnih dogovora. Aspekt, u kojem dođe neki službenik iz bilo koje administracije i ponaša se nadobudno i podcjenjivački, ne dozvoljavam. Ako sam mogao u vremenima kada se za to gubila glava, reći ne Karadžiću, onda mogu i danas nekim drugim isto reći…Nisam tada bio podanik Karadžića, pa ne želim ni sada biti podanik nekom isluženom službeniku međunarodne administracije… Sabina Čabaravdić, Gordana Knežević (Radio Slobodna Evropa)
Komentari