hamburger-icon

Kliker.info

Miljenko Jergović : U kojem trenutku fizičko nasilje postaje legitimno?

Miljenko Jergović : U kojem trenutku fizičko nasilje postaje legitimno?

20 Avgusta
18:05 2017

Na društvenim mrežama i forumima, širom beskonačnog virtualnog svijeta, agresivni kompjutorski narod gušta nad šakom u glavu mladome nacistu. Ono što ljude tako nosi i ushićuje činjenica je da postoji savršen kontinuitet slika: sve je snimljeno u ne više od tri sekunde. Vidimo što je jedini adekvatan odgovor na nacizam. Ali je li to baš tako?

Piše : Miljenko Jergović (Jutarnji list)

Devedesetak godina u parku u Charlottesvilleu stoji konjanička skulptura generala Roberta Edwarda Leeja. Njezinu izradu naručio je Paul Goodloe McIntire, burzovni mešetar, čovjek koji nije žalio da svoj novac ulaže u dobrobit zajednice. Tako je pomagao Sveučilište u Virginiji, kupovao umjetnička djela, financirao glazbene događaje i knjiško izdavaštvo, razvoj psihijatrije i istraživanje raka. Pored svega toga, Paul Goodloe McIntire bio je čovjek svoga vremena, a njegovo je vrijeme bilo obilježeno rasizmom. Spomenik najslavnijemu južnjačkom generalu i tada je bio spomenik nostalgiji za jednim dobom, ali i za propuštenom prilikom da se od prošlosti stvori budućnost. Vrijednosti koje simbolizira general Lee, a do kojih je naručitelju spomenika bilo toliko stalo, svode se na tradicionalizam i konzervativizam, koji se, pak, u američkom slučaju mogu svesti na tradiciju rasne segregacije i robovlasništva.

Međutim, Paul Goodloe McIntire i njegovi istomišljenici iz 1917, ratne godine u kojoj je spomenik naručen, i iz 1924, kada je konačno i sagrađen, nisu nužno morali biti za povratak robovlasništva. Ali im je sasvim sigurno bio nezamisliv onaj oblik rasne ravnopravnosti koji će u Americi biti uspostavljan sljedećih pola stoljeća, najprije nakon Drugoga svjetskog rata, u kojemu su po Europi i Dalekom istoku ginuli i krvarili i Amerikanci crni kao najcrnja afrička noć, a onda i na iskustvima boraca za rasnu ravnopravnost iz šezdesetih godina. Amerika koja je stvorena na žrtvi Martina Luthera Kinga, i kojoj će Barack Obama jednom biti predsjednik, s Amerikom Paula Goodloea McIntirea, kao ni s Amerikom generala Leeja, nije više mogla imati nikakve veze. I najednom je, stotinu i četrdeset godina nakon svršetka Američkog građanskog rata, nemoguć postao ideal nacionalnog pomirenja.

“Bijeli nacionalisti”

Zašto je taj ideal postao nemoguć? Između ostaloga i zato što su simboličku figuru generala Leeja i južnjačkih mučenika u međuvremenu preuzeli neki malo drukčiji ljudi.

U veljači 2017. Gradsko vijeće Charlottesvillea odlučilo je preimenovati park koji je nosio ime generala Leeja, ukloniti konjaničku figuru iz parka i prodati je onom tko ponudi najveći novac. Uslijedile su tužbe baštinika južnjačkih tradicija, te potomaka donatora i kipara, ali bilo je prilično izvjesno da će sve tužbe na kraju biti odbačene i da je generalu Leeju otkucalo u Charlottesvilleu.

Uslijedili su prvi prosvjedi, najprije uz tiha bdjenja sa svijećama, a onda i s rasističkim sloganima i pjesmama. Osmoga srpnja nastupio je i Ku Klux Klan, pojavili su se takozvani bijeli nacionalisti, koji su se, zahvaljujući prepoznatljivoj koreografiji i kostimografiji, bakljama i desnicom rukom uzdignutom na hitlerovski pozdrav, ubrzo legitimirali kao nacisti. No, a i što bi “bijeli nacionalisti” mogli biti nego nacisti i koja je još “bijela nacija” u našem stoljeću postojala osim one arijevske? To su dobro znali i sami demonstranti, pa su nekako spontano krenuli dizati desnicu ruku.

Tako je general Robert Edward Lee, čiji je lik opjevan u američkoj filmskoj epici, često i u ideološki posve neopterećenim pripovijestima, postao nacist. Uglavnom ni kriv ni dužan dočekao je ono što se obično dogodi ljudima, zaslužnicima jednoga vremena, kada ih neki budući ljudi teleportiraju u svoje vrijeme. General Lee, naime, jest bio što i oni: mizogini rasist, antisemit i natražnjak. Ali naravno da nije bio nacist. To će postati kada ga se više ništa ne bude pitalo.

Ikonička slika

Za 11. i 12. kolovoza najavljen je skup bijelih supramacista, nacionalista, antikomunista, baštinika južnjačkih tradicija, militarista i nacista u Charlottesvilleu, koji je zatim i službeno otkazan, nakon što je guverner Virginije proglasio izvanredno stanje. Ali službeno otkazivanje nije značilo ništa, jer se ekipa okupila. Okupili su se, međutim, kako to u još uvijek slobodnim zemljama biva, i oni drugi. Među njima, recimo, i predstavnici Nacionalnog vijeća crkava, najveće ekumenske organizacije na svijetu, koja okuplja trideset i osam različitih kršćanskih zajednica, uključujući i one najbrojnije. Uz njih su bile prisutne različite antirasističke i antifašističke grupacije, od onih krajnje lijevih do umjereno građanskih. Naravno, najviše je, vjerojatno, bilo onih običnih ljudi koji baš i nisu oduševljeni baštinom nacizma, nacistima iz svoga susjedstva, ali ni svima onima koji za sebe tvrde da nisu nacisti, ali će s nacistima biti na istoj strani barikada.

I tu se dogodilo da se baš jedan od tih nacista – kasnije identificiran i uhićen, a od svoga srednjoškolskog profesora opisan kao ljubitelj Adolfa Hitlera i posvećenik njemačke ratne povijesti iz Drugoga svjetskog rata – autom zabio u protivničku masu, ubio jednu ženu i ranio devetnaest ljudi, od toga pet vrlo teško. (Zanimljivo je, međutim, kako je tabloidima ovaj događaj manje zanimljiv od prethodnih slučajeva u kojima bi se neki muslimanski fanatik automobilom zabijao u živo ljudsko meso.)

Iste večeri na ekranima naših kompjutora pojavile su se slike iz Charlottesvillea. Na najpoznatijoj među njima naše je gore list: Peter Cvjetanovic, “bijeli nacionalist” i nenonacist hrvatskog podrijetla, dvadesetogodišnji student povijesti, koji je doputovao na demonstracije čak iz Nevade. Gnjevnog pogleda, s bakljom u ruci i frizurom Adolfa Hitlera, tamnook, međutim, kao i Führer, mladi je Cvjetanovic najednom postao simbolički najjače lice Charlottesvillea. Njegova je fotografija izrasla u ikonu, a on je najednom, i protiv svoje volje, doživio najveću životnu slavu. Trebao bi samo promijeniti prezime, pa bismo imali mladoga Führera. I po tome je vrlo sličan originalu. I Hitler se, naime, trebao zvati Schicklgruber, ali mu je otac Alois na vrijeme promijenio prezime.

Međutim, Cvjetanovic se munjevito oglasio priopćenjem za javnost, što mu ga je očito sastavio neki advokat, u kojemu se ograđuje od vlastite fotografije i tvrdi da on nije ono što vide svi oni koji ga upravo gledaju. Osuđuje on i nasilje, traži da bude strogo kažnjen onaj koji ga je počinio, a onda pokušava objasniti i što to za njega znači biti “bijeli nacionalist”. Htio bi mirno živjeti svojim životom, studirati i štititi svoje tradicije.

Legenda u nastajanju

Postoji li tradicija koja bi istovremeno bila i tako široka i tako restriktivna, i tako sveobuhvatna i tako grubo isključujuća, koja bi Cvjetanovicu omogućila da bude “bijeli nacionalist” i čuvar spomenika generala Leeja? Pa, zapravo postoji. Jedan od najokrutnijih Hitlerovih generala, organizator operacije Reinhard – istrebljenja poljskih Židova, te kasniji direktni zapovjednik svih kvislinških snaga na teritoriju Jugoslavije i okupiranog dijela Sovjetskog Saveza, Odilo Globocnik bio je sin Franceta Globočnika, Slovenca iz Gorenjske, mati mu je bila tršćanska Slovenka, te se i on rodio i odrastao kao – Slovenac. I zašto onda jedan Cvjetanović ne bi preputovao cijele Sjedinjene Američke Države da, slijedeći svoje ideale, stigne u Virginiju, gdje će obraniti spomenik generala Leeja? U osnovi, riječ je o sentimentalnoj nacionalističkoj legendi u nastajanju. Ali o kojoj je tu naciji riječ? Svejedno o kojoj.

Znak sljedbe

Tri slike, nanizane jedna za drugom, na kojima je u glavnoj ulozi manje karizmatični sudionik demonstracija, mladić u crnoj majici, s bradom i naočalama, koji na prvoj slici diže ruku na nacistički pozdrav, dok mu netko sa suparničke strane pokazuje uzdignuti srednji prst, naći će se u širokoj internetskoj i medijskoj distribuciji u drugoj fazi slikovne interpretacije događaja u Charlottesvilleu. Ako je Peter Cvjetanovic u ulozi mladoga Führera poslužio da svijet vidi tko to i kako štiti generala Leeja, mladi barbudos zadobio je ulogu lude. Njega će se ismijati, njemu ćemo se narugati, nad njim ćemo biti pobjednici.

Najprije, on kao da je promašio stranu. Barbudosi, tojest bradonje, bili su Castro i njegovi kubanski revolucionari, i dugo je takva neuredna brada na licu mladog idealista bila znak one salonsko-ljevičarske sljedbe što je desetljećima parazitirana na legendi o antiameričkoj revoluciji. Gotovo da je protuprirodno da sad jedan takav, ili jedan tako izgledajući, nacističkim pozdravom junačno pozdravlja neprijatelja. I još nosi naočale. A naočale su u ovakvim prilikama znak slabosti i inferiornosti.

Grdan problem

Na sljedeće dvije fotografije, munjevito snimljene, jer se onaj uzdignuti srednjak još nije spustio, barbudos dobiva šaku u glavu. Udara ga tip u crvenoj majici i s plavom kapom, čini se jedva stariji od njega, i u gledatelju stvara čudan dojam. Ili, možda, ovaj gledatelj ima neki problem sa svojim dojmovima, pa su mu onda čudni?

Naime, dok ga gleda kako sklopljenih očiju, junačno, diže svoju desnicu ruku i unosi se prema drugoj strani, nimalo gnjevan, gotovo ravnodušan, nalik depresivnom samoubojici, gledatelju se čini da bradonja baš i nije sav svoj. Naime, dok u Cvjetanovicevom slučaju nema baš nikakvih dvojbi iz kojih žlijezdi i unutrašnjih organa njegov nacionalsocijalizam i nacionalizam stižu, ovo skoro da podsjeća na onog nesretnika sa Željinih utakmica sredinom osamdesetih, koji bi milicionerima tokom utakmice psovao majku i onda ih mirno sačekivao da ubiju boga u njemu. Spuštenih ruku on prima udarac, i kao da ga zapravo nije briga.

Ili je, možda, sasvim pogrešan gledateljski doživljaj?

Na društvenim mrežama i forumima, širom beskonačnog virtualnog svijeta, agresivni kompjutorski narod gušta nad šakom u glavu mladome nacistu. Ono što ljude tako nosi i ushićuje činjenica je da postoji savršen kontinuitet slika: sve je snimljeno u ne više od tri sekunde. Vidimo što je jedini adekvatan odgovor na nacizam.

Ali je li to baš tako? I jesmo li sasvim sigurni da je tip koji diže ruku stvarno nacist? Ako jest, što će mu brada? I zašto nije skinuo naočale? Treba li tući i one koji nisu nacisti, ali dižu ruku na nacistički pozdrav? Luđake i ekshibicioniste. Bolesne i nesretne ljude. Jadnike koji se priključe nacističkoj masi iz nekih svojih bolesničkih razloga. I općenito, u kojem trenutku fizičko nasilje postaje legitimno? U onom u kojem se obožavatelj Adolfa Hitlera automobilom zabija u masu?

Nema gledatelj odgovore na ovako postavljena pitanja. Nema ih najprije za samoga sebe, a onda ni za druge. Neki je grdan problem sa svijetom u kojemu živimo ako je na nasilje potrebno odgovarati nasiljem i ako se problem nacističkog pozdrava rješava šakom u glavu. U tom slučaju više ne postoji država koja bi štitila sustav društvenih vrijednosti, ili više ne postoje vrijednosti koje bi se štitile. A vrijednosti su i da je nacistički pozdrav isključen iz javne komunikacije, da je trajno zabranjen i da se može koristiti samo po ludnicama, na zatvorenim odjeljenjima, ali je vrijednost i to da je šaka u glavu nedopušten oblik javne komunikacije. Pa čak i javne komunikacije s onima koji se služe nacističkim pozdravima.

Ili su, možda, društvene mreže zamijenile i sustav društvenih vrijednosti i državu? I tako je nastala “demokracija” u kojoj je nacizam prihvatljiv oblik mišljenja, a šaka u glavu prihvatljiv odgovor na nacizam. Ideja da je svaka ideologija dopuštena i dopustiva, da je sve to demokracija i da ljudi imaju pravo na baš svaki svoj stav, nerazumna je i neprihvatljiva kao što je nerazumna i neprihvatljiva šaka u glavu. Čovjek ne bi smio biti tako mlad i gnjevan da mu se takvo što svidi. Uostalom, ne bi smio mladošću i gnjevom sličiti na Petera Cvjetanovica, trenutno najznamenitijeg Hrvata na svijetu.

Što bi rekao Lee?

I još nešto: nije loše zamišljati na kojoj bi strani u borbi za svoj spomenik danas bio general Robert Edward Lee. Onako slijepo transmitiran iz svoga u dvadeset prvo stoljeće, među svim tim rasistima on bi se našao kao među svojim najrođenijim, i poveo bi bitku protiv neprijatelja koji je danas još iskvareniji i izopačeniji nego prije sto i četrdeset godina. Ali kad bi se generala Leeja podvrglo kratkom kursu iz povijesti, više emocionalnom nego intelektualnom, i kada bi nabrzinu doživio sve godine nakon svoje smrti, on bi se, u to također nema sumnje, odlučio za suprotnu stranu, pa bi zaratio protiv branitelja svoga spomenika.

Ljude i pojave treba razumijevati u njihovom vremenu, i ne seljakati ih kroz povijest. A što se tiče spomenika, s njima valja oprezno. Bolje ih je ne graditi, a ako su jednom sagrađeni, onda ih ne treba dirati. Ako ništa drugo, dobro je i da svjedoče o zabludi vremena u kojemu su podignuti. Uklanjanje spomenika svodi se na pokušaj da se popravi prošlost. A popravljanje prošlosti, osim što je uzaludno, zna biti i opasno.

Podijeli

Komentari

Još nema komentara

Komentariši

Napiši komentar

Vaša e-mail adresa neće biti objavljena.
Obavezna polja su označena *

Idi na alatnu traku