Kliker.info

– Drugi svjetski rat kod nas nije završen. Bandić je u krivu. Taj rat će biti završen kada budemo imali zajedničku istinu ili zajedničku naraciju o njemu. Ne samo da Drugi svjetski rat u Jugoslaviji nije završen, nego smo od njegovog kraja danas dalje nego što smo bili 1945.

Rodna Bosna i Sarajevo nekako idu za vama. Kažete da ste Sarajlija u formativnom smislu, jeste li to i ostali danas kad živite u Zagrebu?

– Ja sam nekadašnji Sarajlija, u smislu nekadašnjeg Sarajeva. U Zagrebu živim kao što bih živio u bilo kojem drugom gradu na svijetu. Istina, lijepo je što se u Zagrebu govori mojim jezikom.

„Sarajevskog marlbora” nema, osim u naslovu vaše prve zbirke priča i u sjećanju nas starijih koji smo imali prilike da se po njemu identifikujemo. Kakav „marlboro” se danas puši?

– Živimo u eri kada se duhan smatra opasnijim od bojnih otrova i nuklearnog oružja. Srećom, prije desetak godina sam prestao pušiti, jer bi me ove zabrane pušenja emocionalno i moralno upropastile. Politički sam na strani pušača i pušačkih prava.

A što se tiče sarajevskog „marlbora“, mislim da za takvim artefaktima naše mladosti ne treba žaliti. Kao ni za „eurokremom“, „gavrilović“ salamom, „gorenje“ frižiderom… Niti su ondašnje kobasice bile ukusnije, niti je ondašnji dim bio manje štetan. Na kraju, ljudi koji u današnje vrijeme umiru od pušačkih rakova plaćaju danak tim „lijepim” godinama. Toliko i o nostalgiji.

Od Jugoslavije je izgleda ostala samo istorija populističkih mitova; jesu li „borosane”, Tito, „Alan Ford”, „letovanje u Makarskoj”, „Bijelo dugme” jedino što je vrijedelo u toj zemlji?

– Koješta je od Jugoslavije vrijedno, ali ipak su najvrijedniji naši životi. Mi smo se u toj zemlji rodili, u njoj smo odrastali, ona nam je tokom svoga krvavog umiranja oduzela dio mladosti, ali o njoj se nipošto ne može jednoznačno govoriti. A obično se govori u krajnostima. Ili je Jugoslavija vještačka tvorevina i tamnica naroda, ili je izgubljeni raj. Meni nije ni jedno ni drugo. Ono čega se, međutim, plašim jest to da se Jugoslavija pretvorila u folklornu činjenicu nižega reda, i za one koji je obožavaju i za one koji je naknadno mrze. Opasna je sva ta ispraznost, uključujući i ispraznost jugonostalgije. Mislim da bismo nostalgiju trebali vratiti u privatne okvire. Kao što privatno volimo, tako smo privatno i nostalgični. Nema kolektivnih ljubavi bez histerije.

Kako doživljavate državice nastale na razvalinama Jugoslavije i njihove političke elite?

– Okej su mi sve te države, ali mi se ne sviđa njihov sadržaj. Ne sviđa mi se ono u što većina ljudi u tim državama vjeruje, za šta glasa i čime se ponosi. Ne sviđa mi se njihov nacionalizam, čak i kada ga nisu svjesni. A onda mi se, logično, ne sviđaju ni njihove elite.

Planeta je utonula u vrtlog zla, rata i zločina. Jednom ste lijepo rekli kako je rat teror bogatih, a teror rat siromašnih – da li se, u međuvremenu, stvar usložnjava?

– To je rekao neko pametniji od mene, ja sam samo citirao. Da, čini se da svijet polako odlazi u vražju mater. Ali, opet, nisam siguran koliko je to optička varka, posljedica starenja, generacijskog gledanja na stvari… Naime, otkad je svijeta i vijeka sredovječni i postariji muškarci razgovaraju o tome da se mladež iskvarila, da se situacija usložnila i da svijet ide u vražju mater. Istina, Tramp, Erdogan, Putin nisu ljudi s kojima bi mi bilo ugodno voziti se u liftu ili ići na sladoled, ali ni prije pedeset ili sedamdeset godina nije bilo ništa bolje.

Kako vam je u Evropskoj uniji, kao piscu i kao običnom čovjeku?

– Nemam pojma kako mi je, jer ja, za razliku od ministra Kovača, nisam Evropska unija.

Imamo li gdje dolaziti, ako nas pripuste?

– Mislim da imate. Ali bojim se da ćete se ponašati kao Hrvati čim uđete u Uniju. I Hrvati su bili bolji pre nego što su ušli. Kad uđeš, više se ne moraš praviti fin. To je loše. Naravno, kad generaliziram stvari, pa govorim o Srbima i Hrvatima, govorim o njihovim političkim elitama. Kad kažem Srbi i Hrvati, ja u stvari mislim na Ivicu Dačića i Miru Kovača, mislim na Vučića i Kolindu.

Tek ste se ubrojali u pedesetogodišnjake, a bibliografija vam u brojkama gotovo prati godine – imate preko 40 naslova, što je impresivno. Je li to rezultat zanata, potrebe za pisanjem ili muke duhu?

– To je rezultat činjenice da sam povremeno pisac. Iako sam uglavnom čitalac.

Jedan ste od najzaslužnijih za osnivanje nagrade „Mirko Kovač“, koja nosi ime pisca na koji se u Beogradu poprijeko gledalo, zbog „emigracije” u Hrvatsku, a čovek je tražio otklon od nacionalističkog ludila. Hoće li ga mrtvog razumjeti?

– Naravno da ga mrtvog neće razumeti oni koji su ga živog poterali. Kovač je jedan od najbeogradskijih pisaca dvadesetog vijeka. To zna svako ko je čitao njegove romane, uključujući „Kristalne rešetke” koje su svojevrsni spomenik jednom prošlom Beogradu, ali i „Vrijeme koje se udaljava”, oproštajnu Kovačevu knjigu, s kojom se, između ostaloga, opraštao i s Beogradom.

Nemojte zaboraviti kada je, kako, zašto i pod kojim okolnostima Kovač napuštao Beograd. Nemojte zaboraviti ni onaj golemi fotografski aparat što ga je pogodio u glavu u trenucima kada je pokušavao govoriti i misliti o miru među Jugoslovenima. Taj aparat je bio sasvim dovoljan da se iz beogradske perspektive ne moralizira nad Kovačevim odlaskom.

To gdje je otišao tada je za čaršiju bio „grijeh više”?

– To što je otišao u Hrvatsku, tačnije u Rovinj, više je nego prirodno i logično. Naime, u svoj ovoj južnoslovenskoj nesreći i gadu, pisci ovih naroda imaju povlasticu da mogu emigrirati u zemlju u kojoj se govori njihovim jezikom. Pa je tako Kovač otišao u Hrvatsku, umjesto da je, recimo, da je pošao u Ameriku, Norvešku ili Mađarsku. I nemojte misliti da su ga Hrvati primili raširenih ruku. Da jesu, moje bi mišljenje o Hrvatima bilo neuporedivo bolje. Toliko bolje da bih načas pomislio da su Hrvati kulturniji od Srba. Ali, nažalost, nisam dobio priliku da tako nešto pomislim.

Ali znate, nisu putevi odlazaka i progona jednosmjerni ni kada je riječ o piscima. Recimo, malo ko će spomenuti, ako iko i pominje, da u Beogradu danas živi jedan od najvećih i najdarovitijih hrvatskih pjesnika nakon Drugoga svetskog rata. Zove se Goran Babić. Možete li zamisliti kako se na njega „poprijeko gleda” zbog emigracije u Srbiju? Mislim da je problem poprijekih gledanja u tome što gledači ništa ne čitaju. Oni Hrvati koji čitaju Babićeve pjesme, kao i oni Srbi koji čitaju Kovačeve priče i romane, imaju potrebe da najprije govore o njihovoj književnosti, a tek poslije, ostane li vremena i prostora, o njima samima.