Kliker.info

U Francuskoj je polovicom kolovoza umro Sławomir Mrożek. Bijaše emigrant i pripadao je plejadi suvremene poljske književnosti, nezaboravnom literarnom i intelektualnom panteonu, koji su još činili poznati egzilanti – Gombrowicz i Miłosz, te domovinci Herbert , Różewicz, Szymborska… Svako od ovih imena ostavilo je snažan trag u modernoj svjetskoj literaturi, a dva su ovjenčana i Nobelom. Mrożekovu dramu Emigranti gledao sam posljednji put sredinom devedesetih u bečkom Volkstheateru, kad i sam bijah emigrant i izopćenik, razapet, kako bi rekao A.B. Šimić, između poniženja i stida.

Dramski zaplet, podsjetimo se, događa se početkom sedamdesetih u jednom pariškom podrumu. Dvojica poljskih nevoljnika – bezdomnika u stranom i beš­ćutnom svijetu vode dijalog o egzilu i domovini. Jedan je intelektualac, pisac, politički emigrant, a drugi gastarbajter, prostodušan čovjek, koji je u strani svijet došao trbuhom za kruhom. Radnja se, dakle, događa u prljavom suterenu zapadnoevropskog velegrada, gdje intelektualac gastarbajteru raspreda visokoumne i cinične teorije o politici i identitetu, o slobodi i ropstvu, o napuštenoj i zauvijek izgubljenoj domovini. Poljska, kao identitet, usud i eshaton.

Intelektualac, kako to uvijek biva, “pobjeđuje” u toj neravnopravnoj bici, on svoju beznadežnost i pesimizam prenosi na prostodušnog radnika, uvjerivši ga kako je puki rob bez dostojanstva, i gastarbajter, u očaju, cijepa mukotrpno zarađene i krvavo ušteđene konvertibilne novčanice, uvjeren da je taj čin prvi korak njegova oslobađanja. Drama opisuje mentalni rascjep ljudi u hladnoratovskom svijetu, raspetih između pustinje real-socijalizma i kapitalističkoga svijeta, kao mjesta slobode i žuđenoga raja. I sve se svršava u urnebesu novogodišnje noći, kad brenči muzika, otvaraju se šampanjci i odjekuju petarde u slavu novog ljeta, dok dva izgubljena izopćenika reže i ridaju u opskurnom velegradskome podrumu, jedinom pribježištu emigranata. Strangers in the Night.

Izišao sam iz tople barokne zgrade u hladnu dunavsku noć s nekom težinom u želucu. Cijelu tu noć nisam mogao zaspati. Ta me se bečka Mrożekova premijera dvostruko dojmila, jer i sam bijah lik, pisac pobjegao iz goruće domovine u nepoznate vrleti zapadnoga svijeta, a i povijest moje obitelji višestruko je obilježena izgnanstvom i muhadžirlukom. U dramskim likovima sam prepoznavao čas sadašnjost sebe, čas prošlost svoga oca, gastarbajtera, kojeg sam kao obijesni socijalistički omladinac često uvjeravao u blagodeti socijalističke države, a koju je on morao napustiti u svojim najljepšim godinama, da bi na gradilištima (bauštelama) Njemačke djeci osigurao kruh i bezbrižan san. U slučaju moje obitelji povijest se groteskno ponavlja, pomislio sam. Morao sam i ja u njegovim godinama krenuti tim putem izgnanstva, da bih sebe i svoje najbliže spasio od ratne pogibelji i smrti.

U to vrijeme ideja o povratku u Bosnu bila mi je veoma daleka i vjerovao sam da sam svoju sudbinu pisca definitivno zapečatio, te da ću ostatak života, kao i moj otac, provesti kao bauštelac ili čistač smeća na zapadnoeuropskim destinacijama. Moj did-amidža Josip, po kome je moj otac dobio ime, početkom dvadesetog stoljeća kao hercegovački težak bijaše otplovio u Ameriku na jednom od teretnih brodova što su odvodili siromašne hercegovačke i dalmatinske bijednike na obale boljeg života. Djed bijaše rudar u državi Virginiji i nije često pisao kući. U mome djetinjstvu stizali su povremeno od njega “bauli”, transportni sanduci, po koje je otac išao na Dubrovačku carinarnicu. Ti veliki smeđi kovčezi bijahu puni, najčeš­će rabljenih, djedovih stvari – kamgarn odijela, slamnati borsalino šeširi, izgravirane a pokvarene džepne ure, baterijske lampe, krombi kaputi, a bilo je tu i nama sasvim čudnovatih stvarčica, kakve su okrugli koferčić za šešire, ili pozlaćena kopča za kravatu.

Budući da je moj djed bio visok, a moj otac nizak rastom, majka je svu tu second-hand garderobu brižljivo potkraćivala i sužavala na svojoj, u miraz donijetoj, “singerici”. Moj otac je tako, bez svoje volje, izgledao pomalo komično, kao kakav kicoš u tim potkraćenim kamgarn-odijelima, s obaveznim džepnim satom na lančiću, koji je stajao u džepiću prsluka, na čemu su mu siromašniji mještani zavidjeli i povremeno ga špotali. Djed Josip se iz Amerike vratio početkom šezdesetih sa skromnom mirovinom, da bi umro nekoliko godina nakon povratka. Sredinom šezdesetih, kad je Tito otvorio granice, i moj se otac zaputio u tuđinu, u Njemačku, s falsificiranom svjedodžbom o položenom zidarskom zanatu. Njegovim odlaskom podnošljivije je bilo naše siromaštvo, jer nam je redovito slao novce, pa smo uskoro obnovili staru kamenu kuću, a brat i ja mogli lagodno završiti srednje školovanje. Ali u našem odrastanju silno nam je nedostajao.

Bilo je to doba kad su desetine tisuća ljudi, ponajvećma iz Hercegovine i Dalmacije krenule na Zapad, najčeš­će u Njemačku i Austriju. Počelo je vrijeme takozvanih “gastarbajtera”. Shvativši da nema baš puno toga izvoziti na moćno zapadno tržište, Titov režim izvozio je ono najbolje što je imao – zdravu radnu snagu. Djetinjstva su nam protekla u znaku velikog paradoksa: bili smo odgajani u ideološkoj mržnji prema Nijemcima, a očevi su nam išli u tu “fašističku zemlju” donijeti koru kruha. Jugoslavenska birokracija, kojoj su godišnje izručivali milijarde njemačkih maraka, pošprdno ih je zvala “jugošvabama”. Oni su, ostavivši mlade žene i maloljetnu djecu, po cijelu godinu crnčili na njemačkim gradilištima, da bi uoči Božića stizali s punim koferima i novčanicima. Mi, gastarbajterska djeca, djetinjstva smo proveli s majkama, koje su na svojim krhkim plećima nosile cijelu porodicu i imanje, sanjajući očeve koji su se nerijetko vraćali i u mrtvačkim kovčezima.

Boris Buden je u jednom nedavnom televizijskom razgovoru ustvrdio da su gastarbajteri bili prvi naši istinski Europljani, ljudi koji su nam približavali obale sanjanog “buržoaskog” svijeta. Oni, s kojim su se šprdali socijalistički listovi, tad su premoš­ćavali granice ideološki podijeljenog kozmosa – uvijek s koferom u ruci, s tijelom na Zapadu, a s dušom u siromašnom hercegovačkom kršu. Uvijek robovi. Izgrađujući strane i nepoznate zemlje, učili su njihov jezik i govorili ga kako je tko umio. Živjeli su u drvenim barakama i hranili se po najgorim pajzlovima, kako bi uštedjeli novce i poslali ih u daleku domovinu, da bi njihova djeca mogla završiti škole i imati život bolji i sretniji od njihova. O njima u današnjoj Njemačkoj nema nikakva traga, kao da nikada nisu ni postojali. Da, i ja sam gradio takav život uz pomoć moga oca, vjerujući da nikad neću morati, kao što je on morao, napustiti svoj dom ni domovinu.