Kliker.info

“Bila sam ti umrla i otišla u Prag. Prag je moj berzah”, napisala je književnica i ambasadorica Bosne i Hercegovine u Češkoj Martina Mlinarević u svom novom romanu Prenijet ću te preko Praga.

Citirajući ovu rečenicu u intervjuu za Valter, Martina kaže da se ne voli prisjećati okolnosti u kojima je otišla za Češku. Njen kolega Boris Dežulović je, između ostalog, zapisao: “U cjelokupnoj tri hiljade godina staroj povijesti svjetske diplomacije Martina Mlinarević prva je i do danas jedina osoba koja je ambasadorkom svoje zemlje postala tako što je iz nje – protjerana”.

Boreći se protiv tabua, predrasuda, nacionalizma, mržnje i malograđanštine, Martina Mlinarević nikoga nije ostavljala ravnodušnim. Često je izlagana javnom linču, čija je kulminacija bilo spaljivanje lutke s njenim likom na maškarama u Mostaru u februaru 2020.

“Ne volim se sjećati tih dana i smatram da je uvelike za moje zdravlje zaslužna narav koja uvijek gleda naprijed. Gorčinu ne nosim sa sobom, a iz prošlosti učim”, kaže književnica i ambasadorica Bosne i Hercegovine u Češkoj u razgovoru za Valter.

“Prenijet ću te preko Praga je roman o hrabrosti da se bude čovjek, o ljubavi kao najjačoj diplomatiji i o vjeri da lične odluke mogu barem malo popravljati svijet”, napisala je Kristina Ljevak Bajramović o Vašem novom romanu. Kada sve zbrojimo, uspijevaju li te lične odluke popraviti svijet koji, čini se, sunovratom hrli u sopstvenu propast?  

MLINAREVIĆ: Kad bih prestala da u vjerujem u to, prestala bih da vjerujem u sve ono za šta smatram da se vrijedi boriti svojim postojanjem. Likovi u mom romanu suočavaju se kako s ličnim raspadima života, tako i sa lomovima svijeta koji ih okružuje, koji možda ide ka nekoj vrsti samouništenja, ali dok god postoji netko tko bira dobro i empatiju, dotle postoji nada. I možda to neće u konačnici popraviti svijet, ali duboko vjerujem da će održati čovjeka živim. U mom Pragu u knjizi susreću se ljudi koji se nikad ne bi susreli da je svijet bio iole normalno i ljudsko mjesto. Ali nada koju, kako zapisujem u ovom romanu, uzgajaju kao najuzvišeniji oblik prijateljstva, je neviđeni krik otpora. Zanimljivo mi je slušati i čitati kako ljudi iščitavaju ovaj roman. Pa je za neke on roman ljubavi, za neke je roman nade, drugima je bio izuzetno potresan i tužan, ali opet pun radosti za život. A ja nekako mislim da su svi oni u pravu.

Prateći Vas na mrežama, ali i čitajući pojedine Vaše knjige, primijetila sam da Vas karakteriše izuzetno hrabro emotivno ogoljavanje.  Nesumnjivo Vas je ono koštalo u životu, ali isto tako je nesumnjivo da nastavljate dalje uprkos svemu. Odakle potiče ta vrsta hrabrosti da ljudima iznova i uprkos okolnostima pokažete rane?

MLINAREVIĆ: Ta hrabrost, ako je uopće tako možemo nazvati, ne dolazi iz želje da se ogolim, nego iz potrebe da budem istinita. Za mene je pisanje uvijek suočavanje, radije nego utočište. Ona iskonska nužnost kojom ne smatram da pokazujem snagu, nego prije svega svjedočim svoju slabost u mentalnim meridijanima gdje je otvoren razgovor o ranama, gubicima i slabosti više od tabua. Govoreći o onome o čemu se kod nas tako strastveno šuti, izlažući sebe, čistila sam prije svega svoje pragove i prelazila pragove svojih teškoća, svijetleći tako put djevojčicama i djevojkama koje dolaze iza, da nikad ne moraju prolaziti nešto slično. A ako i budu morale, da znaju da se može preživjeti i da nije kraj kad liječnici ispišu kraj u gradusima malignog, kad dožive krahove lične ili porodične, kad bivaju izgnani i pljuvani. Kraj je kad se pustimo kraju bez borbe.

Mnogima koji su kritikovali Vaše imenovanje na mjesto ambasadorice BiH u Češkoj ste začepili usta upornim radom i vrlo konkretnim pomaganjem Bosancima i Hercegovcima, što Vas izdvaja iz mora diplomata koji svoje funkcije doživljavaju politički i protokolarno. Šta za Vas zapravo znači posao koji obavljate posljednjih nekoliko godina?

MLINAREVIĆ: Prije svega, najveću mi pruženu čast u životu, ne samo meni, nego i mojoj porodici. Predstavljati Bosnu i Hercegovinu jedan je od istinskih izazova, ali i najljepše odgovornosti koju živim srcem. Moja zemlja je zbir svih njenih priča, različitosti, povijesti, duboke tuge, ali i nevjerovatne snage da se iznova rađa iz pepela. Predstavljati svoju domovinu u Češkoj rezidentno, i u Slovačkoj koju pokrivamo nerezidentno, posebno je iskustvo jer se radi o zemljama koje su naši istinski prijatelji i bilateralni partneri, koji jako dobro razumiju sve naše prednosti, ali i probleme. Ponosna sam da smo u Češkoj izgradili neke mostove koji ranije nisu postojali, poput pokretanja prve bosanskohercegovačko-češke privredne komore, otvaranja prvog počasnog konzulata BiH u gradu Brnu, inauguracije prve Interparlamentarne grupe prijatelja za BiH unutar češkog Parlamenta, prvu komemoraciju genocida u Srebrenici u češkom Parlamentu, prvu poslijeratnu internacionalnu liniju vozom koja svako ljeto u BiH dovede na stotine mladih Čeha, prve dane bh. književnosti u Pragu, a imali smo i ono što je vrh ovog posla: prvu predsjedničku posjetu, i to trideset godina nakon pokojnog Vaclava Havela – u januaru ove godine BiH je posjetio češki predsjednik Petr Pavel.

Ovo je samo dio naših aktivnosti koje su toliko česte da mjesečno imamo do pet velikih i na desetine manjih aktivnosti na promociji naše domovine, visoke bilateralne posjete nikada nisu bile intenzivnije među našim zemljama, a pored toga stalne suradnje na kulturnom, obrazovnom, turističkom i gospodarskom planu, kroz projekte, razmjene i studijske grupe – s osmijehom olakšanja mogu reći da je moj plan za ovu misiju uvelike uspio, trudila sam se svakim danom učiniti ponosnim naše sjajne državljane u Češkoj i Slovačkoj (a neskromno, ovdje imamo jednu od najboljih zajednica naših ljudi bilo gdje), kao i naše građane u BiH. U Pragu sam odlikovana od strane talijanskog predsjednika Sergia Matarelle i od strane veterana češke Armade, što je moja posebna čast i ponos.

Kakvu perspektivu na život u Bosni i Hercegovini Vam pruža mjesto ambasadorice u Češkoj – da li je slika o našoj slomljenoj zemlji nešto jasnija kada se fizički udaljimo?

MLINAREVIĆ: Tu ste potpuno u pravu. Mnoge stvari su i meni postale jasnije izdaleka, a mnoge i iz ovako bliskog susreta kroz moj posao i suradnju s raznim nivoima vlasti u BiH, gdje imate zaista fantastičnih pojedinaca, koji vas oduševe svojim načinom razmišljanja i reprezentiranja zemlje, ali i onih koji neumitno izazivaju drugačija, znatno lošija, osjećanja. Vidim da nam je potrebno zaista tako malo, ali baš to malo je onaj jezičak na vagi kojeg neki kao da nikako ne žele da pređu jer su jedino u ovom zaglavljenom, šizoidnom stanju svijesti Netko i Nešto.

Intrigira me pitanje kako uopšte predstaviti Bosnu i Hercegovinu strancima? Šovinizam, mržnja, tabui, stigme, predrasude… sve ste to i te kako osjetili na ličnom planu, kao i svi mi koji živimo ovdje. Da li je uopšte moguće nekome objasniti tu jukstapoziciju ljepote i pakla koji istovremeno egzistiraju u našoj zemlji?

MLINAREVIĆ: Vjerovatno to i jeste ona neka poetska čar, prokletstvo i divota Bosne i Hercegovine koja, takva, stoljećima biva neicrpna tema svih vrsta umjetnosti. Moja zamisao od prvog dana bila je da ću suštinske probleme ostaviti po strani i pokušati uraditi nešto novo, ispričati jednu posve drugačiju priču. Iz tog razloga ona rečenica u mojoj knjizi kad mi jedan kolega ambasador jedne velike zapadne zemlje kaže: „Predstavljaš tu zemlju kao da je s njom sve u najboljem redu“, – je nekako bila moja vizija. Otkriti prijateljima Česima i Slovacima Bosnu i Hercegovinu sa svim njezinim bogatstvima, kulturom koja je među našim zemljama toliko snažno isprepletena još od srednjeg vijeka, predstaviti zemlju s nevjerovatno slojevitom i raznolikom poviješću, prirodom, gastronomijom i srdačnošću njezinih domaćina bila mi je glavna misao.  Kako sam već rekla, sretna sam da diljem Češke upoznajem ljude koji su toliko iskreno dobronamjerni prema nama, koji nose BiH u srcu ne tražeći ništa zauzvrat, i smatram da se tako malo o njima zna na našim prostorima. I tu nepravdu donekle pokušava ispraviti moja knjiga, oživljavajući imena koja su toliko zaslužna za prijateljstvo među našim zemljama, od najsurovijih vremena rata do današnjih doba.

Jedna od simptomatičnih okolnosti kada intervjuišemo sagovornike na temu Bosne i Hercegovine je što, kada ih upitamo o aktuelnom političkom trenutku, uvijek kažemo da je on “nikad teži” i uvijek je to (nažalost) istina. Prema ovome proizilazi da kod nas uvijek može gore i to “gore” se i događa. Zato Vas moram pitati – gdje je po Vama trenutno Bosna i Hercegovina kao društvo, u svjetlu posljednjih političkih događanja?

MLINAREVIĆ: Tu biste opet bili u pravu. Kao netko tko prati političku zbilju pasionirano zadnjih dvadeset godina, također smatram da smo u nikad većim iskušenjima i nikad težoj situaciji. Ali ako se vratimo na blisku ili daleku prošlost, na sve ono što smo mi, ili ljudi koji su živjeli u tim vremenima, također smatrali za „nikad teži“ momenat Bosne i Hercegovine, važno je istaknuti da je Bosna i Hercegovina preživjela i to je neupitnost i magija, kako smo već spomenuli, ove zemlje koja je vijekovima bila dio raznih uređenja, poredaka, okupacija ili politika istrebljenja, ali njezina esencija je ono što se sačuvalo kroz sve to. Danas na političkoj vjetrometini među određenim lošim domaćim političarima, gramzivim susjedima i neizvjesnom budućnosti, nikad nižim moralnim standardima i surovim nacionalizmima koji se čine snažnijim nego u onom prvom postratnom periodu, to zaista često ne izgleda dobro. Ali budimo realni, ni ostatak svijeta trenutno ne izgleda nešto bolje. Sve ideje napretka na kojima stojimo kao čovječanstvo, ideje humanizma i solidarnosti, posve su urušene u zadnjim godinama. Možda je kao u nekim distopijskim filmovima potrebno da dođe do posvemašnjeg reseta, globalna situacija krvavih konflikata i prevelikih očekivanja kao da iziskuje neku vrstu radikalne transformacije. U svakom slučaju, sigurna sam da će Bosna i Hercegovina preživjeti i ovaj mračni trenutak.

Iako ne postoji univerzalan recept kako sačuvati zdrav razum u okolnostima u kakvim žive građani Bosne i Hercegovine, kao osobu s izuzetno bogatim iskustvom moram Vas upitati – šta su bile Vaše slamke spasa i kakav savjet biste dali svima onima koji žele da žive u miru, izvan šovinizma, mržnje i dnevne politike?

MLINAREVIĆ: Vjerujem da je to ponešto i do snage mojih baka koje su obje doživjele duboku starost, noseći istovremeno čitav svoj svijet, kuću, njive, porodicu i izazove neimaštine, ratova i bolesti na vlastitim ramenima. Precrtalo mi se to u ostavštinu, to neko nekukanje nego djelovanje, glava uzidgnuta unatoč svemu. A ponešto je i do hercegovačke tvrdoglavosti i tog gena za preživljavanjem koji se na tako škrtim područjima gdje se od kamena odvaja metar zemlje da bi se prehranile porodice, rađa sa svakime od nas.

Ne volim davati savjete, niti se smatram kompetentnom za takvo što i smatram da je svatko najbolji krojač svoje vlastite sudbine. Ali je neupitno da nas od zaglušujuće mržnje, svekolike buke globalnih izuma čovječanstva poput društvenih mreža koje nas, apsurdno, čine sve samijim i asocijalnijim, može sačuvati samo vlastiti mir, biti u dobru sa sobom pa sa svima ostalima i prije svega – čitanje, čitanje i čitanje. Umjetnost kao takva. Možda ne može, da se vratimo na početak ovog intervjua, umjetnost spasiti svijet, ali može spasiti unutarnji pejzaž čovjeka. A to je već veliko i to je već nada za bolje sutra.

Maja Bjelajac (Valter)