hamburger-icon

Kliker.info

Marko Vešović : Bratstvo i jedinstvo lupeža i pljačkaša

Marko Vešović : Bratstvo i jedinstvo lupeža i pljačkaša

11 Marta
06:14 2014

vesovicmarko111Odavno ne gledam televiziju, ne čitam novine, ne slušam radio, jer me niko, zapravo, ne goni kandžijom da izlažem bar toj vrsti duhovnih i moralnih zagađenja, i o BiH znam uglavnom ono što pročitam u e-novinama. Ali ovih dana sam ipak morao pođešto čitucnuti i gleducnuti po zadatku, jer o etnokratskim banditima treba sročiti koju za e-novine.

Piše : Marko Vešović(e-Novine)

Nedžada Brankovića optužilo za kriminal težak 32 miliona kaemova. Istraga je utvrdila da su desetine miliona maraka nestale iz sefa vlade FBiH u vrijema mandata premijera Brankovića. Koji je uzvratio da se ne osjeća krivim niti smatra da je nešto propustio što je bilo potrebno poduzeti.„Najmrskija mi je, među svima njima, faca Brankovićeva“, kažem znancu. „Pitaj Seku Izetbegović je li najmrskija“, uzvraća on. “Neću da pitam ni Seku ni ne-Seku, jer me uopće ne zanima čiji je u čijoj. Držim se one bosanske: snijeg pada na behar na voće, neka jebe ko kod koga hoće“.

Ali me u Parlamentu FBiH, sve dok ga nije smijenilo, Branković fascinirao svojim bestidnostima koje je, nekad,  ispaljivao kao iz VBR-a. Konkurencija mu je, doduše, bila veoma jaka, jer danas biti vlastodržac, ne samo u BiH, znači biti bestidan po definiciji, ali njegova bestidnost je bila zbilja nenadjebiva. To je bila bestidnost koj vas gleda sa Trebevića.  Vijeće ministara BiH branilo je Milorada Dodika od krivične prijave da je maznuo 145 miliona, jer su se pitali: ko je od nas na redu nakon Dodika, ali to je bila kolektivna, bezlična bestidnost, a Brankovićeva ima vrlo prepoznatljivo lice odlikaša koji iz svih predmeta ima petice, zato ga razred ne voli. Meni nije poznat bošnjački guzonja koji je, kao Nedžad Branković, u tolikoj mjeri lišen talenta da se stidi, iako znam da bi svima njim, ili gotovo svima,  savršeno pasovala ona narodna uzrečica: red bestidnika, red zelene trave.

Kad god bih prošao kraj Brankovića, zaželio bih da ga zglobom savijenog kažiprsta kucnem po prsima, uvjeren da će bronzano odjeknuti, jer sve što bi bilo ko u parlamentu protiv njega kazao, od njega se odbijalo kao o Titin kip pred kasarnom na Marindvoru.Kad gledam Milorada Dodika, često kažem sebi: ovo pička nije rodila! A kad sam gledao premijera Brankovića, pomišljao sam da taj može, kao Volterova Kunegonda, nabrojiti 72 koljena svojih predaka. Branković je pirana, a ima lice i držanje savršeno odgojenog begovskog sina, što je zaista fascinantno. Svašta ima u božjoj bašči, čak i ajkula sa begovskim fermanom.

Njihove riječi, koje nekad kao da su kazane četvronoške, ostavljaju dojam da se naprežu preskočiti normu bez koje ih neće pustiti na olimpijadu bestidnika. No možda je od bestidnosti mnogo tačnija riječ bezobrazluk. Koji se prolama u svim njihovim matrama i parolama. Svaki se od njih, ili gotovo svaki,  bezobrazluku obrekao, kako se ne bi sebe nikada odrekao. Od tog bezobrazluka nekad se branim čak i svojim znanjem srpskohrvatskog jezika: slušam ih i, kad osjetim da mi više ne može stati pod kožu, pitam Boga: „Šta ovo kevću naši načalstvujušći?“ I od te riječi, od njene patine valjda, bude mi kao malo lakše.

Njih je davno Zogović, i ne samo ove u BiH, nezaboravano definisao u jednoj pjesmi: “nezamjenjive važne nule”. Nikad se nikom od njih, ili gotovo nikom, nije ni slučajno  omaklo da ičim dovede u pitanje svoju mukotrpno građenu reputaciju važne ništice, pa bi možda priču njima trebalo sažeti u svega pet riječi: “Od ničeg samo ništa nastaje”, kako je Kralj Lir rekao Kordeliji.Poznanik koji je čitao moje zapise u e-novinama kaže mi: “Ne pišeš loše, ali sve je zalud”.  „Ja sam i ‘92. znao – nisam valjda bio toliko slijep – da je zaludno sve što kažem i napišem”. “Sad su drugi talovi”, veli. „Slažem se: talovi su se dovoljno promijenili da bi ostali isti, ali se i moje gađenje prema tim talovima toliko promijenilo da je ostalo isto“. Lupeži i pljačkaši su tvrdo jemstvo da će država Bosna, unatoč svemu,  opstati. I u vrijeme najžešće klanice, bratstvo i jedinstvo lupeža i pljačkaša ostalo je neokrnjeno.

Jedan skeptik, nisam upamtio kako se zove, vele da je politički analitičar, rekao je o pobuni u FBiH: „Sve će ovo biti kao sabljom po vodi. Ne možemo mi njima ništa. Jer samo ovi u Federaciji imaju para više no svi kokuzi na Balkanskom  poluostrvu“. Jeste, pjani su od moći koju daju milioni, i iz tog pjanstva  ih niko ne bi mogao ni pomoću pesti privesti svijesti. Animalizacija politike, a to znači i cijelog ljudskog života na tlu Pokojnice, od Slobinog dolaska  do danas traje nesmanjenom žestinom, ali mi se čini da nigdje kao u BIH nije toliko istinito ono što je Orvel rekao: “Svaki nacionalizam su zapravo jedna velika usta koja iznova izvikuju jednu te istu laž”.     Sjetih se:  jedne ljetnje večeri šetao sam do Darive i slušao zrikavce. U stvari, ovdje je množina neumjesna, jer slušao sam jednog zrikavca, koji pjeva u gigantsko pojačalo. To  je nacija, mislim se. Tako zvuči nacija u sluhu etnokrata: milioni zrikavaca, a pjesma jedna jedina.

Podijeli

Komentari

Još nema komentara

Komentariši

Napiši komentar

Vaša e-mail adresa neće biti objavljena.
Obavezna polja su označena *

Idi na alatnu traku