Kliker.info

Kad su me strani novinari i izvještači pitali: okle ja na strani Bošnjaka, najčešće odgovarao: Tu nema velike filozofije. Otkako postoji ljudski rod, pa sve dokle ga nestane, bilo je i biće ispravno, na svakoj tački zemljine kugle, stati na stranu slabijega koji se brani a protiv jačega koji napada

1. U tekstu „Vickasta utopija“, koji su prenijele E-novine, Andrej Nikolaidis je rekao: „Recept koji, makar u šali predlažem, definitivno bi donio neke promjene… Recimo, Petar Luković bi, zahvaljujući glasovima iz BiH i Hrvatske,  bio ozbiljan kandidat za pobjednika u trci za predsjednika Srbije, a Marko Vešović bi, kada bi htio, ušetao u predsjedničku rezidenciju na Cetinju – bi, jer se o tome ne bi pitali Crnogorci“. “Kada bi htio”, kaže Nikoladis, jer je čitao moju ratnu knjigu “Smrt je majstor iz Srbije”, i dobro zna da – ne bih htio. Stoga nije zgoreg navesti odlomak iz teksta “Na pravi put sam ti, oče, izišao”, u kojem sam Paljanima dao nogom u krsta.

Pročitao sam ga na televiziji 25. maja, na Titin rođendan, 1992. ljeta gospodnjeg, a naslov je pozajmljen iz Kulenovićeve poeme “Na pravi put sam ti, majko, izišo“. Pravi put je bio, naravno, pjesnikov odlazak u partizane. Skender je otišao, a ja ostajem u partizanima, vjerovao sam onda. Docnija zbivanja su moj zanos temeljito ismijala. Posve zasluženo, uostalom. Ne bih ovdje objašnjavao kako su ga ismijala, ali ću napomenuti da sam, nakon Dejtona, shvatio da je Izetbegović branio mnogo više islam nego Bošnjake, ali i to je priča za sebe. Ovdje ću zapisati tek jedno sjećanje.
 
Po povratku iz Dejtona T. F. navratio u Slobodnu Bosnu, gdje su  pitali šta misli o Sporazumu.
„Znate šta, mladi čovječe“, rekao je, „ako se uzmu u obzir sve relevantne činjenice, i Dejtonski sporazum se objektivno procjenjuje u svjetlu svega što se u Bosni događalo od dolaska nacionalnih elita na vlast pa do danas, te ako ukupna zbivanja u Dejtonu elaboriramo na teorijskoj razini, ostavljajući po strani šta je svaki od učenika u pregovorima intimno želio i preživljavao, i brižljivo preispitamo konzekvence tog sporazuma na geostrateškom, na ekonomskom, na političkom, na kulturnom, na istorijskom planu, nameće nam se jedan jedini zaključak: mi Bošnjaci u Dejtonu smo dobili  kurac od ovce!“  

“Ali je islam, fala Allahu, preživio“, rekao sam. Nego vratimo se mom tekstu sa početka rata:
Doznao sam, od televizije, da sam kandidovan za člana Predsjedništva BiH. Nažalost, ponuđenu čast moram odbiti, iako sam iskreno dirnut, čak pomalo i rastužen, jer ako je došlo dotle da ja spasavam Bosnu i Hercegovinu, onda teško njima, objema. Sjetio sam se, naime, svojih đaka iz gimnazije, i pomislio: kad oni čuju da sam kandidat za Predsjedništvo, ima da crknu od smijeha, jer odlično znaju da ne umijem zavesti red ni u učionici, kamoli u državi. Ne, ja nisam za politiku, niti je politika za mene.

Nije, jer spadam u čeljad koja živi srcem. Na komemoraciji književniku i ministru Vitomiru Lukiću, govorio sam o njegovom djelu. Po završetku, Lukićeva supruga Nada kazala mi je: "Hvala vam. Vi sve što radite zaista radite srcem." Tačniju riječ nikad niko nije kazao o mojoj malenkosti.Dan ranije, iz Crne Gore nazvao me najstariji brat da pita: “Nećeš zar ući u ovo krnje predsjedništvo?“ Vrlo razgovijetno sam čuo malo “p” u riječi “predsjedništvo“. „Da me politika ikoliko zanima“, rekoh mu, „trke bih ušao. Ali me jedno čudi: ovo krnje Predsjedništvo nimalo ti se ne dopada, a nisi imao ništa protiv krnjeg Predsjedništva Jugoslavije. Što li, zaboga?“  

I moram joj jedno dodati: velika je sreća što prije rata nisam čitao Knuta Hamsuna, Hitlerovog hvalitelja, jer da jesam, kad se na početku rata u BiH objelodanilo da su četnici bošnjačkim mesom nakrcali svoje logore, ne bih zbog toga pobjesnio i durmitorskom Hitleru skakao na oca, nego bih, kao Hamsun o firerovim logorima, kazao: ako Dabić otvara logore, svijet treba znati da za to ima dobre razloge!   Spasilo me, dakle, to što sam bio nenačitan. Stoga sam, kad su me strani novinari i izvještači pitali: okle ja na strani Bošnjaka, najčešće odgovarao: Tu nema velike filozofije. Otkako postoji ljudski rod, pa sve dokle ga nestane, bilo je i biće ispravno, na svakoj tački zemljine kugle, stati na stranu slabijega koji se brani a protiv jačega koji napada.

Danas dodajem: vo vremja ono, da je znao da je napadnut mnogo više islam negoli Bošnjaci, veliko je pitanje kako bi atetista Marko Darinkin postupio kad je odlučivao da li otići ili ostati u Sarajevu. Ali ono što se vidjelo golim okom: čitav jedan narod, uz to Slovene, Srbi su ubijali kao stoku, moj izbor je učinilo ne samo lakim nego i po sebi razumljivim. Danas, u BiH klerikalizovanoj do peta, kad me pitaju: šta bi uradio da se opet zarati, odgovaram bez premišljanja: “Pobjegao bih glavom bez obzira, uopšte nije važno gdje, ali sigurno ne bih ostao u Sarajevu da čekam kad će mi paramilitarni hodža Džemaludin Latić poslati likvidatore“.     

2. Gostujući u dokumentarnom serijalu Federalne televizije „Suniti i šiiti“, Rešid Hafizović, profesor Fakulteta islamskih nauka, kazao je da ne postoje ozbiljni religijski razlozi za takvu vrstu podjele u islamskom svijetu, koja razara sve pred sobom. I jedni i drugi se poje na istim vrelima vjere. I jedni i drugi protežiraju iste principe vjere islamskog religijskog nauka, kazao je Hafizović. Što sam doživio kao još jedan dokaz njegove normalnosti.  U tekstu, koji je objavljen da  portalu SAFF, novinari u se osvrnuli na taj serijal, i Rešida Hafizovića nazvali misionarom šiizma u BiH,  i izrazili žaljenje jer, prema njihovim saznanjima nije jedini. Nakon toga, osoba koja na Facebook mreži koristi ime Nejra Islamović, ponudila je 20. 000 dolara za ubistvo profesora Hafizovića, „a može i više ako ga neko smakne sabljom“, jer ga smatra šiitom i začetnikom šiizma u BiH.

Profesor Rešid Hafizović, jedan od najnormalnijih ljudi koje znam, a upoznao sam ga na početka opsade Sarajeva,  devedeset i treće, u jednom društvu, ozbiljno me ubjeđivao da sam musliman, a da to uopće i ne znam, našto sam se, bezbeli, smijao. U to doba imao sam jako pamćenje, pa mi je sad krivo što nisam, kad sam došao kući, zapisao Hafizovićevo obrazloženje zašto sam nesvjesni musliman.Ali je točno da kur'anski ajet: „Ko ubije jednog nevinog čovjeka, kao da je pobio sve ljude“, ubrajam u najveće stihove svjetske književnosti, kako samgovorio studentima. I bio sam na promociji Durakovićevog prevoda Kur'ana, iz kojeg je autor prevoda pročitao, na arapskom, malo duži odlomak. Bio sam zaprepašten. I nikada to zaprepaštenje neću zaboraviti.