Kliker.info

• U posljednjih nekoliko sedmica desilo se nekoliko važnih stvari u Vašoj karijeri, ili se samo tako čini. Naime, ovogodišnji ste laureat nagrade Fondacije “Farah Tahirbegović”, a izašla je i Vaša nova knjiga poezije “Crni molitvenik”. Najprije, šta Vam kao umjetniku znače nagrade, te kako uopšte gledate na njih kada se primijene na ono što je umjetnost?

– Lagao bih kad bih rekao da mi priznanja ne gode. Ali, sad, koliko su bitna, to je neka druga priča. Ništa u životu ne radim niti sam radio da bih dobio neku nagradu niti da bih zadovoljio nečiji ukus. Ako sam dobio priznanje zato što radim stvari na svoj način, onda mi je to bitno utoliko što je tamo netko s kim ne provodim svaki dan vidio u meni prijatelja. Ova nagrada mi je posebno bitna jer nosi ime moje drage prijateljice Farah i dobro je što ta nagrada još nije uprljana raznim sitnim interesima. To su razlozi zbog kojih sam je s velikom radošću, ali i poniznošću prihvatio. To što ja radim je moj način da se izborim sa samoćom i raznim intimnim strepnjama, moj pokušaj da komuniciram sa svijetom. Znaš, i kao dijete sam, recimo, prezirao školu jer nas je učila da sve u životu vidimo kao takmičenje. Jako sam rano shvatio da to od većine ljudi napravi emotivne kriplove, frustrirane i beskrupulozne ljude koji se onda tuku i jedu među sobom kako bi pokazali kako su baš oni nešto, bilo što. Književnost pogotovo nije utrka, barem meni. Ali tko sam ja da sudim o tome. Inače, sam jako bestidan tip, ali ne volim govoriti o književnosti, toga se stidim, neugodno mi je. Zato je ovaj odgovor možda pomalo zbrkan, ali znam da mi nema druge nego pristati na to.

• Za “Crni molitvenik” kritika kaže, a pomalo i zamjera, da je nastavak Vašeg trubadurskog “pjevanja”, te da tim slijedom znači da ne pokušavate iskoračiti iz onih formi koje su za Vas u poeziji odranije poznate. Kako Vi doživljavate ovu svoju knjigu u odnosu na ono što Vam se zamjera?

– Svatko će i tu i bilo koju drugu knjigu provući kroz vlastiti filtar. Netko će shvatiti i podržati moje namjere, netko neće. Čitanje je baš kao i pisanje osobna stvar. Nemam nikakvu namjeru niti želju polemizirati s kritičarima. Štoviše, potpuno poštujem svaki sud koji netko donese o onome što sam uradio. Ja sam napravio nešto, ciljano, smišljeno, izabrao sam materijal i način na koji ću izvesti to što sam smislio. Nekom će to biti blisko i vrijedno, nekom neće. Pristajem i na sud da nešto nisam uradio kako treba. Ali moj je svjesni izbor bio da sve napravim baš tako kako sam napravio. Dakle, nemam namjeru pisati knjigu da bih zadovoljio ukus kritike. Nikada nisam pristajao ni na jedan teror, pa neću pristati ni na teror intelektualizma.

• Vaša poezije, kako kaže urednik “Crnog molitvenika” Kruno Lokotar, ne preže od patetike, ljubavi i drugih “običnih” životnih tema. Da li mislite da poezija treba prezati od bilo čega ili da je patetika nešto pogubno za nju?

– E, vidiš, u tome je stvar. Konačno neko pitanje na koje neću s mučninom odgovarati. Ah, gledaj, mene iritira gorepomenuti teror ironije i intelektualizma. Zato katkad pokušam i ja iritirati taj teror. Čovječe, pa mi živimo u svijetu propisa, u smrdljivoj činovničkoj baruštini, i sad mi netko u okviru onoga što bi trebao biti prostor slobode duha isto tako ide propisivati kako se stvari rade!? Nema šanse! Rekoh ti, ja ne pristajem na teror. U ovoj knjizi sam se igrao potpuno klišeiziranim obrascima poput odnosa “bitange i princeze”, patetika i banalnost su odabrana sredstva, u pjesmama ima seksističkih ispada, političkih nekorektnosti, na momente i suhe pornografije, običnog kiča i to je moj način da se pobunim protiv određenih konvencija za koje mislim da čine poeziju, ali i ljude klinički mrtvima. Ali to je i moja pobuna protiv onih koji žele jedan teror smijeniti drugim terorom. O slobodi više nitko i ne raspravlja, samo se raspravlja o novim propisima koje treba donijeti ili ih uspostaviti kao zakon. Samo se vlasti gomilaju. Vlasnici rata, vlasnici mira, vlasnici revolucije, vlasnici književnosti, vlasnici seksa, vlasnici ljubavi, vlasnici rodne ravnopravnosti. Nema tu nigdje slobode ni za sašiti košulju.

• Iz toga mi se nekako logično nameće i sljedeće pitanje, kako Marko Tomaš doživljava poeziju i književnost uopšte? Kao sredstvo preživljavanja u pustopoljinama svijeta, ili kao neku razbribrigu?

– Mislim da sam ti u dobroj mjeri već odgovorio na ovo pitanje. Meni je to voda u pustinji. Potrebno mi je kao kruh. To je moj način da budem slobodan i uopće ne mislim da pretjerujem kad govorim tako. Uostalom, ja sam sklon pretjerivanju i teatralnosti pa me nije ni briga kako će to biti shvaćeno. Meni je besmisleno biti ozbiljan u ovom apsurdnom, koničnom svijetu. Ali, eto, puno je ozbiljnih njuški naokolo, nesvjesnih vlastite komičnosti. Ja biram biti skroman, narodni, šlager pjesnik, običan lakrdijaš.

• Ono što se doima važnim za Vašu poeziju jeste da ona u mnogome odražava i jednu subkulturnu sferu, mislim prije svega na prisustvo rock'n'rolla u njoj. Neki bi rekli da to poeziju u kvalitativnom smislu ograničava, šta pak Vi kažete kada su u pitanju r'n'r i poezija?

– Kao da me navodiš da polemiziram s kritikom što stvarno ne želim. Ali, vidi, ej, 21. je stoljeće, trideset godina od punka, još više od “ljeta ljubavi”, a naša se književnost još boji popularne kulture. To je sastavni dio nas, našeg kulturnog habitusa. Kad sam u nekom od prethodnih pitanja pomenuo pobunu zapravo sam pomenuo punk. A kod nas ljudi još teško prihvataju utjecaj subkulturnih pokreta na nešto što bi trebao biti kulturni kanon. Meni je to potpuno suludo. I, samo da znaš, Leonard Cohen je punker, jedan od najvećih. Zato što je radio stvari na svoj način. Neka mi pravovjerni oproste, ili neka mi zamjeraju do sudnjeg dana, ali veći je utjecaj na mene kao “pisca” imao punk pokret ili pak njemački urbani terorizam nego ijedan kanonizirani pisac.

• Prisutni ste i objavljivani na cijelom prostoru onoga što se naziva postjugoslavija, osjećate li taj prostor u potpunosti kao svoj? Te da li književnost na ovim prostorima ima budućnost kao udružena, bar u estetskim sferama?

– Dijelove tog prostora osjećam kao svoje. One male oaze gdje se osjećam dobro. No, to se odnosi i na neke šire prostore pa ne znam ako sam dobro i precizno odgovorio. Ne marim za sudbinu književnosti. Ima tko brinuti o tome i bez mene. Ja, milijun sam to puta već izjavio, samo gledam živjeti najpoštenije moguće, onako kako ja mislim da treba, da je dostojno čovjeka. A moje pisanje, nadam se, odražava takav moj stav.

• Mostar je u deceniji iza nas iznjedrio jednu veoma specifičnu generaciju pjesnika. Kako danas gledate na književnost u Mostaru, koliko ona uspijeva prevazići sve nametnute okvire, koliko uopšte teži samosvojsnosti?

– Ne znam stvarno. To je pitanje za književne dušobrižnike. Vjerujem da ih ima i u Mostaru. Ima tu nekih stvari koje mi se dopadaju, nekih koje mi se manje dopadaju, ali svakako volim, drago mi je kad ljudi rade bilo što. Nešto će dobro i bitno sigurno izrasti iz toga, ili neće, vrag bi ga znao.

• Pišete često, barem se to da zaključiti po knjigama objavljenim posljednjih godina, koliko to iziskuje napora i plašite li se nekog iscrpljivanja u tom smislu?

– Nisam baš siguran da je često svake dvije godine objaviti knjigu pjesama. Mislim, sve i da netko misli da je to previše, ja se bavim pisanjem, ne znam što bih drugo trebao raditi. Dogodilo se u protekloj godini da su mi izašle neke kolekcije pjesama i proze, napisao sam i objavio nešto što bi se moglo nazvati publicističkom knjigom pa se mogao steći dojam da pišem i objavljujem knjige kao na tvorničkoj traci. Ne znam, mogao bih ti svaki dan dati drugačiji odgovor na pitanje da li je to naporno i iscrpljujuće. Stvarno ovisi o milijun parametara. Ja za to živim i od toga živim pa mi nema što biti teško. Svakako me ispunjava. Napor je manje bitan.