Kliker.info

Sjećam se Izraela kada sam došao, bez smetnji i problema sam ulazio u arapska sela, čak i iza tzv. zelene linije, tj. teritorije pod palestinskom jurisdikcijom. Sa brojnim Arapima sam se susretao kao sa prijateljima, jedan od njih je dolazio k nama i u apsorpcioni centar. Imali smo višak stvari i odjeće, a on brojnu djecu. Danas nas dijele visoki zidovi, ističe u intervjuu za Oslobođenje prof. mr. sc. Marjan (J) Hajnal…

..Iza nas je Kurban-bajram. Vi živite u, možemo li tako reći, epicentru bliskoistočnog haosa? Koliko Vas ti bajrami podsjećaju na bosanske?
– U Bosni je bilo uobičajeno da komšije i kolege čestitaju vjerske praznike jedni drugima, uručuju poklone, zajedno slave. Nerijetko su to činili i ne sasvim bliski poznanici, takvo ophođenje smatralo se normalnom formom komuniciranja. U Izraelu su etničke i vjerske zajednice uglavnom monolitne i ne mogu se sjetiti da sam tokom četvrt stoljeća doživio prizore nalik bosanskim. Pet godina sam živio u Jerusalimu, svakodnevno bio okružen zvucima ezana i crkvenih zvona. Danas ih ne čujem u Bat-Yamu (kćerka mora), južnom predgrađu Tel-Aviva. Navikao na njih, nedostaju mi, a nekad, ne pristajući na tišinu, pitam se kakav li je ovo gluhi svijet? Kako svi ti ljudi oko mene mogu živjeti izolirano? Kako mogu pjevati samo svoje pjesme, ne mareći za drugu kulturu? Kulture su sestrinski povezane, kao bliznakinje. Bez upućenosti na druge, kako mogu vrednovati sebe? Kod nas su se kulture preplitale kao što se prepliću narodne folklorne igre, svi su folklorci znali igrati sva kola i pjevati pjesme iz cijele bivše domovine.

Pothranjivanje sujevjerja

Na Bliskom istoku toga nema, svako se drži svog jata. Zato me proslave vjerskih praznika u Izraelu ni po čemu ne podsjećaju na proslave kojih smo bili svjedoci i učesnici u svom zavičaju. Naprotiv, ti praznici su prilika za rat, kao što su nažalost 1991. po uzoru na svoje bliskoistočne inspiratore i bosanski “vjernici” jedni drugima “čestitali” Božić ili Bajram uz granate i rafale. Kao što pripadnike drugih konfesionalnih orijentacija nadahnjuje identično osjećanje pripadnosti velikoj porodici kojom upravlja zajednički Tvorac, tako i muslimane svijeta nadahnjuje svetkovanje privrženosti zajedničkom ocu, ispunjavajući ih radošću saznanja da nigdje nisu usamljeni i napušteni, da na svim prostranstvima planete imaju braću i sestre. Svetkovanje praznika posvećenog napuštanju tradicije prinošenja ljudskih žrtava ih razlikuje od nevjernika, agnostika, ateista, skeptika, nihilista… prepuštenih sebi ili uvjerenju da im nije potreban nikakav izvanjski demijurg da bi bili časni ljudi. Dosljedni muslimani ne žele ljudske žrtve. Zamijenili su ih obrednim ritualima žrtvovanja životinja na koje su prebačeni iskupljenje grijeha, kušnja, praštanje…

Kako se u Gazi obilježava Bajram, kako drugi praznici? Teško je prihvatiti činjenicu da i u tim danima tamo oružje ne miruje?
– U Gazi nisam bio, kao ni mnogi Arapi koji imaju izraelsku ličnu kartu. Mogu samo pretpostavljati kako je stanovnicima pojasa Gaze i u samom razrušenom gradu Gazi u kom se trenutno šire protesti građana protiv palestinskih vlasti jer su česte restrikcije električne energije i goriva. U običnim prilikama lijepo je vidjeti radosne i uzajamno solidarne ljude. Mora se uvažiti činjenica da etička dimenzija vjerovanja bitno utiče na pozitivno vrednovanje uloge porodice, jer bez porodice nema društva. S druge strane, suviše naglašen kategorički stav ovisnosti o Bogu i nekritičko pothranjivanje sujevjerja, od naizgled lijepo vaspitane i uvijek uredno odjevene djece, sa pročišćenim svjetonazorom, često može stvoriti fanatične ratnike koji su pogrešno razumjeli poruke svetih knjiga ili su metaforiku i fantazmagoričnost ljudske imaginacije pretvorili u fatalistički strukturirane postulate postojanja. Moj pogled na žrtvovanje je specifičan jer sam vegetarijanac, pa se moja svijest protivi svakom ubijanju, ali konstanta zvana neumitna stvarnost ne dopušta nikakve otklone od tradicije, pa se stvarnosni fakticitet mora hipotetički uzeti kao nepromjenljivo stanje. Ta istrajnost je ono što me začuđuje, jer čovjek je biće mogućnosti, biće čija ga inteligencija neprekidno poziva do rubova novih horizonata spoznaje i samospoznaje. Neodlučni i odveć dogmatični vjernici nikada ne prelaze te horizonte, ostajući kao fatalist Žak zauvijek unutar njih. U zatvorenim krugovima se akumuliraju negativne energije kao izraz straha od entropije, napuštenosti, ugroženosti, beznađa i, na kraju, sumnje u božansko voditeljstvo. Ljudsko društvo koje je postalo društvo zatvorenih krugova, sa svojim energijama komprimiranim do potencijala samorazornosti, ne trpi da takvo stanje predugo traje, umjesto da razori samo sebe tražiće tačku najmanjeg otpora – u krivici drugih. Judaizam je prenio unutarnju frustriranost nepronađenog identiteta na plan svjetske duhovnosti koja nakon svih povijesnih oluja treperi rastrgana u ritama lažnih vjerovanja na jarbolima lađe zvane civilizacija.

Zato Bliski istok jeste epicentar haosa, a proslave praznika se često pretvaraju u scene nemilosrdnog nasilja. Primjeri su napad arapskih zemalja na Izrael 1973. tempiran nimalo slučajno tačno na jevrejski svetac Yom Kipur ili razaranje Gaze u toku ramazana 2014. Nažalost, dok vi i ja razgovaramo, umjesto mirnog pripremanja za blagdane koji se skoro poklapaju, Bajram, Yom Kipur i nekoliko dana poslije Sukot, Jerusalim je poprište velikih nereda, poznatih slika nasilja, umjesto da je Grad mira, El Quds je ponovo otvorena scena svega samo ne bogobojažljivosti i uzajamne tolerancije. Moram istaći i ulogu propagande koja obično prešućuje kompletne informacije, jednostrano servirajući javnosti samo vijesti prilagođene određenim ukusima. Paralelno pratim više izvora izvještavanja i bez imalo pristrasnosti kojoj i inače niti sam sklon niti imam razloga da govorim drugačije, smatram da su izraelski mediji samokritični, objektivni i da prikazuju stanje kakvo jeste, daje se prilika palestinskim novinarima da uživo govore u TV i radioprogramima.

Čestitala sam Vam jevrejsku Novu godinu, Vi ste kurtoazno prihvatili napomenuvši da je ne slavite?
– Često sam u neugodnoj situaciji da svojim dobronamjernim prijateljima moram reći da ne slavim jevrejske praznike jer ih ne doživljavam sukladnim mojoj životnoj filozofiji. Mogu birati da svima koji mi čestitaju učtivo zahvalim i kažem kako mislim i osjećam ili da prešutim, ali tada ne bih bio korektan ni prema njima ni prema sebi. Bolje je prevladati malu neugodnost i reći istinu. Nemam ni predstavu o tome ima li Jevreja u Gazi i kako slave. To su odvojeni svjetovi.

Na neki način nas je povezala priča o ilijaškom starom gradu Dubrovniku. I Vi ste posjetili taj nacionalni spomenik, kao i obližnju nekropolu Kopošiće?
– Opet će me neko kuditi zbog mog svjetonazora. Protivim se diranju svetinja, posebno stećaka, a napisao sam prije dvadesetak godina poemu “Podkameni snivač”, naslovom (jedino) parafraza na Makovog “Kamenog spavača”. Jedno vrijeme sam u Izraelu radio kao arheolog-supervizor pri Glavnom arheološkom centru u Jerusalimu. Imao sam i zapažen rezultat, pronalazak mozaika, o čemu postoji zvanična publikacija. Ukratko, znam šta znači iskopavati starine. Družeći se sa renomiranim kolegama, naučio sam i kako se to radi, gledano sa stručne strane. Međutim, bavljenje arheologijom u Izraelu je posebno teško zbog neprekidnog napadanja na istraživače od ortodoksnih Jevreja. Uz brojne zloupotrebe kojih sam se nagledao, na kraju sam shvatio da moram svoju egzistenciju bazirati na nekoj drugoj osnovi. No, bilo mi je to odlično iskustvo koje mi je pomoglo da razumijem objektivnu stvarnost, da se ponekad nužno moraju pomjerati artefakti, izdvajati ih s njihovog prirodnog lokaliteta.

Tako sam lakše doživio i odluku da se pretraže grobnice ispod stećaka u Kopošićima. Ljubaznošću gospodina Perice Mijatovića, velikog entuzijaste i bosanskog patriote, na osnovu njegovog krajnje predanog i požrtvovanog rada na oživljavanju sjećanja na kraljevski grad Dubrovnik kod Ilijaša i održanim iscrpnim predavanjem-prezentacijom, uz obilazak ostataka starih zidina tog nekadašnjeg centra bosanske kulture, građenog po uzoru na Dubrovnik u Dalmaciji, po kom je ovaj bosanski Dubrovnik dobio ime, shvatio sam da je Bosna uz već postojeći turistički potencijal dobila još jedan dragulj na čijem otkrivanju tek treba raditi. Potrebno je animirati sve zainteresirane subjekte kojima je Bosna u srcu da daju svoj doprinos otkrivanju ovog nekadašnjeg ekonomskog i političkog centra srednjovjekovne Bosne. Njegov značaj je ogroman, a predstavlja i za arheologe veliki izazov, jer nema sumnje da taj lokalitet krije brojne tajne.

Vjerujem da ste razmišljali i o tome kako bi ova baština mogla podstaći razvoj cijele regije?
– Mislim da bi se sada starom bosanskom Dubrovniku moralo pristupati na mnogo senzibilniji način od dosadašnjeg. Uprkos prepuštenosti zubu vremena i nemaru države za starine, postoje brojni razlozi da se oživi taj živopisni kraj u kom je Kulin ban dopustio otvaranje rudnika srebra i željeza, da se uđe u psihu bosanskog čovjeka rođenog u takvom netaknutom ambijentu, da se dokuči grandioznost estetike življenja koja je bila nerazdvojni ornament duhovnosti tog autentičnog i plemenitog povrh svega – bosanskog čovjeka, kakav je među ostalima bio i bosanski knez Batić. Svi su potomci drevnih naroda ponosni na kulturne tekovine svojih pramajki i praotaca, pa ako i jedan Miroslav Krleža ističe vrijednosti Bosne i šta je to čime se ona može ponositi, onda i nama treba biti bliska spoznaja da se tu, u Kopošićima, rađala zapravo europska civilizacija u konturama modernih modela duhovnosti i prije svega humanosti.

Za šta su primali plate

Znam da ima osporavanja da su ti naši preci bili bogumili (a ja baš nimalo ne žurim da takve tvrdnje prihvatim kao tačne), da su bili samo i isključivo dobri hristjani. Da napomenem da sam živeći u Izraelu imao dovoljno vremena, kao kulturolog po užoj vokaciji, proučavati korijene hrišćanstva, razvoj pravaca koje će pogrdno i tendenciozno nazivati sektama, da sam kraj Mrtvog mora i Qumrana, kao i na Masadi proveo mnogo dana i noći proučavajući kulturu Esena i njihov mogući uticaj na Manihejce, tako da ne vidim puno razloga za defetizam i opstrukciju vjerovanja da su dobri krstjani sahranjeni na nekropoli u Kopošićima sami sebe nazivali i bogumilima.

I prilikom posljednjeg boravka u BiH putovali ste od jednog do drugog bh. bisera?
– Zemlja se mijenja u pozitivnom i negativnom smjeru. Gradi se i polako iščezavaju ožiljci ostavljeni na njenom licu. Arhitektura mijenja fizionomiju gradova, ima puno skladnih i nenametljivih objekata, ima i onih koji su potpuni urbanistički promašaji. Požari, deponije, krađe šuma, čak su u ravni ekocida. Puno je migranata, sve manje domicilnog stanovništva. U opasnost je dovedena demografska struktura Bosne. Kontrasti među bogatima i siromašnima su se enormno zaoštrili. Željeznički transport je na sramotnom stupnju u 21. st. Ipak, putujem da bih nadoknadio propušteno. Naporno je i rizično, vozači su nedisciplinirani, ne poštuju ograničenja i punu liniju, jure začarani brzinom koja ubija nedužne.

I ubice na točkovima su protagonisti svojevrsnog democida. A ako se ne rizikuje i ne putuje, nema se šta postići, vidjeti, naučiti. Zbog Ferijalnog saveza Jugoslavije sam imao puno glavobolja. Braneći tu nezaboravnu organizaciju i budući da sam osnovao u Visokom pri Srednjoškolskom centru Ferijalnu družinu, i da sam i školu i grad napustio 1985. zbog neslaganja sa onima koji su lomili tu inicijativu da učenici na licu mjesta kreiraju predstave o zemljopisu i istoriji svoje zemlje, učio sam svoje đake sve dok sam to mogao da su parole te organizacije: “Upoznaj svoju zemlju da bi je više volio” i “Putuj svojom zemljom da bi je upoznao”, a sama organizacija bila je zapravo izraz genijalno koncipirane zamisli odgoja mladih patriota. Nažalost, nacionalisti i kleronacisti sakriveni pod petokrakom i partijskom knjižicom pokušali su (ali, i pored rata, neće uspjeti dovršiti svoj prljavi neljudski naum) da mladi ostanu zatvoreni u svojim klero-taborima i da nigdje ne putuju.

Sad, zamislite situaciju da se moja supruga, pri kraju šeste decenije života, odlučivši da krene sa mnom kakav jesam (oduvijek bio i ostao avanturist, a ona uvijek uz mene, kroz oluju, kroz vatru i kroz vodu), nađe prvi put na Martinbrodu i da u toku raftinga prvi put otkriva čari Une? A ja onda u sebi prekorijevam one što su se zvali našim nastavnicima i profesorima. Za šta su primali plate? Za isprazni teror u ime lažnog znanja. Čemu su nas učili ako nas nisu doveli na takvo mjesto? Ili na Tjentište? Ili u Jablanicu, na srušeni most? Ili da nas odvedu na Mrakovicu? Do Blagaja? A, eto, digli su se na mene veliki “komunisti” kada sam htio odvesti đake na Titov grob, na Partizansko groblje u Mostaru… Zbog takvih nije ni do današnjeg dana ukazana čast i dužna briga prema počivajućim dobrima u Kopošićima. Škola je samo odskočna daska, a život se uči u slobodnom padu, neko preživi, neko se razbije.

Da li smo mi u BiH suviše samozaljubljeni ili doista BiH njena baština i priroda čine čudesnom zemljom?
– Bosna je čudesno lijepa i bogata zemlja. Njen nepatvoreni iskonski čovjek je njeno najveće bogatstvo. A ni priroda ni čovjek nisu dovoljno cijenjeni. Vječito pod agresijom i okupacijom, Bosanac se da lako zavesti i navesti da suicidalno djeluje protiv svojih interesa. Najveći dio građana je izgubio samopoštovanje. Paradoksalno je da u fazi poplave raznih religijskih uticaja, malo koja religija uči čovjeka da mora biti sam sebi prijatelj prije nego pomisli da bude prijatelj drugome.

Ko sebi nije prijatelj, ne može biti prijatelj nikome. Utjerani u strah užasima rata, pokolebani i dezorijentirani, Bosanci još lutaju i oko samog imena, a najjeftiniji demagozi im pričaju bajke o narodu koji nije nacija i o naciji koja treba da se odrekne bitnog elementa svoje definicije – bosanskog jezika. Dejtonske horde vršljaju i mitinguju, porušili su skoro sve spomenike revolucije, poskidali ploče sa imenima narodnih heroja antifašista koji su proslavili Jugoslaviju u svijetu, zabranjuju zastave sa ljiljanima ili ih se sami odriču. Ovo je samo fragment šireg rendgenskog snimka, nije u pitanju moja subjektivna vizija. Ukratko, 80 posto Bosanaca ne cijeni ni sebe ni Bosnu, niti čini bilo šta da zaustavi kriminalni trend pustošenja duhovnog i fizičkog blaga svoje zemlje.

Ima li još išta sveto

Ali, ovo je najbitnije u cijelom ovom našem razgovoru, iako kroz moje odgovore provijava odraz realnosti koja doista jeste krajnje loša (mislim na ukupno stanje u Bosni, ravno aparthejdu), iako se sve čini sivo i crno bez izlaza i mnogi naši sugrađani osjećaju se stiješnjeni u bezizlaznom prostoru koji guši i prijeti više nego 1991. godine, postoji nešto veoma ohrabrujuće: postoje jake tendencije i već konkretne aktivnosti na prevladavanju postojećeg stanja, u što sam dobro upućen jer sam jedan od svjedoka skorih promjena koje mogu i moraju zaživjeti nakon više od dvije decenije bezobzirnog guranja Bosne i Bosanaca u ambis i katastrofu.

Kako, kao neko ko se decenijama na specifičan način zanima kulturom, gledate na to da se po cijelome svijetu uništava baština? Šta je sve uništeno u Iraku, u Afganistanu, Siriji… tu, gdje Vi živite?!
– Od paljevine sarajevske Vijećnice mene više ništa ne može začuditi. Pa, u toj biblioteci bilo je pohranjeno književno blago i onih koji su je zapalili. Takvo nešto mogu učiniti jedino sotonski poluumovi. Nažalost, historija je puna takvih prizora: Luxor, Aleksandrija, Persepolis, Jerusalim, Niniva, Kartagina, Konstantinopolis, Lima, Staljingrad, Drezden, Tokio, Sajgon, Kabul, Sarajevo, Tripoli, Bagdad, Damask… Ima li još išta sveto, neoskvrnuto? Nasilan, urbicidu sklon humanoid je najkratkovidije, najjadnije i najnesretnije stvorenje. Iako krtica ima oči, rijetko ih koristi, a moralni slijepac sagorjele savjesti je doživotni stoprocentni invalid. Ovo što se događa u Siriji ima dvostruku negativnu simboliku.

Drevni naziv Syria je Sunce. Zemlja Sunca. Čije Sunce gase kukavice zvane ISIL? Postoje li dva Sunca? Dvije Zemlje? Ko je izmislio papir i nalivpero? Terakote? Zidne boje? Gigantske monumente? Kovani novac, nakit, staklo, porcelan, freske, aktove predstavljene bez stida? Melioraciju? Akvadukte? Sve je to djelo čovjeka, njegovog uma i spoznaje o svepovezanosti voda, života jelena, kozmosa i ljudskog mladunca. Rušenje kipa Bude i miniranje škola za učenice, odrubljivanje glava pred kamerama i devastiranje hramova, detoniranje džamija i prijetnje zdepastog kompleksaša atomskom bombom, samo su nastavci Herodijadinog zahtjeva da joj se na pladnju donese glava Johanana (Jovana, Ivana) Krstitelja…

Razaranje Gaze je barbarski čin i bez obzira ma to što je bio Jevrejin, Teodor W. Adorno bi ponovo rekao da je svaki dokument kulture dokument barbarstva. To znači, ko god da je svoju kulturu gradio i branio uništavajući tuđu, bio je i ostao barbarin. Njegova kultura je “kultura”. Prizori ugljenisanih leševa djece ubijene u Gazi zabranjenim fosfornim i kasetnim bombama, slike sravnjenih četvrti uništenih uranijumskim pancir-projektilima, koje su pak šala u poređenju sa vakuumskim megabombama kojih ima u arsenalima levantinskih armija, prizori su ovozemaljskog pakla. Rijeke izbjeglica, prognanika koje prvo ucjenjuju i siluju, šutiraju i premlaćuju, mameći ih za robovsku radnu snagu i pedofilske repertoare, tek su dio stihije koja prijeti čovječanstvu.

Izricali ste brojne smione riječi na račun aktuelne izraelske politike i aktera na tamošnjoj političkoj i vojnoj sceni… Jeste li ikad snosili posljedice?
– Posljedice sam snosio i snosim, ali ne povijene kičme. I prosjaka i generala sam navikao gledati u visini očiju. Ne želim se žaliti, ali sam stradao više nego što želim o tome da govorim. Ne samo ja, cijela moja porodica. Na sramotu svih onih koji su u tome sudjelovali. Ali kažem: Bog je Velik! Svima će biti plaćeno koliko su zaradili. Nisam nikome ništa nažao učinio, nikome ukrao, nikome dužan novac, nikome nogu podmetnuo, o nikome spletkario, nikome jamu pod njegovim nogama kopao. Imam mirnu i čistu savjest.

Da, pored njih trebalo bi da se osjećam kao Jevrejin ili Palestinac čija je sudbina da luta, bježi, pati, nestane… Ja nisam taj tip. Naučio sam dovoljno i od Jevreja i od Palestinaca. I nema te presije koja će me pokolebati da svaki antihumanizam nazovem njegovim imenom. Nakon dvadeset godina koliko je prošlo od kada sam se usudio javno i glasno govoriti u samom Izraelu o aparthejdu, pomalo se tu i tamo čuje stidljivi eho mojih riječi. Svidjelo se to onima koji znaju sve o svima, ponašam se sasvim slobodno, u skladu sa satiričnim samoosvrtom: lajem dok trajem. Svakodnevno testiram izraelsku demokratiju i moram priznati da se sloboda političkog, novinarskog i književnog izraza poštuje.

Kako na Vaše istupe gledaju drugi Bosanci i Hercegovci koji žive u Izraelu? Koliko su oni vezani za BiH?
– Ne mogu reći da nema Bosanaca, ali ako nikada nigdje nisu javno niti spomenuli Bosnu, a ima među njima književnika, glumaca, muzičara, naučnika koji su došli iz Bosne, najviše iz Sarajeva, ne znam kako ih odrediti kao Bosance? Većinom su pristrasni, javno ili prikriveno. Njima prepuštam da se dokažu, bilo kad, ili kao Bosanci ili kao diletanti i izdajnici. Ustvari, da ih ne imenujem (za sada), pouzdano znam za neke da su prodali dušu đavolu. To su oni koji liferuju humanoide, čovjekolike demone kojima ništa nije sveto.

Osim dolara i lične “slave”.

Edina Kamenica (Oslobođenje)