Kliker.info

Već više od dvije godine  ratna događanja u i oko Sirije,  pune udarne rubrike svih svjetskih medija,  koji   tragičnu sirijsku dramu nazivaju totalno različitim imenima. Za jedne je to klasični građanski, odnosno vjerski rat uz neprimjereno korištenje vojne sile, dok su drugi  ovdjwe  preopoznali  prikrivenu  agresiju zapadnih zemalja  u režiji Izraela i Amerike, koja , gle čuda ,do sada najviše pogoduje  najmilitantnijim islamističkim grupama i  organizacijama.Ovoj osnovnoj i pomalo gruboj podjeli, treba naravno dodati i sijaset drugih podvrsta, što sve  skupa,  čini još veću konfuziju među ljudima širom svijeta,  koji nastoje da proniknu u samu srž sirijskog sukoba. Svima je međutim jasno da bi "sirijski" sukob vrlo lako mogao  prerasti u veliki regionalni pa čak i  svjetski rat. Kliker.info već duže vrijeme pokušava situaciju u Siriji pratiti iz više izvora jer smo uvidjeli da se sukobi u ovoj nekad prelijepoj zemlji, isuviše pojednostavljuju i često porede sa sukobima u našoj zemlji i bivšoj državi.

 Naš novi pokušaj da približimo Siriju našim ljudima u zemlji i inostranstvu je intervju sa velikim bosanskim patriotom, humanistom, pacifističkim aktivistom , pjesnikom, esejistom, slikarom, arheologom, novinarom i piscem,  Marjanom Hajnalom iz Visokog .  Hajnal je da istaknemo diplomirao na Filozofskom fakultetu u Sarajevu (Katedra za filozofiju i sociologiju), magistrirao na FPN u Beogradu (Odsjek za sociologiju kulture i kulturnu politiku), a od 1993. dodine živi i radi u Izraelu. Autor je zapažene knjige „Horizonti humanizma i transformacija vremena“, a zagovornik je  denuklearizacije i globalnog razoružanja, odan humanizaciji odnosa među narodima. Upravo zbog navedenih osobina i karakteristika, opredjelili smo se da o sirijskom, jučer, danas, sutra, razgovaramo sa čovjekom koji je bezbroj puta do sada, kritički i bez okolišanja govorio i o brojnim aktuelnim i kontroverznim temama iz naše dalje i bliže prošlosti.

Kliker : Dok vodimo ovu korespodenciju u Siriji, koja se nalazi u vašem susjedstvu, traju presudne bitke, koje će, kako mnogi kažu,　predodrediti ishod　mirovnih pregovora. U kontekstu ovog pitanja i informacija da je ključni grad Qusair ponovo u rukama Assadovih snaga te da je Moskva najavila da　konferencije u Ženevi ipak neće biti do jula?

Marjan Hajnal : Al-Qusayr je pao u ruke armije lojalne predsjedniku Bašaru Assadu, međutim, pobunjenici ne polažu oružje. Ne predaju se. Ili ginu, ili se premještaju na druge lokalitete. Bašar je od svog oca naslijedio samo instinkt agresije. Ne zaboravimo godinu 1982. i genocid počinjen pod neposrednom komandom Hafeza al-Assada nad 30.000 pobijenih građana Hame. Ustanak sunitske „Muslimanske braće“ protiv Assada surovo je ugušen. Za razliku od svog sina, Hafez je imao i diplomatskog umijeća. Bašar se otisnuo u veliku avanturu sa nesagledljivim posljedicama. Od konferencije u Ženevi ne treba puno očekivati, osim ako njena platforma ne posluži za neki sirijski daytonski sporazum, o čemu se već govori.

Kliker : Na početku pobune protiv　Assadovog režima, a potom i pravog rata, prije dvije godine je sirijski predsjednik bio oličenje diktatora koji ugnjetava svoj narod. U posljednje vrijeme ta slika se nešto mijenja. Šta je razlog tome?

Marjan Hasjnal : Zadatak kojeg su pred Bašara Assada postavili organizatori oružane pobune nije nimalo jednostavan. Mora očuvati nasljeđe svog oca kojeg i posthumno slijede isti generali, odnosno, pripadnici škole iste reputacije i orijentacije. Ali, tu se u gordijevskom čvorištu prepliću interesi Irana, Rusije, Kine, Sjeverne Koreje… Utoliko je stanje mnogo bremenitije opasnostima nego što Assad Mlađi naslućuje. Čak nije sigurno da se njegov režim može okarakterizirati kao režim diktatora koji ugnjetava svoj narod. Prije bih se opredijelio za idejnu varijantu interpretacije i analize položaja Assada kao žrtve, između čekića i nakovnja. Između Irana i Amerike. Pravno-formalno gledajući, primjena represivnih mjera je legitimna, brani se ustavni poredak zemlje. Vojska se djelimično osula, ali njenu okosnicu ne čine samo aleviti, šijiti, naprotiv, suniti i u armiji još predstavljaju većinu koja shvata da nema izbora. Ne suprotstave li se pobunjenicima, zemlja će biti osvojena iznutra, podijeljena na banana-republike sirijske.

U varijanti ostanka iste vlasti sa Assadom, najveći gubitnik bile bi sile financijeri-koordinatori koje bi se suočile sa činjenicom da im je otrgnut još jedan slatki i važni zalogaj sa političke trpeze, ako ne i ključni džoker. A svi zajedno kidišu kao pirane na Siriju iz svojih nedovoljno definiranih razloga. Jedan od njih je zlurado podupiranje anarhije i kontroliranog haosa. Sve dok Sirija može poslužiti kao poligon odmjeravanja efikasnosti ruskih protivzračnih projektila „S-300" (nezvanično su već na putu prema Damasku), ili izraelskih ultramodernih bespilotskih letjelica, zašto bi se taj vatreni spektakl brzo završio? Čemu ogromna ulaganja u visokosofisticiranu ratnu tehnologiju ako njene prednosti i mane nisu provjerene u nekom ratu? Sve liči na dogovor. Sergej Lavrov i John Kary javnosti obećavaju jedno, na terenu vidimo nešto sasvim drugo. Uništavanje raketa jedne vrste, raketama savršenije generacije, predstavlja samo priželjkivani test, video-igrice za nadobune. Kolika će biti cijena na izraelskoj, odnosno, u krajnjoj instanci, iranskoj strani, velike „dobrotvore", ruske i američke, ne interesira. Poređenja radi, primarni cilj NATO saveznica nije bio da oslobode Bosnu od četničko-ustaške agresije, već da se u Bosni, Vojvodini, u Beogradu i centralnoj Srbiji, na Kosovu, u preko 40.000 zastarjelih kasetnih projektila prospe 11.000 tona osiromašenog uranijuma, a, drugim dijelom, da provjere sinhroniziranost svojih postrojbi.

 I, naravno, da ovladaju Balkanom, tim važnim geostrateškim punktom na kom se ukrštaju sve bitne ekonomske i političke silnice. Za eliminaciju srbijanskih ratnih položaja bila je dovoljna sama Amerika, ili Britanija, a ne 22 zemlje. Iako za sada nema izravne agresije na Siriju spolja, ne znači da ona neće uslijediti. Scenarij je analogan bosanskom: pustiti zaraćene strane da odrade svoj dio posla, da bi se tek pri sigurnom finalu pridružile arbitražne „saveznice". U direktnoj sprezi su situacija u Siriji i obnova hladnoratovske krize. Ruski predsjednik Putin najavljuje ponovno aktiviranje vojnih baza na Kubi, Sejšelima i u Vijetnamu, a kao odgovor na instaliranje tzv. „Antiraketnog štita“ NATO snaga u europskim zemljama, Rusija će u oblasti Kalinjingrad usmjeriti svoje radarske i raketne sisteme prema tim zemljama. Putin je u potpunosti obnovio moć ruske armije, doprinio je povratku njenog ugleda i samopouzdanja, i ne odaje dojam naivka koji se šali, ne tetura pijan i ne zabavlja strane diplomate kao Boris Jeljcin. Naprotiv, Rusija je ponovo velesila koja se respektuje. A njen ekonomski uticaj i dalje raste. Da li se nešto suštinski mijenja u Siriji, teško je procijeniti. Manjinska alevitska dinastija Assad po drugi put na rukama ima krv svojih sugrađana. Nekada se diktatorima moglo progledati kroz prste, danas međunarodna javnost mnogo teže oprašta. I da Bašar ostane na vlasti, koliko će se drugih državnika susresti i rukovati sa njim? Suviše je ogrezao i prenisko pao, da razmišlja o dobrobiti sirijskog naroda, već bi se sam povukao.

Kliker: Šta je po vama osnovni uzrok rata u Siriji?

Marjan Hajnal :Postoje bitne specifike rata u Siriji. Sirija nije Libija, Somalija, Tunis, Sudan, Jemen, niti liči na bilo koju od arapskih zemalja. Ona je neka vrsta akceleratora bliskoistočnih odnosa. Preko nje se kontrolirao Libanon i dugogodišnji građanski rat u toj maloj zemlji. Iran i Sirija su stvorili Hezbollah 　(Hizb Allah, – Božja stranka), preko njih se naoružavaju palestinski proiranski Hamas i Islamski Džihad, a trenutno se produbljuje jaz između Palestinaca i zvaničnog režima u Damasku, jer, pomenute palestinske organizacije podržavaju sirijske pobunjenike. Učešće Sirije u ubistvu libanskog premijera Rafiqa Hariririja 2005. u Bejrutu je posredovano preko pripadnika Hezbollaha. preko njih se naoružavaju palestinski proiranski "Hamas i Islamski Dľihad, a trenutno se produbljuje jaz između Palestinaca i zvaničnog reľima u Damasku, jer, pomenute palestinske organizacije podrľavaju sirijske pobunjenike. Učešće Sirije u ubistvu libanskog premijera Rafiqa Hariririja 2005. u Bejrutu je posredovano preko pripadnika Hezbollaha.preko njih se naoruľavaju palestinski proiranski Hamas i Islamski Dľihad, a trenutno se produbljuje jaz između Palestinaca i zvaničnog reľima u Damasku, jer, pomenute palestinske organizacije podrľavaju sirijske pobunjenike. Učešće Sirije u ubistvu libanskog premijera Rafiqa Hariririja 2005. u Bejrutu je posredovano preko pripadnika Hezbollaha. Situaciju dodatno komplicira aktivno angaľiranje Hezbollaha na strani Assada. Procjenjuje se da su preokret u zauzimanju Al-Qusayra napravili upravo libanonski paramilitarni ratnici Hezbollaha, njih 15.000 se pregrupisalo, privremeno napustivši Libanon sa svojim naoruľanjem, što izaziva veliku zabrinutost na izraelskoj strani. U svakom slučaju, potvrde li se tačnim tvrdnje pobunjenika da su pripadnici Assadove armije koristili djecu kao ľivi zid, ili, da su u zatvorima mučena i masakrirana maloljetna djeca, komisije za ratne zločine imaće šta da rade".

O involviranosti Izraela u ovom sukobu može se razmišljati iz više uglova. Prvi razlog bi bio prizivanje revanšizma za decenijsko raketiranje izraelskih naselja na sjeveru i u graničnom pojasu sa Gazom, za što se okrivljuje Sirija, kao ekspozitura politike nipodaštavanja jevrejske države od strane zvaničnog Teherana. Ako oficijelni izraelski krugovi još uvijek dijele nesigurnost u ishod ovog rata, već sada se može sa sigurnošću tvrditi da 80 % Izraelaca ne žele rat sa Sirijom, svjesni mogućnosti ekspanzije sukoba na širi region. Npr, ako pobijede pobunjenici, nema sumnje da će neprijateljski ali stabilan front na Golanu zamijeniti daleko fanatičniji pripadnici Al-Qaide i Hezbollaha. To bi za Izrael bilo u potpunosti neprihvatljivo, i zato se može pretpostaviti da bi u tom slučaju Izrael birao podršku Assadu, konfrontirajući se politici Pentagona prema Iranu. To sve liči na pogled kroz trostruku rešetku. Neshvatljiva je još jedna činjenica, vezana za Iran: Iran se izborio da postane vjerski proto-ideal među islamskim zemljama, simbol otpora kršćansko-krstaškom globalizmu i uspostavljanju Novog Svjetskog Poretka. Demografski gledano, Iranci predstavljaju šijitsku manjinu spram ogromne većine – skoro milijardu sunita širom svijeta – i čini se nevjerovatnim da Hezbollahovi „borci za čisti islam“ štite sirijsku alevitsku sektu mnogobožačkih pagana. To još nije sve.

U samom Iranu provodi se teror genocidnih razmjera nad sljedbenicima Bahá'u'lláha, također proglašeni sektom i nad kojima se provode jezive torture (identično se u Kini postupa sa praktikantima Falun Gonga). Zatim, miniranje džamija u toku molitvi, povlađivanje afganistanskim talibanima. Ne ukazuju li svi ovi pokazatelji na duboku krizu u okviru samog islama? Šta bi o današnjem izgledu svoje zemlje rekli Zarathuštra i Omar Hajjam? Da li je Salman Ruždi vidio i izrekao nešto što se nije smjelo vidjeti i javno izreći? Nije problem spaliti Giordana Bruna, problem je raspršene fragmente sagledati kao dijelove jedne cjelovite Istine. Dalje, dvolična i trolična uloga susjedne Turske i njenog predsjednika Tajipa Redžepa Erdogana koji je prije nepune dvije godine otvorio granicu sa Sirijom, a sada je najžešći glasnogovornik likvidacije sirijskog režima. Nije li sjeverni dio Sirije obećan Kurdima? U ovom lavirintu nedoumica kriju se i pravi uzroci rata u Siriji. Usput da pomenem, iako situacija u Turskoj nije u fokusu ovog razgovora, upada u oči krupan i bitan detalj: pobuna građana u Turskoj započela je istovremeno s objavljivanjem vijesti da je Turska otplatila 52.7 milijardi $ duga MMF-u. I to sa astronomskom kamatom. I to je jedan od indikatora pokušaja destabilizacije zemlje koja je dokazala mogućnost svoje samostalnosti.

Kliker : Zapad, Izrael, Turska, Saudijaska Arabija, Rusija, Iran, Kina, Jordan…　 su do guše upetljani u sirijsku dramu i to niko ozbiljna ni ne spori, što mnoge svjetske analitičare uvjerava da je Treći svjetski rat već u toku,　ili samo što nije počeo. Dijelite li i vi ovakva crna razmišljanja?

Marjan Hajnal : Zaista, svi su upetljani u taj rat, svi oni koji posredno ili neposredno pronalaze svoj neki iracionalni interes. Sa svojih 185.180 km² Sirija je jedna od srednje velikih zemalja Bliskog istoka, ali je neuporedivo manja od svojih velikih susjeda (Turska, Irak, Iran). Iako se ne graniči direktno sa Iranom, ipak preko sjevernog Iraka funkcionira moćan ponton za snabdijevanje Assadovog režima svim potrebnim vrstama oružja. Tome se isprečavaju Kurdi koji često prisiljavaju Iran da dalekim zaobilaznim i mnogo rizičnijim putevima ostvari isti cilj. Potencijal za rat velikih razmjera postoji, regionalni ili globalni. Moj je stav da se Treći svjetski rat začeo u Hirošimi i Nakasakiju, najavljujući ne kraj prethodnog, već početak mnogo stravičnijeg doba atomskog ratovanja. Ovu sićušnu Planetu, taj plavi dragulj u kosmosu, bezumni militaristi, bolesni piromani zaljubljeni u najdestruktivniju pirotehniku, pretrpali su sa preko 27.000 nuklearnih projektila spremnih svakog časa za djelovanje. Demonični apokaliptičari i čitači sudbine svijeta iz fildžana priželjkuju smak svijeta sa čijom ljepotom nemaju snage da se suoče. Sve somnambulne „vizije" i „proročanstva“ inauguriraju kao neprikosnovene. A klero-apokalipsa ne mora i ne bi smjela da se dogodi. Potrebno je samo dovoljno volje i hrabrosti da se razuman i human dio svijeta suprotstavi manijakalnim fanaticima.

Kliker : Kada se sve sabere i oduzme, čini mi se da velike sile ponovo riješavaju svoje probleme u tuđem dvorištu i na tuđoj nesreći.

Marjan Hajnal : Moćnici glavnih velesila odlučuju o sudbini malih, ne obazirući se na žrtve. Na sceni je vulgarni makijavelizam, dopunjen makartizmom. Plan kojeg je u svojoj knjizi „Velika šahovska tabla“ zacrtao glavni strateg svih teorija zavjere, jezuitski bilderberg-neokrstaš, Poljak, veliki Vojtylin prijatelj, Zbigniew Kazimierz Brzezinski, prihvaćen je od članica Atlantske alijanse kao imperativ hegelijanskog „Svjetskog Duha" koji se mora samorealizirati. U suštini, riječ je nonsensu i ludilu par excellence.

Kliker : Mnogima nije jasno zašto se Izrael toliko protivi Iranskom nuklearnom programu kada je svakome u svijetu jasno da i on ima nuklearne projektile, mada nikada nije javno obznanio da je to tako?

　Izraelskom programu težak udarac nanio je nuklearni ekspert Mordechai Vanunu, konvertirao iz judaizma u hrišćanstvo, odležao 18 godina u zatvoru, ali se nije odrekao svog nauma da svijet upozna sa činjenicama. Sve što je znao izjavio je 1986. britanskom "Sunday Times-u". Prema onom što je on prezentirao zaključeno je da bi Izrael mogao imati 300 nuklearnih bojevih glava. Još od tog vremena kad su prvi put procurile informacije da Izrael nešto krupno sprema u Dimoni, izraelska tajna i nije posebno čuvana. Prije bi se reklo da je čitav taj slučaj svjesno tendenciozno politički isforsiran da bi se zastrašili susjedi. Uvijek se dešavalo da se izraelskim zvaničnicima kao slučajno „omakne" neka izravna asocijacija na posjedovanje nuklearnog oružja.

Između dvije krajnosti, biti uništen ili uništiti, ja bih predložio treću soluciju: predati Teheranu upravu nad Izraelom, pod uslovom da o ravnopravnosti, slobodi i nepovredivim pravima Jevreja brigu vode iranski čuvari islamske revolucije, Pasdarani. No, te moje riječi će se u izraelskim javnim i tajnim krugovima anatemisati i shvatiti kao arogantni cinizam, jer, kako dušmanu povjeriti da čuva svoju žrtvu? A notorna je činjenica da su tokom povijesti Izraelci bili žrtve svojih moćnih susjeda. Ipak, ako bi bolje promislili, lako bi uočili da su Jevreji najbolje prošli za vladavine perzijskog cara Kserksa II, a da su za vrijeme turske imperije bili poštovani i rado primljeni kao sugrađani, dok im je Inkvizicija širom „civilizirane" Europe pripremala ondašnji i budući Holokaust. Ljudi griješe, ljudima je data mogućnost i da se pokaju i osvijeste. Malo je poznat podatak da je nakon okončanja Dugog svjetskog rata oko 400 njemačkih nacista odlučilo da pređu na judaizam i da se dosele u Izrael. Nije bilo smetnji, posebno ako Simon Wiesenthal nije nalazio ozbiljnije dokaze koji bi se protivili tome. (Kada ćemo mi ustanoviti Narodni sud za ratne zločine? Čemu Den Haag koji je postao obična parodija? Karikatura sudstva i pravosuđa. Uvreda za humanu civilizaciju).

Rješenje uvijek postoji za prevazilaženje predrasuda. U Izraelu, ono se zove pomirenje sa susjedima, ukidanje aparthejda prema Palestincima i omogućavanje ravnopravnog suživota, kao i napuštanje sumnjivih paktova sa protagonistima globalnog nacizma. Sve to, naravno, podrazumijeva denuklearizaciju bliskoistične i šire regije, odnosno, cijelog svijeta. Nažalost, sve ovo su vjerovatno samo moje iluzije. Sadašnja iranska teokratska oligarhija nema namjere odustati od proklamovanja ideje uništenja „malog šejtana“, „kancerogene cionističke tvorevine“, a ovaj je naumio da kao i uvijek tokom povijesti pobijedi svakog Golijata. I sam minijaturni Golijat, više nego što prijeti, Izrael sam sebe više ugrožava nego svoje susjede. Više nego je riječ o stavu samog Izraela, protivljenje arapskoj nuklearnoj bombi jednim dijelom je sastavni dio politike antiislamističkog neokrstaškog bloka kojem Izrael služi kao nosač aviona. Svjesni da bi mogli ostati usamljeni, „ostavljeni na cjedilu" od svih antisemita među lažnim saveznicma, Izraelci se uzdaju u Boga i svoju pamet. 

Djeluju preventivno, ali u sadašnjem trenutku samostalno napasti Iran, pa čak i Siriju, mogao bi predstavljati početak globalnog opštečovječanskog suicida. Nisam siguran da su izraelski poglavari toga dovoljno svjesni, ali njihove jezuitsko-masonske mecene sigurno jesu. 3 % fanatika zakrvavljenog pogleda, s one, ili s ove strane, ne ľele nikakav kompromis, jer, samo kao „heroji", bilo ľidovski, bilo islamski, bilo krstaški, mogu putem samoľrtve proći kroz vrata pakla u raj.Za njih to ne zvuči infantilno. Zato i ne ľele mir, već veliki, što veći i što smrtonosniji vatromet, i to nuklearni.

Kliker : Palestinsko pitanje je prema mnogima ključ riješenja svih nedaća　na Bliskom istoku. Ima li izgleda da u bliskoj budućnost Jevreji　, Palestinci i　svi　ostali Arapi konačno postignu sveobuhvatni mirovni sporazum?

Marjan Hajnal : Uz Jevreje, Indijance, Bošnjake, Kurde, Rome, Palestinci su najveće ľrtve democidnog imperijalnog eksperimenta. Sami narodi Palestine/Izraela bi se sloľili međusobno, ali im se ne dopušta. Antisemitski lobiji, općenito, antijevrejski i antiarapski, kanalisani preko Rima, Rijada, Londona, Pariza, Washingtona, Berlina, Moskve, neprekidno infiltriraju virus nasilja da bi sami dominirali uspostavljajući zakon jačeg, perfidnijeg, lukavijeg, osvetoljubivijeg. U takvom kontekstu, reduciranom na Huntingtonov sukob civilizacija, svi Jevreji, i svi Palestinci, zli su i nepopravljivo genocidni. U praksi, nije tako. Posmatram i jedne i druge, razgovaramo, uče oni mene, ja njih. Posebno sada vlada relativno dobar duh dok eskalira rat u Siriji. U Izraelu, zemlji svojih neprijatelja, na svojoj zemlji ugnjetavani i progonjeni s nje, Palestinci sada osjećaju sigurnost i bar prećutno iskazuju podršku drľavi Izrael, i Allahu zahvaljuju što nisu „tamo", sa svojom do jučer slobodnom braćom kojima su zavidjeli. Sada kaľu, sreća je da smo tu gdje jesmo. Izrael je za mnoge od njih El-Dorado. A ja sam i ranije isticao, što sigurno zvuči malo paradoksalno, da Izrael čuva svoje Palestince, prije svega od međusobnih obračuna, i da je crtanje karata sa sve manje zelenih polja koja predstavljaju palestinsku depopulaciju – netačna i tendenciozna.

I sad, par riječi o najbolnijem i najčešće pominjanom problemu: o otimanju zemlje. Palestinci nisu Indijanci. Iako svi kolonizatori liče jedni na druge, za Izraelce se ne moľe reći olako tvrditi da su bili apsolutno neuviđavni. Kada je riječ o širenju izraelskih naselja, treba biti objektivan. Mnogi Palestinci su prodali imanja, nešto je napušteno, ali, mnogo više je izgrađeno ispočetka. Izraelci su napravili velike podvige u pretvaranju pjeskovitih područja u plodne oranice. Te površine Palestinci, Beduini i Druzi nikada nisu obrađivali. Golan je bio kamenita pustinja prekrivena dominirajućim zaobljenim crnim bazaltom svih veličina. Čak čitav Izrael nekad je nazivan „juľna sirijska pustinja“. Izraelci su doveli struju i vodu i svojim susjedima, sagradili zajedničke fabrike, pijace i bolnice, a to se obično prešućuje. Nisam za širenje jevrejskih naselja kroz teritoriju koju naseljavaju Palestinci, ali, svjetska javnost je danas mnogo bolje nego prije obaviještena o još jednom bitnom detalju koji ilustruje ambiciju da se nemoguće učini mogućim.

Tlo oko Jerusalima je kamenito (u Crnoj Gori, Hercegovini i Dalmaciji reklo bi se „ljuti krš“. Na tom ljutom kršu, u 95 posto slučajeva, gdje Palestinci nikada nisu ľivjeli, jer je krš bezvodan i nemoguć za ľivot, Jevreji su podigli većinu svojih četvrti. Grad Modi'in kojeg odlično poznajem jer sam u njemu radio u dva navrata dok se još gradio, potpuno je nov grad, podignut na surovom kršu. Ber Ševa je već na rubu vrele i prašnjave pustinje Negev. Ali i tamo sada niču plantaľe. I takvih primjera ima još puno. Potrebno je samo malo proputovati Izraelom i uvjeriti se da se palestinska demografska mapa ubrzano pribliľava ľidovskoj. Među Palestincima ima veoma mnogo uspješnih biznismena, razvijeno je hotelijerstvo, mnogi rade u drľavnom sektoru, bankama i bolnicama, zastupljeni su u Parlamentu, imaju svoje škole, advokature, privatne ljekarske ordinacije, ľive skladno i u miru sa komšijama. Dovoljno je pogledati gradić Abu-Goš nadomak Jerusalima, Akko, Jafo, Nazaret, Haifu, mnoge kibuce i mješovita naselja… Stvarnost je obično bolja nego što se čini.

Na kraju, da nisu u serijama detonirani putnici u autobusima, starci na pijacama, sportisti na olimpijadi, tinejdľeri u diskotekama, turisti u hotelima i restoranima, studenti na univerzitetu, stanari u svojim kućama, da nisu ubijani đaci u školama, entuzijasti koji su kultivirali suvi bodljikavi kamenjar i malarične močvare, da nisu usmrćivani obični šetači sa porodicama, da se ne bacaju stijene i čitavi betonski blokovi na putničke automobile i autobuse, da nije bilo silovanja i svirepih zločina koje je teško običnom maštom i zamisliti, ne bi bilo potrebe da se podignu visoki zidovi i da se razbukte u dva navrata onako razorni obračuni izraelske armije i Palestinaca iz Gaze. Za takvo stanje ne mogu se okriviti „cionisti". Za većinu terorističkih napada ne moľe se reći da imaju bilo kakve veze sa stvarnim ciljevima oslobađanja Palestine od „okupatora". Ko je iole pošten i poznaje povijest prihvatiće činjenicu da su, istina u nepomirljivoj konfrontiranosti sa susjedima, Jevreji osnovali svoju naseobinu još prije četiri milenijuma. Čak i ranije. Grad Jeriho (Jerihon) smatra se najstarijim gradom na svijetu i u njemu su pronađene jevrejske relikvije čija je starost procijenjena na 10.000 godina. Kako oni mogu biti osvajači? Riječ je povratnicima nakon egzodusa. Zna li se o Masadi i Esenima?

S druge strane, i Palestinci su starosjedioci, doduše, oni nikada u povijesti nisu imali svoju zvaničnu drľavu, reguliranu ustavom i međunarodnim priznanjem. A i sami Palestinci nisu svi Palestinci, jer im se pridruľilo mnoštvo drugih Arapa iz susjednih zemalja koji u Izrael dolaze za mnogo novca kao švercovani „gastarbajteri" ili kao ratne izbjeglice. Na njima najviše zarađuju trgovci robljem što od svog prljavog crnog biznisa širom svijeta zarade između 30 i 60 milijardi dolara godišnje. Među njima ima kriminalaca svih vrsta, narkobosova, pedofila, kojima diriguju nevidljivi politizirani pomračeni umovi. Nesrećni su u startu ti budući Palestinci koji su ko zna kroz šta morali proći da bi se dočepali tla Obećane zemlje, a mnogi nikad i ne uspiju stići, ili stignu ravno u geto iz kojeg se ispaljuju rakete i koji se uzvratno bombarduje iz zraka, s kopna, s mora. Kada se govori o egzodusu i kalvariji Palestinaca, mnogi ne znaju šta je to, ko je to Palestinac. Originalnih Palestinaca iz prastarog plemena Filisteja, Plištim, danas gotovo da i nema. Zato ni pravih etničkih razloga za sukobe sa današnjim Jevrejima, koji također nisu više oni antički Izraelci, također nema. Sukobe generira demografska politka, ekspanzija jednih na račun drugih. Palestinci nisu svi muslimani, u Gazi posebno. Nisu svi Palestinci neprijatelji Jevreja i protivnici njihovog osnovnog egzistencijalnog prava na postojanje.

 Nisu svi Palestinci teroristi, već samo jedan najekstremniji dio koji se ne bori u ime Palestine već u ime nastrane milenijumski stare paganske babilonske neznaboľačke ideje da sve Jevreje treba uništiti, što su prihvatili i njemački nacisti. A posve je sigurno, i to je osnovna razlika između palestinskih i izraelskih ekstremista, da ni najekstremniji Izraelac ne ľeli iskorijeniti pripadnike bilo kojeg naroda. A ekstremni, antijevrejskom mrľnjom zadojen hamasovac (Hamas – Harakat al-muqāwama al-islāmiyya, „Islamski pokret otpora", nastao 1987. kao militantni ogranak proiranske organizacije „Muslimanska braća“), ne moľe podnijeti da pored njega ľivi njegov ľidovski brat, ne priznaje ga i ľeli ga vidjeti samo mrtvim i neće birati ni trenutak ni sredstvo da ostvari svoj naum. U Gazi već malu djecu predškolskog uzrasta vaspitavaju u duhu budućih ľivih bombi, što su posvjedočili i tv dokumenti snimljeni u Gazi. Tu razliku treba uvaľiti i prihvatiti kao apsolutnu činjenicu. Isto je na širem geopolitičkom planu. Izrael ne ľeli uništiti Iran, ľeli samo da Iran prestane slati svoje „šehide“-samoubice da neselektivno ubijaju izraelske useljenike „jer su došli da ugroze i protjeraju jadne Palestince“. Palestinci su samo puki izgovor, a stvarni problem odnosi se na pitanje patronata nad „Brdom Hrama" na kom su sada dľamije.

 Manje je Palestincima stalo do tog klero-patronata, nego njihovim toboľnjim zaštitnicima, što u Palestincima vide samo sredstvo za ostvarenje vlastitih ciljeva. Da nije vanjskog uplitanja, vjerski sukobi između samih Izraelaca i Palestinaca bili bi vrlo niskog intenziteta. Da zaista ľele dobro Palestincima, iranski ajatolasi bi već odavno priznali da je Jevreje nemoguće iskorijeniti. Oni to znaju, ali ne dopuštaju predah ni mir, školujući teroriste koji će ubijati trudnice i starce, misleći da imaju Allahov blagoslov. Znaju oni jako dobro da svaka oruľana reakcija izraelske armije odnosi desetine i stotine ľivota posve neduľnih stanovnika Gaze. Ali, tako bar vjeruju nusajriti, allijevci (aleviti), posljednji šijitski prorok Mehdi će doći samo kroz vatrena vrata (ovozemaljskog nuklearnog pakla, H.M.). Da bude gore, identično misle jezuiti o drugom Hristovom dolasku. Interpretiraju doslovno svoje knjige ne videći da nasilna smrt bliľnjega nije ni po čemu sveta, niti od Tvorca Svevišnjeg blagoslovljena. Suniti preziru šijite za čijeg Imama Mehdija smatraju da nije onaj kojeg je najavio Poslanik Muhammed. Umjesto Imama biće to jevrejski Mašijah, a, ustvari, Dadľdľal (Al-Masih ad-Dajjal), laľni Spasitelj, Antihrist).

Umjesto da kritički i znanstveno preispitaju vjerodostojnost svojih „svetih" teodiceja, transformiranih u političku doktrinu totalne vladavine smrti, klero-totalitaristi nameću svoju sopstvenu nespremnost da prihvate ľivot da bi sami ľivjeli, pa kukavički i krajnje podlo oduzimaju pravo na ľivot drugima koji ľele ľivjeti. Slučaj pogibije 186 učenika u Beslanu 1.9.2004. dovoljno govori. Uglavnom, ratove treba zaboraviti, jedina perspektiva je u uzajamnom priznavanju. Nemoguće je Jevreje baciti u more, kao što je nemoguće ne dopustiti Palestincima da ľive kao slobodni i dostojanstveni ljudi u svojoj zemlji, bar u granicama do 1967. Jerusalim bi trebao biti otvoreni grad, zajednička prijestolnica dviju drľava i sjedište tri monoteističke religije. Tada bi s pravom mogao zasluľiti svoje ime: Grad Mira.  

Kliker : U svojim javnim istupima　ste do sada mnogo puta　 istakli da Jevreji　i Bošnjaci imaju skoro istu sudbinu i da zbog toga trebaju sarađivati i širiti istinu o njihovim stradanjima kako se to više nikome ne bi ponovilo 　u svijetu. Recite nam zašto takvi pozivi i ideje odlaze u vjetar. Svjedoci smo da　 zvanični Tel Aviv　gotovo po pravilu preskače sluľbeno Sarajevo i favorizuje Banja Luku…

Marjan Hajnal : Na većini muzičkih instrumenata svira se sa dvije ruke, a na klaviru ponekad i sa četiri. Tako se moľe ostvariti ugodno harmonijsko sazvučje, a moľe se prouzročiti i kakofonija. Sve zavisi od muzičara i partiture. Najljepši tango izvodi heteroseksualni par. Tako je i u politici, ako ona moľe uopće biti normirana, normativna i normalna hetero-djelatnost koja ima za cilj da ľivot učini podnošljivijim. Političarima naľalost obično nedostaje sluh, muzički. Misle da znaju svirati, a proizvode nepodnošljivu škripu i buku. Ponašaju se kao krdo razuzdanih divljih slonova u salonu kristalnih predmeta. Ustvari, ni podivljali slonovi ne mogu biti toliko zli kao podivljali kvazi-političari. A upravo takvih političara ima mnogo i u Bosni i u Izraelu. Misle samo na zadovoljenje svojih jednokratnih niskih strasti, ne misleći na budućost. Isti koji su izdali Bosnu, predali su palicu biletaralnih bosansko-izraelskih poslova Republici srpskoj. Nevjerovatan paradoks! Jevreji koji su doľivjeli brojne genocide, ne vide da su srbočetničke postrojbe, bolje reći, horde orgijaša, počinile genocid protiv Bošnjaka, konstitutivnog naroda nezavisne i međunarodno priznate drľave. Jednim dijelom, takvom viđenju doprinio je i Tito. Izraelci, posebno jugoslavenskog porijekla, ne mogu Titu oprostiti što se postavio pristrasno u arapsko-izraelskom sukobu, doľivjeli su takav stav kao izdaju antifašizma, jer, ne moľe se ni dan-danas dokazati Izraelcima da nisu svi došli kao povratnici u zemlju praotaca, i da su im se pridruľili i brojni nacisti, četnici, ustaše, ostali kvislinzi… Naľalost, malo je razloga za sumnju da su takvi financirali agresiju na Bosnu.

Ukupnom negativno sklepanom kolopletu pogodovalo je i dovođenje u Bosnu određenog broja mudľahedina. Oni Jevreji u čijem su sjećanju zločini počinjeni od strane pripadnika Wafen SS Handľar divizije (Waffen-Gebirgs-Division der SS Handschar) u Bosni i Hercegovini za vrijeme Drugog svjetskog rata, automatski su povezali prisustvo mudľahedina sa najmračnijim scenama tog njihovog sjećanja. Šteta po Bosnu je velika, jer, kao što sam pisao, sviđalo se to nama ili ne, svjetska politika pa i budućnost Bosne skrajana je i kroji se u kuloarskim procesijama u Knesetu. Dokaz za to je prijem Dodika u kabinet premijera Izraela Šimona Peresa, o čemu sam također pisao. Naľalost, šteta je velika, po istinu i pravdu u prvom redu. Izraelci često pate od dubokih predrasuda, svjesno su im servirane krive informacije. S druge strane, prosječni Bošnjak prema jednom već uhodanom verbalnom propagandnom stereotipu, sve Palestince neselektivno smatra ľrtvama etničkog čišćenja i genocida počinjenog od strane nosilaca „cionističkog reľima“.

Po inerciji, bez razmišljanja, kopiraju se recepti generalne mrľnje, bez provjere odakle ti recepti dolaze. A dolaze najčešće, naľalost, sa govorima iranskog vjerskog poglavara Alija Khamenia i njegovih posilnih, vođe Hezbollaha, Hassana Nasrallaha, i vođe Hamasa, Ismaila Haniyeha. Iako su pomagali Bosni u najteľim danima, istovremeno su joj i odmagali. To su dobro iskoristili njihovi mudľahedinski pandani sa laľno-hrišćanske strane. Vidi se na kom se nivou našlo pravoslavlje-krivoslavlje predvođeno izrodima poput Kačavende, Filareta, Amfilohija i njima sličnima. A sa strane pro-iranskih, prosirijskih selefijsko-alevitsko-allijevskih elemenata inplantiranih u Bosni, dobio se jako negativan antiizraelski konglomerat, iz kog je najveći profit, posebno nakon 11. septembra 2001. izvukla tzv. Republika srpska. Eksploatišući i poredeći egzoduse Srba sa egzdusima Jevreja, Srbi su vješto preokrenuli sliku genocida počinjenih nad bosanskim muslimanima u svoju korist.

Krajnji cinizam povijesti i onog što se zove globalnom politikom. Taj odnos se mora mijenjati. Bošnjaci se moraju početi oslobađati laľne predstave u univerzalno vaľećem kodeksu svemuslimanske solidarnosti, jer takve solidarnosti, kao što vidimo na primjeru Sirije, zapravo i nema. Indoktriniranom Bošnjaku je nametnut stereotip da je svaki Izraelac zao, i da je svaki Palestinac jadna ľrtva cionističkog okupatora. To niti je pravilno, niti je pravedno. Treba se staviti u ulogu progonjenog Jevrejina, kojeg svi ľele uništiti samo zato što je Jevrejin. Nakon stravičnog Holokausta, pogledajmo ponekad u antijevrejski intonirane komentare na bosanskom jeziku, i naći ćemo mnoštvo onih u kojima se ogavnim vokabularom lamentira „što Hitler nije dovršio svoj posao“. Takvi komentatori u svom prizivanju Hitlera ne vide da prizivaju i apologiziraju genocide nad Bošnjacima. Zamislite jevrejskog povratnika iz Auschwitza koji je pogubio cijelu porodicu i bošnjačkog povratnika u Foču kojem su kamama, silovanjima i ognjem četnici uništili porodicu, a i njega, duhovno.

Ima li razlike? Ovi povratnici nikada ne bi prizivali Hitlera, odnosno Mladića. Izraelcima je tragično teško, jer već 65 godina ľive pod raketama i minobacačkim granatama. Već tri ili četiri generacije ne vide tračak nade da će to prestati. Neka se bilo koji Bošnjak, koji je osjetio šta je to biti pod uraganom nasumce ispaljenih bombi zapita da li je to pravedno, da li je ljudski, solidarizirati se sa terorom hamasovaca i islamskih dľihadista, da li je pravedno i civilizirano da izraelska djeca rastu i odrastu u bunkerima, trajno u strahu i traumatizirana, pa isto doľive njihova djeca, pa unuci… Bošnjaci među Bošnjacima, koji podrľavaju bilo koji teror, ne ľele dobro ni Bosni ni Bošnjacima. Oni samo pomaľu da i dalje postoji frankenštajnska laľno-pravoslavna četničko-mudľahedinska tvorevina „srpska". Zbog takvih laľnih Bošnjaka, koji doista ne vole cjelovitu Bosnu, iz Tel Aviva, odnosno, Jerusalima, – i to je vrijeme da Bošnjaci shvate i priznaju, da je Jerusalim bio i ostao glavni grad povijesne drľave Izrael, – zaobilazi se Sarajevo, a partner nalazi u etnički očiščenoj Banjoj Luci. Apsurd do apsurda, tragedija do tragedije.

Kliker : I na kraju, recite nam da li je Marjan Hajnal iz Visokog našao mir u Svetoj zemlji?

Marjan Hajnal : Predratni Sarajlija, ľivio i radio u Jerusalimu, sada u Tel-Avivu, ali srcem, doista, zauvijek u rodnom Visokom. Iako već dvadeset godina u egzilu, još sam uvijek uz moju Fojnicu i Bosnu, zagledan u Visočicu, ili zagledan sa njenog vrha koji bijaše kraljevski Grad Bošnjana Dobrih. Magnetizam voda i tla je neizbrisiv. I nema našeg čovjeka koji se u duši oprostio od Une, Sane, Vrbasa, Neretve, Drine, Konjuha, Prenja, Maglića, Treskavice, Vranice… To su samo indikacije koliki je grijeh prisiliti bilo koga da napusti svoj zavičaj. Mislim da će Bog raspršiti duše zlih vinovnika tragičnih egzodusa, kada dođe taj čas, da ih više nikad i nigdje ne bude u Univerzumu. ®ivot me je u više navrata grubo usmjeravao prema politici, iako se nisam ľelio baviti statusima nacija, genocidima, mislio sam da je to iza nas, zaustavljeno 1945. Ali, kada se ponovilo da komšija moľe nanijeti zlo komšiji, nisam mogao ostati ravnodušan. Nisam ľelio ličiti na duhovno sterilne i providno pristrasne nazovi-intelektualce. Cijena je gubitak nekolicine laľnih prijatelja. I bolje je da mi se ne javljaju, prišteđuju sebi laľ, u koju ionako ne bih povjerovao. Teret su i sebi i okolini. Ne moraju oni čak ni biti pristalice dekadentnosti, dovoljno je ako su pasivni i indiferentni. S njima se ne moľe ništa postići, jer se čvrsto drľe svoje mrtvaje. Za promjene su potrebni trajno hrabri i nepotkupljivi patrioti. Sa hrabrima i nepotkupljivima mogu se pomijerati planine.  

Delikatnost mog poloľaja, s obzirom da ľivim u Izraelu, nije razlog da ne ostanem vijeran svom principu: o političkoj realnosti govorim samo u svoje ime. A sasvim je vjerovatno da osim mene ima još mnogo Izraelaca koji misle slično, moľda identično. Međutim, ne računam ni koga, osim na svoju savjest i samosvijest. Poslije bosanske svekolike tragedije, mogu se transponovati u poloľaj bilo kojeg stradalnika, jevrejskog, palestinskog, sirijskog, i suosjećati sa njim. Negirali mi to maliciozni dušebriľnici ili ne, a ima ih dovoljno i pakosno mi zagorčavaju već ionako gorak ľivotni ambijent, moja opredijeljenost za humanost je profesionalna i privatna, i idemo skupa do osobnog kraja. Opredijeljenost za humanzam je neprofitna profesija, i svako moľe biti humanist, osim protivnika humanosti i humanizma. Moj stav je nedvojben: ogorčen sam i duboko ľalim zbog genocida nad Bosnom i Bošnjacima/Bosancima, zbog stradavanja bilo jevrejskog, bilo palestinskog, bilo sirijskog naroda u cjelini. ®ao mi je lijepog podneblja, sa raskošnim duhovnim i materijalnim riznicama prošlosti, ľao mi je porušenih sela i gradova. Svaka kuća i park imaju svoj neponovljivi značaj. Vjerske institucije, mostovi, groblja, škole, biblioteke, bolnice, zajedništvo, mogu smetati samo krajnjim bezumnicima. Osakaćene porodice pate trajno, neovisno o tome ko će sutra biti na vlasti. Ratovi su uvijek bili i ostali strašna deformirana ogledala apsurda.

Vezano sa Siriju, nemam ličnog razloga da podrľavam ni Assadovu politiku upotrebe sile, niti da podrľavam metode pobunjenika. Ono čemu se ipak protivi moja savjest je neproporcionalno korišćenje svih raspoloľivih armijskih efektiva protiv vlastitog civilnog stanovništva. Od sekundarnog su značaja uzroci rata za majke koje ostaju bez domova, muľeva, i djece. A ginu i same. Opsjedanje i razaranje sirijskih gradova me uľasno podsjeća na Vukovar, Sarajevo, Foču, Goraľde, Bihać, Mostar, Dubrovnik i ostale gradove koje je JNA u sadejstvu sa paravojnim formacijama granatirala, postavljala mine, izgladnjivala i snajperisala civile. S te strane gledano, ni ovaj rat, kao ni svaki drugi, nema racionalno opravdanje. Zabrinut sam i razočaran, mislio sam da su ovi narodi civiliziraniji od naših. Ispada isto, i ovi su brutalni. Razumijem klero-sektaško-frakcijske animozitete, ali, zar Tora, Biblija i Kur'an ne govore o istom Jednom Bogu? Nevjerovatno je da toliko silno obrazovani u vjerskom duhu ljudi mogu biti toliko ne samo primitivni, već i toliko svirepi.

Ne tješi me saznanje da je Bliski istok oduvijek bio poprište strašnih klanica, još od vremena ratova kralja Davida protiv Medijaca i Plištim (predaka današnjih Palestinaca) i drugih nejudejaca. Sjetimo se krstaških ratova, bili su to totalni democidi. Drugi svjetski rat je izrodio dimenziju palestinskog savezništva sa Hitlerom, čiju cijenu su plaćali i naši Bosanci (konkretno, moja porodica). I pored svega negativnog, kao čovjek koji je svjesno izabrao naopasnije mjesto na Planeti, mogu reći da je moj mir nedodirljiv, ma šta se događalo ili će se dogoditi, a gotovo je sigurno da neće biti dobro. Sve dok fanatično zaslijepljeni selefije i jezuiti, ajatolasi i rabini, kroje jednu te istu doktrinu kontroliranog haosa, svijet se klacka na granici nepovrata. Uz njih pod ruku idu Soroš, Ćosić, Kačavenda, Kelmendi, Čović,… ili njihovi klonovi-klovnovi, samo u nekom drugom pakovanju, na nekom drugom meridijanu. Mir se moľe naći samo u sebi, u samospoznaji, na putevima kojima se kreću slične duše sklone pozitivitetu. Samodestruktivaca i destruktivaca sve je više, ali, najlakše je na poljima smrti uočiti Čovjeka.

Predaleko sam u geografskom smislu od mojih Bošnjana, no, iskreno se radujem povremenim susretima sa njima, ili, makar ovom virtualnom elektroničkom druľenju i prepoznavanju kod njih onih vrlina kojima i sam teľim. Pronašao sam sebe i u neintelekualnim poslovima, kao običan radnik, u kibucu, kasnije u proizvodnji lijekova, u izgradnji i dizajniranju muzeja, u arheologiji, ali i kao analitičar povijesti kultura u centru njihovog nastanka, kao borac za ekološki čistu plavo-zelenu Planetu, kao pedagoški instruktor, kao djed. Upoznao sam ljude iz cijelog svijeta. Svi vole doći ovamo, u čudesnu Svetu zemlju, ma koliko ona bila obesvećena i opasna, i lijepa i izazovna na svoj neponovljivi način. Ipak, nemam namjeru ostaviti kosti u tuđini. Stalno samo Bosnu sanjam. Čudan smo mi soj u kosmosu.  Halil Šetka (Kliker.info)