Marija Herceg poručuje : Ne žalim za onima koji su otišli u Njemačku, ako ovdje ništa nisu pokušali promijeniti !
Marija Herceg, mlada IT inžinjerka iz Ljubuškog, novo je lice na političkoj sceni ove opštine. U političke vode odlučila je ući iz jednostavnog razloga- uočila je mnoge nedostatke trenutne vlasti. Marija je već duži niz godina aktivna u Udruzi mladih „Agape“, čija je misija obrazovanje mladih u polju građanskog aktivizma, demokracije, ljudskih prava, interkulturalnog dijaloga, solidarnosti prema nemoćnim, starim i osobama s posebnim potrebama. Dobitnica je i nagrade Emerging Leader Award, nagrade koju je po prvi put dodijelio Evropski centar za žene u tehnologiji.
Sa Marijom smo za BUKU razgovarali o njenom političkom angažmanu, problemima sa kojima se susreću njeni sugrađani, te o tome koliko su mladi u našoj sredini svjesni važnosti mijenjanja društva u kom živimo.
Marija, odavno si aktivna u civilnom sektoru u Udruzi mladih „Agape“ iz Ljubuškog, a na predstojećim lokalnim izborima nezavisna si kandidatkinja za OV Ljubuški.
Dobro je što postoje stranke. Stranke su organizacije isto kao što je i Udruga Agape. Ali nije dobro kada stranke postanu same sebi svrha, i izgube iz vida pokretačku snagu i vrijednosti, najprije onu najvažniju – opće dobro, koje su ih i dovele na lokalnu, državnu ili bilo koju drugu vlast. Ovo je razlog što je danas stranačnost postala mnogo bitnija od stručnosti. Što se ljude promatra ne kao jednako vrijedne, nego kao ‘naše’ ili ‘vaše’. Jer su djela, posao, gospodarstvo, javna uprava i slično pali u drugi plan, a u prvi plan – čovjek, struktura. Udrugom nikada nismo prozivali osobe, organizacije ili postavke vlasti za određena nedjela, zlouporabe ili slično. Ovo je na prvom mjestu nelogično, jer kako jednog čovjeka ne može odrediti u cjelosti jedno njegovo (ne)djelo, tako ni jednu stranku jedna njihova (ne)vlast.
Neke od projekata koje smo radili s udrugom Agape ljudi najčešće nazivaju ‘aktivizmom’. Možda će vas iznenaditi, ali ja ne volim tu riječ. Riječi ‘aktivizam’ ili ‘aktivist’ borbu za građanska i ljudska prava, sudjelovanje u političkim odlukama i razvoju sredine u kojoj živimo, svrstava u posebnu kategoriju, posebno djelovanje, poseban način života od kojeg dosta ljudi zazire, jer misli da tamo ne pridaju, da to nije za njih, da je za njih ‘miran život’, neprimijetan život’ i sično. Ja bih rekla da je to prva i najvažnija kategorija, ako već moraju postojati kategorije, kojoj svi moramo pripadati. Jer donosi onaj najljepši i najvažniji osjećaj – osjećaj koristi za sebe i sredinu u kojoj živimo, te svjedočenje napretku kojem smo pridonijeli.
Šta je presudilo da se politički aktiviraš?
I sama sam postala relativno javna osoba upravo svojim zalaganjem i borbom za prava koja meni pripadaju, a ne iz nekog tobožnjeg pretjerano humanističkog domoljubno/bratoljubnog uvjerenja, što je bilo još brže, lakše i efikasnije kroz organiziran oblik – udrugu. Zar smo takvo društvo u kojem je to neuobičajeno, ‘hrabro’? Kako politika može biti prljava kad počinje upravo – od nas samih?
Počeli smo od humanitarnih projekata i uskoro se, prirodno – umorili od borbe s posljedicama. Okrenuli smo se uzrocima i počeli prozivati loše političke odluke protestima, peticijama i sl. Kad ni to nije upalilo, počeli smo pristupati ozbiljnom političkom angažmanu – jer smo uočili mnoge nedostatke trenutne vlasti. To je najbolje vrijeme da se survamo u srž problema i krenemo rješavati temeljne uzroke. Nadam se da će moj politički angažman najprije potaknuti druge nezavisne, nesvrstane, nepristrane, nepodobne i nepotkupljive da sami pristupe ovakvom razmišljanju, i da, koliko god nestvarno i idealistički zvučalo – promjena počinje od njih.
Drugi mnogo lakše ostvariv cilj mi je da na ovaj način postanem kanal onima koji žele doprijeti do vijeća, a nemaju povjerenje u stranke. Onima koji žele pitati, pitati, pitati, dok konačno ne čuju istinu. Jer se laž sama od sebe umori. Barem danas, bez da po njih idemo ili ih tražimo usmeno, najjednostavnijom tehnologijom, informacijskim sustavima možemo doći do potrebnih informacija, ako je druga strana voljna kroz takve sustave informacije i dostavljati. Ovo je temelj za uvezivanje, komunikaciju, suradnju, napredak, najprije u obrazovanju i zapošljavanju, a onda i u drugim oblastima.
Znači li to da se političkim angažmanom može puno više učiniti u lokalnoj sredini nego građanskim aktivizmom?
Budući da sam godinama radila u nevladinom sektoru, svojom nezavisnom kandidaturom i ulaskom u politiku ne želim pokazati da je snaga organiziranog civilnog društva ograničena, nipošto! Politika počinje i završava u civilnom društvu. Danas posebno moramo poljuljati ljestvicu moralnih vrijednosti u sebi, jer što u vezi politike i vlasti može biti nejasno, ako je to na prvom mjestu – služenje građanima. Strah od istine, informacija, toliko nas je paralizirao da nas napada onaj isti tepih pod koji smo godinama meli sve naše nečistoće i probleme. U udruzi smo najbolje projekte odradili – volonerski, koristeći dokolicu, u najvećoj želji da pridonosimo općem dobru. Zar to nije i posao lokalne vlasti? Posao politike?
Ako se prihvati sva investicija koju politički angažman sa sobom donosi, javan život, odgovornost prema građanima, ali naglašavam Svima, a ne samo onima koji su birali, ili koji su birali nešto određeno, neumorna borba za opće dobro, sučeljavanja, konflikti i sve ostalo, njime se mogu izvršiti puno brže promjene. Ali bez organizacija civilnog društva, ove promjene nisu održive. Vlast na bilo kojoj razini treba osluškivati kako dišu građani, kakav je život pod raznim uvjetima, veza s organizacijama treba biti konstantna, jer je to izvor vrijednih informacija. To je ciklus komunikacije koji ne smije nikada prestati.
Šta tačno svojim političkim angažmanom želiš promijeniti? Koji su to problemi sa kojima se već godinama suočavaju građani Ljubuškog, a na koje želiš ukazati?
Godinama radim u formalnom i neformalnom obrazovanju, pa se tako i moja vizija najprije oslanja na promjene na ovom polju. Ali, moja se kampanju fokusira na nešto mnogo određenije, što direkno utječe na promjene i na drugim poljima. Informaciju. Pogledajte sve veće probleme u našoj lokalnoj zajednici. Neki su već toliko stari, da su mnoge priče mogle nastati i razviti se oko takvih problema. Bez informacija što se događa u njihovoj ulici, u njihovoj školi, s njihovom vodom, s njihovom strujom, vijećem koje upravlja njihovim životom, propalim poduzećima, s njihovom lokalnom samoupravom nemoguće je nazrijeti ikakav napredak. Građanima obrazovanima osnovnom informatičkom pismenošću ne smije se dogoditi da državne institucije, javna poduzeća i druge ustanove koje im služe – uskraćuju informacije. To je elementarno građansko pravo. Na ovaj način ljudi dolaze do informacija o projektima zapošljavanja, samozapošljavanja, formalnog i neformalnog obrazovanja, stjecanja raznih vještina, ali i do nepobitnih činjenica zbog kojih su zatvorena poduzeća u kojima su godinama radili. Samo malo više investiranja u turizam, primjerice, i marketing u turizmu i kulturi od naše općine može učiniti jedno od najzanimljivijih odredišta na jugu BIH. I ovdje su ključne informacije, jer su mnogi fondovi koje nam Europa nudi zapravo neiskorišteni, a radom s mladima sam uvjerena da se Europa barem razmeće fondovima za mlade.
Naglašavaš da je jedna od prednosti tvoje nezavisne kandidature mogućnost da ti pristupe oni građani koji nemaju povjerenja u postojeće stranke. Bliže se izbori, šta kažu tvoji sugrađani, koliko te podržavaju….
Nisam ulagala mnogo u kampanju, najviše koristim besplatne internetske alate. Nemam organizacijsku podršku i više povjerenja ulažem u stavove koje su ljudi već mogli o meni izgraditi. I u udruzi smo sa malo novca uspjeli implementirati važne projekte za zajednicu, nadam se da me ljudi najviše prepoznaju iz ovog rada. Ako na tome baziraju svoju vjeru u mene, onda mi je to najbolje podrška i motivacija da im služim.
Najbolji je osjećaj čuti da tvoja kandidatura potiče druge ljude da nakon duge ‘šutnje’ i neglasanja, ovaj put izlaze glasati. Takvih je, srećom, podosta.
Možda si ti upravo i najkompetentnija da nam kažeš koliko je važno pokušati mijenjati društvo u kojem živimo?
Mnogima se dogodi da im stranke nađu posao za koji su kvalificirani. Ako je to točno, treba se zahvaliti. Ali do kada traje ropstvo? Koliko generacija traje ropstvo stranki radi posla koji zaslužujete i koji dobro radite? Ropstvo glasom, ropstvo strahom da se suprostavi lošim odlukama takve vlasti, koje idu tako daleko da štete generacijama? Tu pretjerana zahvalnost očigledno prelazi u sebičnost.
Ali ako uspijem ući u vijeće, to će najprije mijenjati.
Shvataju li to mladi u Ljubuškom i uopšte u BiH?
Za onima koji odlaze u Njemačku, a da ovdje nisu ni tražili svoja prava -bilo iz straha, nedovoljnog povjerenja u sebe, pogrešnog razumijevanja lokalne vlasti, zbog nedostatka informacija – sudjelovanjem u političkim odlukama, svojim glasom, svojom nogom na ulici – nimalo ne žalim.
Tatjana Čalić (Buka)
Komentari