Kliker.info

Neodgovorno je tvrditi da etničke tenzije u Makedoniji nema. Ali činjenica je da su se u toku posljednjih nekoliko godina značajno smanjile. Čini se da su ljudi nezainteresovani za etničke sukobe i htjeli bi nakon svih problema koje su imali da žive u miru. Ovo možda zvuči romantično, no to se potvrdilo na građanskim protestima gdje su se redovno zajedno vijale albanske i makedonske zastave.

Ovo u intervjuu za Dane ističe makedonska književnica Rumena Bužarovska.  Makedonska književnica govori i  o svojoj knjizi priča Osmica, anglosaksonskim uzorima, poziciji žena u književnosti, moći književnosti u razbijanju društvenih predrasuda, sukobima i protestima koji u Makedoniji traju već mjesecima, a čiji je ona neposredni učesnik

U izdanju Algoritma objavljena je knjiga Vaših priča Osmica. Kritika kaže da su posrijedi priče koje oslikavaju dramu svakodnevice, onoga što se kolokvijalno naziva običan čovjek. Gombrowicz je u svojim Dnevnicima često zamjeravao poljskim piscima na tome da nisu “povezani sa stvarnošću”. Koliko Vaša proza izvire iz te povezanosti, te koliko je možda teško insistirati na toj utemeljenosti u “običnom”?

BUŽAROVSKA: Radi se o nekom ličnom senzibilitetu, pa mi vjerovatno zbog toga nije uopće teško insistirati na utemeljenosti u običnom, svakodnevnom, u onome što je konkretno povezano sa stvarnošću i sa društvom u kojem živimo. Ta povezanost sa društvom, političkom i socijalnom situacijom u pričama je neizbježna – ali čini mi se da se ta veza treba predstaviti u drugom planu kako sve to ne bi zvučalo preskriptivno ili moralizatorski. Intimne, porodične priče uvijek zavise od društvenih uvjeta, što ih čini tragičnijim. Ljudi često ne mogu prepoznati da je ono što rade ili ono od čega stradaju totalno izvan njihove direktne kontrole, pa čak i ne mogu prepoznati gdje je korijen njihovih problema.

BUŽAROVSKA: Na Filološkom fakultetu u Skoplju predajem američku književnost, pa sam svakodnevno u kontaktu sa američkim autorima 20. i 21. stoljeća. To sam ja odabrala, jer sam u dvadesetim godinama primijetila da mi njihov senzibilitet – naprimjer Carver, Cheever, Flannery O’Connor, Hemingway – najviše odgovara, pa sam se akademski usavršavala u tom smjeru. To svakako ima nekakav uticaj na to kako pišem, jer kroz analizu koju radim sa studentima i ja puno učim o načinu pisanja mojih omiljenih autora. U posljednjih pet godina sam također otkrila kratku prozu sjajne američke spisateljice Jhumpa Lahiri i svakako nezaboravne priče kanadske autorice Alice Munro.

U fokusu Vaše proze su obično žene, rekao bih žene stiješnjene u užas svakodnevice. Kako uopšte gledate na poziciju žene u književnosti danas i kakvo je stanje u Makedoniji po tom pitanju?

BUŽAROVSKA: Kao što se društvo mijenja i napreduje, tako se mijenja i pozicija žena uopće. Naravno, to se zatim refleksira u književnosti. U Makedoniji donedavno nije bilo puno autorica; ne samo što je njihov broj bio znatno manji nego broj muških autora, nego i zbog toga što nisu bile čitane ili u fokusu književne kritike. Stvari se polako mijenjaju, pa mogu reći da u mlađim generacijama pisaca postoji jednakost u zastupljenosti muških i ženskih autora, a u nekim situacijama čak i dominacija ženskih autora; na ovogodišnjem sajmu knjige u Skoplju neke izdavačke kuće su komentirale kako su najprodavanije knjige zapravo knjige domaćih spisateljica.

Bavite se i drugim marginaliziranim grupama kroz svoju literaturu. Koliko je, po Vašem mišljenju, književnost danas moćna u procesu razbijanja društvenih predrasuda i nasilja nad onim što je drugačije od “prihvatljivih modela” ponašanja?

BUŽAROVSKA: To se i ja uvijek pitam, ali odgovor na to pitanje ne znam. Sa jedne strane, htjela bih da vjerujem da književnost oplemenjuje čovjeka, potiče ga da razmišlja u njemu nepoznatim pravcima, suočava ga sa iskustvima drugih ljudi i drugih društava koje on ne poznaje kako bi mu na taj način omogućila razbijanje društvenih predrasuda. Recimo, kad sam sa studentima analizirala priču Brokeback Mountain autorice Annie Proulx, pitala sam ih da li im je priča pomogla u razbijanju stereotipa i predrasuda o homoseksualnosti – koji su u Makedoniji veoma razvijeni – i oni su rekli da ih je empatija prema glavnim likovima navela na to i pored toga što su na samom početku priče bili malo šokirani. Ipak, možda sam dobila takav odgovor jer sam naprosto to htjela ili sam tako postavljala pitanje. Jasno mi je da postoje ljudi koje književnost nije uopće oplemenila, koji su lišeni empatije i nemaju mehanizama da nauče nešto novo iz tuđih iskustava – zato nisam sigurna da književnost ima moć da mijenja društvo.

Kako gledate na poziciju pisca u današnjem svijetu? Znam da ne možete imati uvid u cjelokupnu književnu istoriju kada o tome govorimo, ali zanima me kako se kao književnica vidite u svom vremenu?

BUŽAROVSKA: Ne znam, to mi je previše apstraktno. O tome možda niko neće ili će pisati nakon 50 godina. Ali sad ne želim razmišljati o sebi u tom kontekstu.

Izvor: Anadolija

Budući da se u BiH jako malo prevodi sa makedonskog jezika, kako biste naznačili glavne probleme iz književnosti Vaše zemlje i šta biste mogli navesti kao njene glavne tokove?

BUŽAROVSKA: U makedonskoj književnosti godinama su bili dominantni postmodernistički, autoreferencijalni, metafikcijski tokovi, u kojima su isto tako bili jako prisutni fantastika i magični realizam, dok su teme često bile o ruralnom životu. Nove generacije su se polako odvojile od tih tokova, pa se tu vide jednostavnija narativna forma, urbane teme i konteksti, kao i korištenje humora i satire. Inače je poezija uvijek bila dominantnija od proze u makedonskoj književnoj tradiciji, što se vidi i danas.

Makedonija je, nažalost, kao i druge zemlje bivše Jugoslavije bila zahvaćena ratom. Kako se taj lomni istorijski događaj odrazio na književno stvaranje?

BUŽAROVSKA: Rat u Makedoniji je trajao nekoliko mjeseca i nije se proširio na gradove i druge regije, osim sjeverozapadnog dijela države. Moguće je da se iz tih razloga ratni događaji nisu odrazili u makedonskoj književnosti – što je ipak veoma čudno, s obzirom na to da se godinama tu živi uz etničku tenziju. Čak i kritike društva i apsurdne političke situacije nisu bile dovoljno inspirativne za makedonske pisce, te su se pisci često bavili intimističkim temama kao u nekoj formi eskapizma.

Posljednja dešavanja u Makedoniji su veoma simptomatična, oružani napadi u vrijeme kada su protesti građana blizu vrhunca. Kako gledate na sve što se desilo u Kumanovu, te kakvo je raspoloženje makedonske javnosti glede toga?

BUŽAROVSKA: Neodgovorno je tvrditi da etničke tenzije u Makedoniji nema. Ali činjenica je da su se u toku posljednjih nekoliko godina značajno smanjile. Čini se da su ljudi nezainteresovani za etničke sukobe i htjeli bi nakon svih problema koje su imali da žive u miru. Ovo možda zvuči romantično, no to se potvrdilo na građanskim protestima gdje su se redovno zajedno vijale albanske i makedonske zastave. To je bio slučaj i nakon tragičnog incidenta u Kumanovu, gdje su poginula osmorica pripadnika specijalnih policijskih snaga. Stanovništvo Kumanova je jasno pokazalo da je nezainteresovano za etnički sukob; nisu učestvovali u sukobu i izjasnili su se da smatraju da je ono što se dogodilo vještački uzrokovano, nemajući nikakve veze sa nezadovoljstvom stanovništva. Zaista je bilo čudno kako se ovakav tragičan sukob dogodio baš kad su Grujevski i njegova Vlada bila pod velikim pritiskom građanskih protesta i kad se od Vlade masovno tražila ostavka nakon objavljivanja prisluškivanih razgovora gdje se čuju ozbiljni dokazi o masovnim vladinim kriminalima. Čak i nakon incidenta je nejasno zašto su ti tzv. teroristi došli u Kumanovo, šta su tamo tražili, ko su bili, kakvi su im bili motivi – mnoga pitanja su ostala neodgovorena, pa logično je da se sumnja da je incident bio namješten, što samo svjedoči o ozbiljnosti situacije u Makedoniji.

Photo: Agencija Anadolija

Da li se može pretpostaviti u kojem pravcu će se stvari dalje odvijati? Koliko postoji otpora aktuelnom režimu kod građana, šta je eventualna alternativa?

BUŽAROVSKA: U Makedoniji se protestira već mjesecima i to masovno. Već od 17. maja, kad je održan najveći građanski i opozicioni protest do sada, demonstranti kampiraju ispred Vlade, tražeći ostavku Grujevskog i njegovih ministara. Imajući u vidu da se radi o agresivnom, autoritativnom i ekstremno korumpiranom režimu, ne vidim da Makedonija ima budućnost ako ova građanska revolucija ne uspije.

Đorđe Krajišnik (BH Dani)