Još iz vremena kada je njegova „Okupacija u 26 slika“ obarala rekorde gledanosti u bioskopima, reditelj Lordan Zafranović u Beogradu je na domaćem terenu. Početkom minule sedmice na Sajmu knjiga predstavio je knjigu ratnog hirurga Ede Jaganjca „Sarajevska princeza“, po kojoj bi volio da snimi film „ako smogne snage i pronađe novac“. Kratak boravak iskoristio je i da se susretne sa svojom filmskom sabraćom, kao i rođenim bratom, čuvenim montažerom Andrejom Zafranovićem. Dalmatinac, rođen na Šolti, koji je filmsku režiju završio u Pragu, u klasi „oskarovca“ Elmara Klosa, a za sobom ima oko 80 kinematografskih ostvarenja, poznat je i po tome da nijednoj vlasti i nepravdi nije bio u stanju da otćuti. Za to je plaćao i visoku cijenu, a od raspada Jugoslavije svoju zvijezdu pratio je od Pariza i Beča do Praga, gdje i danas živi.

* Sve češće se može čuti da su narodi bivše Jugoslavije pod nekom vrstom nevidljive ekonomske okupacije. Kakve su njene „slike“?

– Oduvjek su ovi prostori, sa nekim malim izuzecima, bili kolonija. Samo se u periodu od 1945. do kraja osamdesetih tu vodila samostalna politika između Istoka i Zapada. Nesvrstanost je bila neka treća sila koja je Jugoslaviju držala veoma visoko. Danas je, posle ulaska tog liberalnog kapitalizma, slika potpuno drugačija. Velike korporacije sa Zapada, kojima je vjerovatno i bio politički cilj da se Jugoslavija raspadne, okupirale su kompletno sve – od banaka do trgovina. Uništile su industrijske potencijale, koji su im mogli bili konkurencija. Tako je danas čitav Balkan pod jednom novom okupacijom, samo bez ispaljenog metka. I ne samo Balkan, već i Češka u kojoj živim, vjerovatno i Poljska, Mađarska, Bugarska…

PRAŠKA “LASTAVICA“ – SVI mi emigranti primorani smo da govorimo tuđim jezikom. Meni jezik nije samo komunikacija, već i bit našeg života, a potreba da govorim našim jezikom jednaka je onoj za hranom i vodom. U Pragu smo se mi, bivši Jugosloveni, okupili oko udruženja „Lastavica“, gdje govorimo svojim jezikom, evociramo uspomene sa svih strana bivše zemlje. Stvorili smo jednu humanitarnu, kulturnu organizaciju koja je sprovela nekoliko veličanstvenih akcija sa SOS selima , dovodeći u Prag napuštenu djecu iz svih krajeva bivše Jugoslavije. Organizujemo gostovanja teatara, a udruženje stoji i iza dva kapitalna izdavačka projekta – štampana su kompletna djela Andrića i Krleže.

* Čini se da ne postoji nikakav artikulisani ni društveni, ni politički, pa čak ni odgovor intelektualaca i umjetnika na takvo stanje?

– U siromaštvu i poslije razornog rata koji je dugo  trajao, intelektualci su ostali zbunjeni i uglavnom su prišli svim tim novim državama. Približili su se vlastima, zbog egzistencije – tako je nastala „situacija šutnje“. Što se tiče Hrvatske, to je neka tradicija ćutanja. Hrvatski intelektualci uglavnom ćute, ili se iskažu tu i tamo, ali samo po nacionalnom pitanju. Uglavnom su uz vlast, zbog egzistencije i komoditeta, posebno oni koji  su etablirani, narodni umjetnici. To je u svakom slučaju nacionalistički predznak. Često sam i ja sebi postavljao pitanje zašto ne reaguju akademije nauka, razna umjetnička udruženja, zašto se ne pojave snažnije na toj političkoj sceni. Međutim, do odgovora ni danas nisam došao.

* Smatrate da je patnja nešto čemu su vijekovima izloženi narodi i ljudi na ovim  terenima. Gdje je korijen  te patnje, u nezgodnom geopolitičkom položaju, burnoj istoriji, vjerskim suprotnostima…?

– Preko Balkana je stalno prolazilo hiljadu vojski. To su područja koja su bila okupirana, od strane Austrougarske, Turske… Bugari i Mađari su imali pretenzije, a moja Dalmacija je manje–više bila Italija. Teško je ustanoviti da li se to tokom istorije dešavalo zbog geografskog položaj ili iz nekih političkih razloga… Pitanje je to za naučnike. Kao umjetnik preko filmova ulazim u određene teme, istražujem ih, tražeći odgovore, ali ne samo u racionalnom, političkom, već i u intimnom smislu. Bez sumnje je, ipak, da je ta istorija bila strahovito krvava i zla. Gotovo da nema generacije, otkako su Sloveni došli na Balkan, koja nije imala ratove, pustošenja, seobe, užase, razbijanja, klanja, logore… Upravo zbog toga je i nastao taj termin – balkanizam.

* Istoričari, srpski i hrvatski, ne mogu ni danas da se slože oko istine o Jasenovcu, a i vi ste imali velike probleme radeći film o zloglasnom logoru?

– Još kada sam 1984. godine sa istoričarima radio istraživanja za film o Jasenovcu, imao sam probleme sa obje strane. Imao sam i sukob sa Tuđmanom. On nikada nije vidio moj film, a ocijenio ga je kao falsifikat, jer sam navodno stavio na kraju filma da je u Jasenovcu bilo milion žrtava. Cifru nisam pominjao, jer do nje nisam ni mogao da dođem, a njega sam nazvao političkim amaterom, jer sam smatrao da ozbiljan političar mora da film vidi, pa da onda o njemu priča. Kasnije, početkom devedesetih, stavio me je u svoju knjigu na četiri-pet stranica, kao izuzetnog izdajnika hrvatskog naroda, zbog navodne denuncijacije. Sa druge strane, zbog toga što nisam stavio tih milion žrtava, jedan pjesnik iz savjeta jasenovačkog centra rekao mi je da u Srbiji ni đaci, ni akademici neće biti zadovoljni. Naravno, film je potom stavljen u bunker, a zbog situacije u Hrvatskoj i danas je tamo u vječnom bunkeru.

RAT I TRŽIŠTE – U SVIJETU vlada popriličan haos. Stalno se stvaraju ratovi zbog energetskih izvora, sa jedne strane, i, sa druge, zbog kapitala koji se unosi u proizvodnju oružja. Ne postoji zemlja na svijetu koja ne proizvodi oružje. Posebno se te takozvane velike sile bave provociranjem ratova, tamo gdje se to može, gdje je osjetljivo, a onda se sukobi koji se prošire navodno gase. Propaganda novog oružja ide na sve strane. Zbog Sirije i Iraka u zemljama EU povećavaju se vojni budžeti, što znači da je kupovina novih ratnih tehnologija neminovna. Rat služi kao neka vrsta propagande za novo oružje. Na licu mjesta vide se učinci. To se poslije analizira, gleda na koji način novo oružje precizno gađa… Globalna ratna propaganda radi kako bi ogromna industrija naoružanja imala tržište.

* Kako gledate na aktuelne srpsko-hrvatske odnose, na položaj Srba u Hrvatskoj?

– Urađeno je dosta da se neki ljudi vrate, ali oni se vraćaju na gotovo prazna mjesta, zapravo u ništa. Njihova mjesta sada naseljavaju neki drugi ljudi iz Bosne. Često razgovaram sa povratnicima, oni jesu dobili određenu podršku države, da svoje ruševine poprave, naprave nove kuće, ali to je samo mali dio. Mislim da bi politička volja morala da bude mnogo snažnija, da bi u odnosima između dvije države zaista trebalo odrediti prioritete, osim onih koje traži Evropa. Neminovno je napraviti pomak kako bi se riješili problemi oštećenih, progonjenih, ljudi koji su otišli…

* Problem je nastao i skidanjem ćiriličnih tabli u Vukovaru?

– Kao čovjeka koji je uvijek bio za toleranciju, ljudskost i saradnju, to me zaprepastilo. Mislim da je država Hrvatska napravila iskorak nastojeći da unese kriterijume EU kada su u pitanju manjine. Međutim, kada je jedna grupa počela da skida table, država je pala na ispitu, jer nije reagovala na adekvatan način. Kao reditelj i osjetljiv čovjek, koji gleda svijet sa posebnim odnosom razumijevanja prema svakoj strani unutar tog događaja, mogu razumjeti reakciju nekog pojedinca, s obzirom na to da je Vukovar bio u opsadi, imao veliki broj žrtava, postao određeni hrvatski simbol, ali ne i državne organe koji su morali da sprovedu doneseni zakon i da u tome istraju.

* Kakva je budućnost odnosa naroda koji su nekada činili Jugoslaviju?

– Teško je posle razornog rata uspostaviti polje neke saradnje. Mi filmaši smo upućeni na koprodukcije, pogotovo što se one snimaju na istom jeziku, pa popravljamo te mostove i upravo je u kinematografiji ostvareno najviše saradnje, što je značajno i za politički i za kulturni prostor. Čitava ova teritorija je strahovito osjetljiva jer je napumpano mnogo negativne nacionalističke propagande sa svih strana. Tu pomažu mnogo i crkve, posebno hrvatska katolička crkva. Teško je danas vidjeti u tom uzburkanom prostoru i ogromnom siromaštvu koje je nastalo poslijednjih dvadeset godina, uslijed ogromnih pljački, brzo uspostavljanje suživota. Čitave generacije koje su rođene devedesetih godina potpuno su nezainteresovane za tu vrstu promjene. Ušli su u šablon ko je pozitivan a ko negativan, uglavnom po nacionalnom ključu. Zato će proces normalizacije biti dosta dug. Neminovno je da će se uspostaviti, ne sistem bivše Jugoslavije, nego jedan kulturno-politički prostor, zato što nas jezik čvrsto povezuje.

* Da li je proširenje EU na istok uticalo i na nestanak „kritički nastrojenih srednjoevropskih intelektualaca?“ – To se dobro vidi na primjeru češkog filma, koji se oporavlja od organizaciono-produkcijske situacije devedesetih godina, kada ga je vlada prepustila tržištu. Upropastila je filmsku organizaciju koja je u vrijeme socijalizma bila dobro postavljena. Češki film je bio najbolje organizovan na svijetu i imao ogromne rezultate. Bez obzira na to što su neki filmovi sa kritikom tog sistema završavali u bunkeru, niko od autora nije stradao. Danas tog sukoba sa državom nema, a filmovi se snimaju – o ničemu. Nisu se snašli u kritici novog sistema, nego su prema njemu pohrlili i dušom i tijelom. Nekritično su išli prema koka-koli i hamburgerima, a novi sistem doveo ih je u ljudsku i kulturnu zavisnost od određenih struktura zapadne kulture i uticaja. Posljednjih 20 godina u Češkoj se nije desio nijedan veliki film, osim pojedinačnih poduhvata kao što je „Kolja“. Nema više te kritičnosti, ali ni savršene filmske forme karakteristične za njihovu školu.

* A, kako je na Balkanu?

– Osim čitavog niza ostvarenja o ratnim traumama sa svih strana, ne postoji kritički film. Nema ni riječi o sistemu, tom liberalnom kapitalizmu u kojem naši narodi žive. Ne postoji nijedan kritički film o politici u posljednjih 20 godina, piramidi vlasti koja upropaštava sve ispod sebe i sve niže i niže vodi narode, razbija industriju, krade. Sve ono što je bilo nacionalno blago osiromašuje se i prodaje. Jednostavno, takvog filma, ni jake kritičke misli – nema.

Miljana Kralj  (Večernje novosti)