Kliker.info

Novinar i književnik Enes Ratkušić iz Stoca , nedavno je u Turskoj promovisao svoj novi roman “Tajna bosanskog štapa”, kojeg je prema njegovim riječima pisao punih 13 godina. To je i razlog što smo ovog profesora sociologije, kolumnistu Aljazeere i  saradnika brojnih sedmičnih i mjesečnih bosanskohercegovačkih listova, koji živi i radi u Mostaru,  zamolili da za Kliker izlista jednu svoju sedmicu. Ovo je njegov Dnevnik.

Ponedjeljak, 14.04.2014.

Za jutarnju kafu mi je potrebno najmanje pola sata. Ko hoće da je na miru popije u autentičnom bosanskom nadahnuću, mora da ustane ranije. Ko hoće na američko-briselski način neka je pije gledajući hoće li mu u kafu upasti krmelji iz očiju. Uz to bosanski način ispijanja podrazumijeva protjerivanje i same pomisli na više nego strahobalne trendove, koji iz tog rituala isključuju cigaretu, kao najvažniji prateći sadržaj, bez kojeg kafa nije kafa. Njoj zapravo cigareta ojačava identitet, podarujući joj gotovo magična svojstva.

Ispijajući je uz oblake dima, prisjećam se Senadovih gunđanja na aerodromu Sabiha Gokcen, koji je u mojim opservacijama imao svesrdnu podršku. Hipotetički gledano, da se na tom istambulskom aerodromu našla kakva pozornica, ubijeđen sam da bi Senad Hasanagić održao najvatreniji govor protiv odluke turskih vlasti da od toliko evropskih  vrijednota izabere baš zabranu pušenja u svim prostorima kao prioritetni znak raspoloženja za evropske integracijske procese. Baš su pretjerali. Toliko su revnosni da se čak ni prostor za pušače nisu udostojili napraviti. Ja, Senad i Amir Kadribegović, tih nekoliko sati, u zarobljeništvu aerodromske zgrade, osjećali smo se više nego deprimirajuće. Za nas je to tokom boravka u Turskoj bio jedini minus, koji je skrnavio ugodnost turneje u ovoj zemlji.

Drago mi je da je izvještaj o promociji nedavno završenog romana „Tajna bosanskog štapa“, kojeg sam pisao punih trinaest godina, objavljen na mnogim portalima. Drago mi je što ide i tekst o Hasanagićevoj promociji. Objavio je vrijedan rukopis pod nazivom „Osmanska tolerancija“. Dosta truda je uložio.

Negdje oko podne zovu me Senadin Lavić i Hidajet Repovac. Zanimaju se za organizaciju promocije knjiga u Mostaru. Senadin je izdao vrijedan rukopis „Leksikon socioloških pojmova“, Hido, opet, „Eseji o književnosti i umjetnosti“. Koga im preporučiti. Rasim Prguda, direktor Narodne biblioteke doima mi se najboljim rješenjem. I čovjek riješi stvar za tren oka, bez onih prenemaganja, preuveličavanja same realizacije takve zamisli, koju ljudi odmah proglase projektom. Kao da prave Hidroelektranu ili autoput. Kako je pošlo, ne isključujem da će preduvjet za odlazak u WC biti izrada studije izvodljivosti, sa pratećom dokumentacijom, procedurama postupaka koje imaju preduprijediti moguće neugodnosti, faktor iznenađenja, pogotovo u kontekstu velike nužde.

Na putu prema poliklinici „H“, gdje supruga prema sugestiji Nade Ćurić na najbrži način ima slikati vratni dio kičme iz različitih perspektiva, najednom zvoni mobitel. Na displeju uočavam podugačak broj. Pogađam, moj stari jaran, koji je otišao preko velike bare. Ime neću da mu spominjem iz nekoliko razloga. Parkiram, poučen iskustvom da bi takva vrsta razgovora mogla uduljiti. Čim je dobio mail ispunjen nekim mojim opservacijama, našao je za potrebno da nazove. Oduvijek me podsjećao na Chercila?! Između sjedenja i ležanja u pravilu se opredjeljivao za ležanje, između sjedenja i stajanja za sjedenje. 

Kasno popodne smo kod dr. Džajića. Imamo jaranski odnos, što meni potpuno odgovara, relaksira me stereotipnosti pristupa. Hem bolnica, hem pregled očinjega vida. Ma, nisu džaba stari ljudi govorili: nije oko doratovo prkno. U toj komunikaciji toliko sam se oslobodio da ponekad i pretjerujem. Čovjek je malo i štrecnuo kad sam mu putem telefona saopćio da je jedna od indikacija odnosno crvenilo očiju, što mi je rekao propisujući mi kapi, kod mene previše izraženo. Kad je zatražio da mu detaljnije opišem, rekao sam mu da su mi oči tako crvene i da toliko svijetle, da po noći uopće ne koristim automobilske farove. Dovoljno je da izdrečim oči i da po mrklom mraku bez paljenja farova mogu da iz Mostara vozim do Stoca. I još mi ljudi blicaju, kažem mu, misleći da vozim pod dugim svjetlima.

Umoran, negdje prije nego ću poći da legnem, prisjetih se informacije, kakvu odavno nijesam čuo. Ohrabrila me. Šveđani predlažu smanjenje radnog vremena na šest sati. Šta reći? Pametni ljudi.

Utorak,15.04.2014.

Grmi, sijeva. Najsigurnije je povaditi sve što je u utičnicama. Na hodniku, u firmi susrećem Mirsada Vrcu. On ima najkompatibilnije prezime na svijetu. Naravno iz perspektive jednog dodatnog zanimanje, kojim se u slobodnom vremenu bavi. Bavi se pčelarstvom,a  preziva se  Vrce. Pravo pčelarsko prezime. Vrcani med. U belajima je, zbog pčela. Planinski međed helaćio mu je većinu ulišta. Bila i kantonalna komisija za međede, pardon, za procjenu šteta, i Bogami konstatirala da je najveća zvjerka bosanskih šuma napravila pravi krš. Mirso stigao na posao, nakon nekoliko dana odmora, iako bi se taj odmor mogao nazvati umorom. Kaže, stalno ga je proteklih dana zvao Alden Kajtaz, propitujući se za stanje na prvim borbenim linijama, iako Mirsad baš ništa ne smije poduzimati, mada  su ga spopadale misli da se s međedom obračuna. Ali, bolje se suzdržati, jer nagrdi li međeda, žestoko će nagrebusiti; nagrdi li međed njega – niko nikom. Takav je zakon poduprt konvencijama.

Popodne zovem Ziju Rizvanbegovića, kojem je malo krivo kad uz ime spomenem i ono „Mačak“, što je njegov nadimak. Kako ga je dobio neću da elaboriram, ali, ja jednostavno moram da kažem to „Mačak“ pored njegovog imena i prezimena, jer je to jedini način da budem jasan i precizan. Bez tog slavnog nadimka ljudi mogu pomisliti da je pitanju možda drugi Zijo. Recimo, Fahrudinov brat, kojem je pravo ime Smail, ali ga svi zovu Zijom. Neko, opet, može pomisliti na solistu, gitaristu i kompozitora grupe Valentino, koji se, također, zove Zijo Rizvanbegović. Sa ono Mačak, dakle, uklanjam sve nedoumice. Zašto sam zvao „Mačka“? Nastojim ga privoliti da skine mrenu s očiju, jer je popriličito obnevidio, a strah ga je bolnice. Uvjeravam ga da kod dr. Džajića neće ni osjetiti, a povratit će orlovski pogled. Još uvijek se nadam da ću taj zadatak, uz pomoć Asima Dokare zvanog Tasa, uspješno okončati. Računamo i na primjenu sile.

Popodne, s Amirom i Aldenom idem u Stolac. Imamo lijep običaj da dolje kahvenišemo i družimo se s nekom finom rajom. Ismet Leto je s nama često, kad god nije prehlađen.

Srijeda,16.04.2014.

Ubjedljivo prvo mjesto na mojioj listi tabijasuza, koju sam napravio za interne potrebe, zauzima Safet Demirović, svojevremeno najbolji igrač tetrisa u ovom dijelu zemlje, čovjek sa kojim sam prelomio sve svoje knjige. Poznajem ih još ali šanse da ga pomjere sa čelne pozicije su im jako slabašne, neuvjerljive. Ipak, dogovaramo jedan poslić, kojeg će on zbog silnih obaveza i nadčovječanskih napora, koje mu pakuje Ibro Rahimić, uraditi tokom dana.

Približavajući se kući, zaustavlja me ribar Meho zvani Čečur i  kaže mi da je duhan koji sam mu nabavio od jednog čovjeka s Pješivca, nepodložan akcizama uvedenim na duhanske prerađevine, vanserijski proizvod. Ko svila je kaže, fino iskrižan na „mravlju nogu“, osvježava pluća, disajne puteve, poboljšava koncentraciju, pamćenje. Po njegovoj priči stimulira čak i cirkulaciju, ali to još nije dokazano. „Andol 100“ kad popije, kaže mi, osjeća mrtvilo, čim zapali cigaretu, živne. Zar tome treba dodatna argumentacija. Naravno, da ne treba, ali je Mehina argumentacije isuviše slaba da bi se nosio sa stavovima Svijetske zdravstvene organizacije ili magnatima farmakološke industrije.

Navečer razgovaram sa mojim jaranom iz fakultetskih dana Kasimom Mujagićem iz Pećigrada, kod Velike Kladuše. Čovjek ima telefon u paketu „Moja TV“, jedne od najpopularnijih usluga BH Telecoma. Pričao dva minuta ili dva sata, dođe isto. Zove da dođem, a u Kladušu otići, to je vožnja da se ukočiš. Više od pet sati. Ali, ko zna, možda se i nakanim. Rado bih govorio na promociji njegove knjige „Istina o AP Zapadna Bosna“.

Četvrtak,17.04.2014.

Taman što sam oko devet sati sjeo s Lavićem, posjetu najavljuje Sejo Salčin i upada u restoranski prostorom odlučnim korakom. Pala je žestoka priča jer Sejina memorija je zadivljujuća. Malo šta mu je promaklo. Pamti svaki detalj, mada sagovornika, počne li detaljisati, u pravilu upozori da se šejtan bavi detaljima. Osvježava nam sjećanja na minule ratne dane, na svoj način, povezujući brojna zbivanmja, na koje mnogi nijesu obraćali pažnju ili su ih potisnuli iz sjećanja. Kad bi se malo potrudio, bila bi to uistinu zanimljiva knjiga. Meni nešto govori da hoće.

Na polusatnoj pauzi za doručak, zovem Hasu Eminovića. Trebao bih mu dati knjigu za važnog čovjeka s kojim radi, i koji više valja njemu nego meni. Samo da siđe niz stepenice jer ja nemam gdje da parkiram. Tri, najviše četiri minuta posla. Ali on me ozbiljnim glasom upozorava da nema vremena, jer, pazi, on piše. Eto, ja ne pišem. Kad on naglasi da piše, ja se automatski trebam osjećati nekom vrstom besposličara, koji ima vremena napretek. On je već drugo, jer prekine li, napravili li pauzu svijetska povijesno-politička kretanja mogla bi skrenuti u neželjenom smjeru. Ako je Mustafa Golubić bio čovjek konspiracije, Haso je čovjek diskrepancije, uvijek na sredini između mogućeg i nemogućeg. Nepredvidiv, poput Roberta Fišera koji bi, čim bi se blahn'o iza sna, razmišljao o mogućem potezu na magičnoj ploči sa 64 polja. Haso je zadužen za nešto malo veći prostor, strategiju poteza na zemaljskoj ploči. Svi tekstovi su, bilo to vidljivo ili ne, podređeni toj vrsti strategije.

Dolaze Lavić i Seid Masnica. Valja kafenisati pa svako na svoju stranu.

Cijelo popodne lišen sam asocijacija. Bolovi u leđima blokiraju svaku misao, ma kako bila snažna.

Petak,18.04.2014.

Rješavam neke predmete na poslu. Šaljem ih prema Bekiru, zamišljajući kako će u ponedjeljak da složi facu, kad stigne s odmora, kad ga zatrpaju sa svih strana, a nikog da pripomogne. Ponekad se čovjek zanese da zaboravi i na doručak. Anita, moja kolegica s posla opominje, uzgred govoreći da se Seno Baljić, prema vlastitom iskazu, danas namjerava obrušiti na kalju (glavati kupus s mesom). Ovo u zagradi, spominjići kalju, naglašavam zbog nove generacije koja gradacije pravi samo na nivou fast fooda, koja o tradicionalnim jelima zna malo ili nimalo. Poveći tanjir kalje, ojačane jutarnjim doručkom (kajmak, sir i ostali derivati mlijeka), te poveći sendvić nakon, ispunjen komadima natanko izrezane jarčeve plahe, za Senu će biti dovoljno da nekako izdrži do ručka.

Malo me deprimirala reakcija Ramiza Lete, kome sam knjigu poslao poštom, iako smo obojica u Mostaru, pa se naljutio na popratni tekst, najozbiljnije ga shvatajući, iako je to pismo „osmišljeno“ kao „mala šala“ u režiji mene i njegovog rođaka Ismeta. Ramizu zasmetale opservacije da mu knjiga ide poštom zbog njegove zauzetosti na državnim poslovima, iako je zapravo sve bila reakcija na njegovu telekomunikacijsku neodgovornost. Dobiti ga na mobitel je lutrija. Huso Obradović je u tom pogledu najdosljedniji –nema mobitel. Na Ismetu je da izgladi ovaj nesporazum. Kao jedan od glavnih podstrekača smicalica ovakve vrste on jednostavno ima takvu vrstu obaveze.

Sva sreća da opsjednuti kapitalom i sticanjem još uvijek subotu i nedjelju tretiraju danima za odmaranje, mada bi ih rado ukinuli. U pravi čas je došao taj švedski prijedlog, baziran na zagovaranju skraćivanja radnog vremena. Švedski sam fan. Ako treba nabavit ću kapu, zastavu, formirati klub navijača… Ispred mene su dani vikenda.

 Subota,19.04.2014.

Subota je dan za Stoca, i mojih rodnih Ošanjića, naravno. Babo vozi osadesetšestu ali je, hvala Bogu, dobrog zdravlja. Obišao sam trešnje. Moglo bi ih ove godine biti za majske praznike. Nekih pola sata sjedio sam s Fahrudinom Rizvanbegovićem u Begovini. Vidim pripremio kavade (paradajz), paprike, patlidžane da zasadi, zbog čega ga nisam htio zadržavati. Te bašče u Begovini su raj za svakojako voće i povrće. Na suncu a u zavjetrini. Idealan ambijent. Susreo sam i jednog sa one već spominjane liste tabijasuza, Aliju Rizvanbegovića. I on je u poslu. Obnova porodične kuće zahtjeva stalno prisustvo. S Amirom Kardibegovićem sam se sabrao u već kultnoj kafani kod Beredže, kog Zijo Mačak zove još i Deredža, ponekad i Feredža. Kaže da ga moj komšija iz Blagaja stalno zivka i soli mu pamet. A taj moj komšija je zapravo njegov brat Zlatko. Kažem mu da Zlatko na to ima puno pravo, jer je on prije svega stariji. Uz to je i jedna nesvakidašnja kombinacija pjesnika i matematičara.

Ostalo se do kasno. Do iza ponoća s nekim finim društvom.

Nedjelja,20.04.2014.

Hairli aprilska kiša, bez vjetra, je nešto najbolje što se u Hercegovini može dogoditi. Oživljava, budi iz obamrlosti, ali ne da vani. Kako dan provodim kući, ostaje mi knjiga, televizor, razmišljanja šta bi se jelo, pilo i tako to, zbog čega bi ovaj osvrt završio.