Kliker.info

Piše: Kliker.info:

Dok Sarajevo lije krokodilske suze nad sudbinom ratnog komandanta Srebrenice Nasera Orića, ratnog šefa srebreničke policije Hakije Meholjića i još tri osobe protiv kojih se Tužilaštvo za ratne zločine Srbije ovih dana pokrenulo istragu zbog navodnih zločina u selu Zalazje kod Potočara u Srebrenici, a bošnjački lideri predvođeni Bakirom Izetbegovićem, Fahrudinom Radončićem i Zlatkom Lagumdžijom (koji su se i sami zatekli u iznenadnoj ljubavi) pumpaju nacionalne mišiće na ovoj priči, potpuno iz javnosti izmiče pitanje ko je i kada izdao Nasera Orića i heroje Bosne i Hercegovine.

Također, nameće se pitanje koliko su bošnjački vrh i zvanično Sarajevo odgovorni za Orićevu i sudbinu drugih bh. branitelja, što opet nameće zaključak da kampanja protiv Orića i drugih branitelja itekako ima političku (zlo)upotrebu u nadolazećoj izbornoj kampanji za Opće izbore u 2014. godini. A nedvosmisleno se nameće i pitanje – odakle je sve počelo?

Dijelom je to prozreo i sam Orić, mada je, paradoksalno, pristao biti iskorišten u političke svrhe od istih onih koji su ga toliko puta ”stavili na led”. Tako se sve svelo na to da Srbija, kao želi da hapsi Orića, Milorad Dodik je u ”političko ekstazi”, a Izetbegović i društvo, kao, svim silama brane Orića.

Tako je Orić novinaru Anadolije dan nakon informacija o novoj istrazi izjavio kako smatra da je vijest o potjernici protiv njega i drugih heroja Srebrenice plasirana “uz pomoć domaćih izdajnika”, a cilj svega je da se “napravi balans za 1995. godinu.

“Ne želim uopće da provjeravam, ja sam čist u duši i glavi. Odgovarao sam u Hagu, gdje sam oslobođen, i time sam sve rekao. Osim toga, koga da pitam, vidite koje je bio na čelu štaba da pravi optužnicu protiv mene… Bili su naši ljudi poput Hazima Rančića i drugih. Oni su ti koji su ti koji su kreirali tu optužnicu koja me je poslala u Hag. Ja se na Srbe ne ljutim. Ljudi znaju šta je država i bore se za svoju državu i građane, za razliku od naših”, rekao je Orić za AA.

Bez podsjećanja na prilično sramnu ulogu vrha Armije RBiH i države u izvlačenju Orića iz opkoljene Srebrenice, nekoliko mjeseci uoči njezinog pada, a potom i odbijanja Drugog korpusa Armije RBiH da se pomogne onima koji su se jula 1995. godine probijali iz Srebrenice do slobodne teritorije u epskoj ”Koloni smrti”, podsjećamo na znakovit dio ispovijesti Orića iznesen u knjizi ”Naser Orić – Od Gazimestana do Haga i nazad” autora Avde Huseinovića, koja se pojavila prošle godine u prodaji.

U devetom poglavlju pod naslovom ”Život od Dejtonskog sporazuma do odlaska u Hag”, Orić tako opisuje ”težak dio svog života” u Tuzli. Bilo je to vrijeme ”kada će se mnogi udružiti s ciljem da se priča oko Srebrenice svali na pleća onih koji su je branili”.

”Bila je 1996. godina. Strategija obavještajnih struktura je bila da se sve moje najbliže borce izbace na ulicu. A da one koji nisu bili ništa, a koji s spremani na saradnju, ostave i nagrade. To sam u jednom momentu primijetio, te sam mojim prijateljima, koji su stvarno bili uz mene rekao da ne bi bilo dobro da se viđamo nekoliko narednih godina. Ostalo je nekoliko ljudi koji su bili dobri u ratu, a koje su ostavili i u Armiji RBiH, upravo zahvaljujući tom mom mudrom načinu distanciranja od takvih ljudi, jer, ako sam se ja družio sa njima, odmah su ih izbacivali na ulicu, zbog čega sam, da bih ih zaštitio, prestao sa njima da komuniciram. Oni su mislili da je to neko zahlađenje odnosa među nama pa su ostavili te ljude na miru. Dakle, spasio sam tih nekoliko momaka koji su ostali u vojsci nakon rata”, opisivao je Orić situaciju u dijelu života koji bi najradije izbrisao gumicom.

Pričao je kako je njegova životna egzistencija bila ugrožena.

”Poslije pada Srebrenice, krenule su sve vojne, obavještajne i civilne strukture, združenim snagama sa tadašnjim političarima, da me degradiraju. Pravili su plan i program mog prisluškivanja, pa su mi onda prikrili orden ”Zlatni ljiljan”, koji sam još 1994. godine dobio. U knjizi ”Monografija Zlati ljiljan”’ mene nema (!) iako sam zasluženo dobio to priznanje, još tokom ratnih godina. U toj knjizi imaju moji borci koji su ga dobili zajedno sa mnom, ali mene nema”, naveo je Orić.

U dijelu koji nosi naslov i ”Zaštitio sam predsjednika Izetbegovića u Tuzli”, Orić ističe i neke činjenice koje se mogu dovesti i u aktuelni kontekst:

”Srbi su svjesni genocida koji su počinili nakon okupacije Srebrenice i njihov projekt za budućnost je, pored negiranja genocida, pokušaj balansiranja zločina, tako da su lansirali priču kako smo mi ubili 3.500 srpskih civila u Podrinju. Ta njihova podvala je apsolutna laž i bilo kakvo, imalo ozbiljnije istraživanje, odmah u startu dešifruje njihove laži. Njima trebaju brojke, samo zbog toga da budućim srpskim pokoljenjima taj izmišljeni zločin pokažu kao razlog za osvetu u julu 1995. godine”, kazao je on.

A prema relevantnim istraživanjima Mirsada Tokače, u Bratuncu je od 1992. do 1995. godine poginulo 127 srpskih civila i 406 boraca, u Srebrenici: srpskih civila 158, boraca 302, u Vlasenici srpskih civila 23 i boraca 301, u Zvorniku: srpskih civila 41, boraca 840. Ukupan broj srpskih žrtava u tom periodu u Srednjem Podrinju je bio 2.201, od toga 349 civila, a boraca 1.852.

”Također, prvi ljudi Armije RBiH, posebno Drugog korpusa, svjesni su svoje krivice zbog toga što ništa nisu poduzeli da im olakšaju taj put smrti, tako da je i njima itekako odgovaralo svaljivanje krivice na mene i moje saradnike, kako bi bili amnestirani za svoju odgovornost. Svi su imali svoje razloge zbog kojih bi im odgovaralo da ja dobijem 20 godina zatvora u Hagu i da moji ljudi budu optuženi za pad Srebrenice za raznorazne događaje i situacije koje su im se prišivale. Srbima zbog genocida, Bošnjacima iz vrha Armije RBiH zbog grešaka i nezainteresiranosti da se pomogne Srebrenici”, naglasio je.

Na čelu kampanje njegovog uništavanja od strane bh. službi, koja je nazvana ”Guber”, tvrdi Orić u knjizi, bili su: Hazim Rančić, Pašaga Mešć, Mehmed Žilić, Amir Ahmić, general Jusuf Jašarević, Himzo Popović, Bahrija Dautović, Halil Taho, Kemal Gurda, Mehmed Brkić, Hakija Bašalić…

Postoji izvještaj tadašnjeg ministra MUP Tuzlanskog kantona, Hazima Rančić u kojem se kaže:

”Sve više i više raste animozitet civilnog i vojnog vrha Federacije i politike BH, od strne izbjegličke populacije na čelu sa Naserom Orićem”.

Onda šefovi vojnih službi, tog odsjeka civilne bezbjednosti, traže od predsjednika Alije Izetbegovića i šefa AID-a Kemala Ademovića, da se protiv Orića i njegovih saboraca otvore istrage! Nije li t poznato?

”Tražile su se podobne osobe koje će davati izjave protiv mene, osobe koje će za tu uslugu biti nagrađivane. Napisali su kako je u tom pravcu traže da se zavede operativno paćenje, metode, istrage itd. Predsjednik Izetbegović to odobrava misleći da postoji stvarno neki animozitet, da mi hoćemo da urušimo državu, da spremamo puč… Pašaga Mešić 10. oktobra 1995. godine predlaže što će biti uvaženo, da se u daljnjim izvještajima korespondencije mene i ostalih lica navode pod sljedećim presudonimima: Naser Orić A-101, Zulfo Tursunović A-102, Ramiz Bećirović  A-103…”, zaključio je.

Nisu li sve ove činjenice u najmanju ruku indikative?

Ko je stvarno proganjao Orića – Sarajevo ili Beograd?