hamburger-icon

Kliker.info

Ključni svjedok Oluje potvrđuje : Rekao sam Tuđmanu – rječnikom mog vlastitog demarša – da cijenimo spremnost Hrvatske da prolije krv kako bi zaštitila Bihać !

Ključni svjedok Oluje potvrđuje : Rekao sam Tuđmanu – rječnikom mog vlastitog demarša – da cijenimo spremnost Hrvatske da prolije krv kako bi zaštitila Bihać !

06 Avgusta
06:48 2015

peter13Vjerovatno sam bio prva osoba izvan hrvatske Vlade koja je saznala za operaciju Oluja. Sjedio sam 20. jula 1995. godine na ručku s Gojkom Šuškom. Rekao mi je da Hrvatska ne smije dopustiti pad Bihaća – u to vrijeme su enklavu zajednički napadali i krajinski Srbi i vojska bosanskih Srba – i da Hrvatska želi krenuti u vojnu akciju. Kakav bi po tom pitanju bio stav Sjedinjenih Država, pitao me ministar odbrane. Znao sam da je to ključno pitanje za predsjednika Tuđmana. Sjedinjene Države bile su relativno neangažirane tokom sukoba u vrijeme dok je George H. W. Bush bio predsjednik, ali su postale znatno aktivnije pod predsjednikom Clintonom.

Ispregovarali smo Washingtonski sporazum koji je okončao sukobe između Hrvata i Bošnjaka 1994. godine i koji je stvarao pravo savezništvo između Zagreba i Sarajeva. I unatoč embargu UN-a (koji smo poštovali), predsjednik Clinton rekao mi je da poručim Tuđmanu da mi nećemo prigovarati budu li druge zemlje slale oružje preko Hrvatske bosanskim vlastima. Dopremanje oružja počelo je mijenjati vojne odnose snaga na terenu, koje su dotad bile u korist Srba. I kao rezultat toga, general bosanskih Srba Ratko Mladić želio je što prije “počistiti” enklave, uključujući Srebrenicu i Bihać.

Šušak je već jednom postavio pitanje o tome. Bilo je to u novembru 1994. godine, kada su Srbi napadali Bihać, a Hrvatska je željela pomoći. Šušak i ministar vanjskih poslova Mate Granić raspitivali su se kako bi Sjedinjene Države na to reagirale. Nakon što sam se konsultirao s Washingtonom, upozorio sam ih da bi vojna akcija mogla u tom trenutku značiti proširivanje rata. (želio sam prenijeti drugačiju poruku, ali ambasadori moraju slušati i prenositi upute koje dobivaju).

Sada sam bio odlučan u tome da se nećemo suprotstaviti. Iako mi je Šušak rekao kako je plan da Hrvatska otvori prolaz prema Bihaću preko Slunja, znao sam da Hrvatska planira vratiti cijelu Krajinu. U mojim porukama za Washington objasnio sam da će ovo dovesti do odlaska većine Srba, ali u “hijerarhiji od lošega na gore” bilo bi gore da Mladić zauzme Bihać. On je već poubijao osam hiljada muškaraca i mladića u Srebrenici. Ako bude klao ljude jednakim intenzitetom u Bihaću, možemo očekivati 40 hiljada mrtvih i bježanje svih ostalih. A usto su Srbi bili ti koji su isprovocirali hrvatski odgovor njihovim napadom na Bihać.

Sutradan me predsjednik Tuđman pozvao na Brijune, gdje je ugostio turskog predsjednika Sulejmana Demirela. Tokom večere pod zvijezdama za nekolicinu gostiju, dvojica državnika podrugljivo su govorila o londonskoj deklaraciji NATO-a koja je usvojena tog dana, a govorila je o zaštiti Goražda, dok Bihać nije niti spominjala, a upravo je taj grad bio pod napadom.

(Slagao sam se s njima, ali im to, naravno, nisam rekao.) Dogovoreno je da će se Tuđman i Izetbegović sastati u Splitu sutradan i da će na sastanku biti predstavnici Turske, Sjedinjenih Država i Njemačke. Summit se zaista i održao, a ja sam bio jedini strani diplomat koji je bio nazočan. Dvojica predsjednika i njihove vojne delegacije dogovorili su se o zajedničkoj akciji, uključujući ofanzivu Hrvatske vojske u livanjskoj dolini. Dok sam gledao prijedlog zajedničke izjave, sugerirao sam im da dodaju kako je Bosna tražila, a Hrvatska pristala pružiti vojnu pomoć.

Prema Povelji UN-a, države imaju pravo na individualnu i zajedničku samoodbranu, pa sam mislio da bi referiranje na međunarodno pravo moglo pomoći u dobivanju međunarodne podrške za nadolazeću ofanzivu. Krajem jula dobio sam upute koje sam želio. Odletio sam na Brijune kako bih rekao Tuđmanu – rječnikom mog vlastitog demarša – da cijenimo spremnost Hrvatske da prolije krv kako bi zaštitila Bihać. Nije to bilo zeleno svjetlo, ali sasvim sigurno nije bilo crveno. To je bilo ono što je Tuđman želio čuti. Upozorio sam ga da Hrvatska mora zaštiti UN-ove mirovne snage u Krajini i civilno stanovništvo. Nažalost, propustio je učiniti ovo drugo.

Na sastanku na Brijunima rekao sam Tuđmanu da me Milan Babić, “premijer” krajinskih Srba, pozvao na sastanak u Beograd. Tuđman je rekao da bi to moglo biti zanimljivo i da bih trebao ići (kasnije se predomislio, ali moja vlada mi je ionako rekla da idem). Kada sam se susreo s Babićem u američkoj ambasadi 2. avgusta, bio je vrlo ozbiljan. Rekao mi je da razumije zašto će Hrvatska uskoro napasti Krajinu, ali da ne razumije zašto je njegova strana krenula na Bihać. Rekao sam mu da postoji samo jedna mogućnost da se izbjegne rat: krajinski Srbi moraju se povući iz Bihaća i pristati na Tuđmanove uvjete reintegracije u Hrvatsku. Sjedinjene Države, rekao sam mu, bit će tu da osiguraju poštivanje i zaštitu prava Srba. No, ne mogu se nadati ničemu što bi bilo nalik autonomiji ponuđenoj ranije u planu Z-4, koji su Srbi proteklog januara bezobzirno odbili. Babić je pristao na moje uvjete i obećao da će sutradan održati konferenciju za novinare.

Javio sam se Tuđmanu idući dan, 3. avgusta, kasno popodne. Obojica smo sumnjali da će Babić ispuniti svoja obećanja. Milan Martić, bivši policajac, bio je taj koji je držao pravu vlast u Kninu, a on je istodobno bio i glup i kukavica. Na kraju je Martić radije žrtvovao stanovništvo Knina negoli prihvatio mirovni plan koji ih je mogao spasiti.

Rat uvijek ima neželjene posljedice i apelirao sam na Tuđmana da pričeka nekoliko dana kako bismo vidjeli hoće li Babić učiniti šta je rekao. No, u tom trenutku operacije su se već toliko zahuktale da ih je bilo nemoguće jednostavno otkazati. Odmah nakon što sam otišao, Tuđman je okupio Vijeće za odbranu i nacionalnu sigurnost, koje je donijelo konačnu odluku da se krene s operacijom Oluja. Bili smo uvjereni da će Srbi uzvratiti granatiranjem Zagreba, kao što su učinili u maju.Dva dana kasnije probudilo me jaki tutanj. Odjurio sam pozvati State Department, kada me moja zaručnica zaustavila i rekla – slušaj. Padala je kiša.

 Peter W. Galbraith (Za Jutarnji list)

(Autor kolumne je dugogodišnji američki diplomata i bivši ambasador SAD u Hrvatskoj)

Podijeli

Komentari

Još nema komentara

Komentariši

Napiši komentar

Vaša e-mail adresa neće biti objavljena.
Obavezna polja su označena *

Idi na alatnu traku