Kliker.info

Da je sreće pa da je Bosna i Hercegovina „emancipovana država“, a ona to – po izjavi hrvatske predsjednice – nije, ili da o njoj postoji „dogovor njena tri naroda“, što je toliko nevjerovatno da bi je tada podržao i premijer Srbije, ili da je „stopostotna država“ kakvu je – s naknadnom pameću – propagirao bošnjački učesnik i potpisnik dejtonskih podjela, danas bi u njoj vladalo ako ne baš uzbuđenje onda bar zadovoljstvo zbog očekivanog uručenja u petak u Sarajevu upitnika sa 2.500 do 3.000 pitanja na koja valja odgovoriti do polovine iduće godine kako bi se moglo zaključiti da li ona zaslužuje da i službeno postane kandidat za članstvo u Evropskoj uniji.

Piše : Kemal Kurspahić (RSE)

Lokalni političari, koji su u četvrt vijeka uzaludnog traženja formule za ispunjavanje prirodno suprotstavljenih interesa „tri konstitutivna naroda“ usavršili vještinu da propovijedaju evropske a provode provincijalne vrijednosti, preživjeće nekako i taj dan uručenja upitnika kao što su ceremonijalno prihvatili dejtonski sporazum a od tada sve rade da on ne uspije; kao što su prihvatali pa odbacivali različite međunarodno posredovane sporazume sračunate na „funkcionalnost države“; kao što su se svečano zaklinjali u provođenje evropske presude u prilog ravnopravnosti građana u „slučaju Sejdič-Finci“ i provođenje odluka o pravu građana Mostara na demokratske izbore, a da od svega toga ne bude ništa.

Oni će ovog petka uzeti „time out“ da izgledaju i govore proevropski: za četvrt vijeka na vlasti savladali su tu vještinu da govore ono što sagovornici žele da čuju, jedino nikada nisu prihvatili vrhovno pravilo odgovornosti za posljedice političkih projekata i djelovanja: kad propadaju projekti njihovi zagovornici silaze s političke scene. Najnoviji primjeri: ekspresne ostavke britanskog premijera Dejvida Kamerona (David Cameron) nakon britanskog referenduma o izlasku iz Evropske unije i italijanskog premijera Matea Rencija (Matteo Renzi) nakon što su građani na referendumu odbacili  predložene ustavne promjene.

„Našima“ je lako: oni će uvijek naći izgovor u „neprijateljskom okruženju“.

Baš ovih dana svjedoci smo kako se, umjesto na sva zvona obećavane dobrosusjedske suradnje i potpore Bosni i Hercegovini na njenom putu u evropske – a sa nekih strana i evroatlantske – integracije, rasplamsava javno sukobljavanje povodom izjava predsjednice Hrvatske o Bosni i Hercegovini koja „nije u potpunosti politički emancipirana“; u čijim se „ruralnim područjima mijenja način života pa čak i izgled ljudi u smislu odjeće i ponašanja, mijenja se tumačenje islama“ i kako se u nju vraća na tisuće boraca iz tzv. Islamske države …

Te izjave su – predvidljivo – izazvale reagovanja u bošnjačkoj javnosti, od medijskih do akademskih, od uvrijeđenih do uvredljivih, a možda najznačajnije u ovoj bosansko-hrvatskoj epizodi svjetskih manifestacija „postčinjeničkog“ svijeta bila je izjava mnistra bezbjednosti Dragana Mektića. On kaže kako je na iračko-sirijskom ratištu ukupno boravilo 226 punoljetnih državljana Bosne i Hercegovine, evidentiranih imenom i prezimenom, da ih je 65 poginulo a 46 se vratilo u Bosnu i Hercegovinu i da je njih 40 pod krivičnom odgovornošću ili istragom.

To svakako djeluje ubjedljivije od izjave o „tisućama“ povratnika, ali – u dokazivanju pretjerivanja hrvatske predsjednice u kojem se nekoliko desetina pretvara u nekoliko hilada islamskih boraca  i odbacivanju njene zabrinutosti zbog modnih trendova u ruralnoj Bosni – bilo bi pogrešno odbaciti i razložna upozorenja o opasnostima ekstremizma. Bosna i Hercegovina se suočavala s terorističkim aktima, od eksplozije auto-bombe u Mostaru i zločina nad porodicom Anđelić na Badnje veče 2002. godine u Kostajnici kod Konjica, od napada na policijske stanice u Bugojnu i Zvorniku do ubistva dvojice vojnika u Rajlovcu, od napada na američku ambasadu u Sarajevu do regrutacije za bliskoistočna islamska ratišta … i ne bi valjalo da regionalne prepirke potisnu u stranu bavljenje i na vaspitnom i na bezbjednosnom planu tom realnom i zabrinjavajućom prijetnjom.

Javna reagovanja na izjave hrvatske predsjednice  se podrazumijevaju ali bih lično više volio da se, recimo, bošnjački član državnog predsjedništva uzdržao od uzvratne lekcije o „bujanju ustaštva u Hrvatskoj“ pogotovu što od te boljke – rehabilitacije i javne promocije ustaštva i njegovih propagandista – nije imuna ni njegova partija: i tu nedavno imenovala je školu u sarajevskom kantonu po jednome od njih.

Lično mi se dopala inicijativa predsjedavajućeg Predsjedništva BiH Mladena Ivanićada sazove skup najviših predstavnika tri države – Bosne i Hercegovine, Hrvatske i Srbije – ali ne i njegova izjava kako je prepreka dobrosusjedskoj saradnji u Sarajevu: kao da zahlađenju odnosa ni najmanje nije doprinijelo agitovanje srbijanske politike protiv rezolucije Savjeta bezbjednosti Ujedinjenih nacija o osudi genocida u Srebrenici i proslava ruskog veta na tu rezoluciju kao “velike pobede” ili predstava sa uskraćivanjem podrške referendumu u Republici Srpskoj uz neposredno nakon toga učešće u inat-manifestaciji otvaranja dionice puta “9. januara”.

Dijalog, poštovanje i saradnja jesu prijeka potreba ali je i za taj ballkanski diplomatski tango – kao i za napetosti i sukobljavanja – potrebno troje.