Kliker.info

Godinama se, u vrijeme američkog liderstva i odsustva evropskog uticaja u međunarodnim odnosima, bivšem dugogodišnjem šefu američke diplomatije Henriju Kisindžeru (Henry Kissinger) pripisivala cinična izjava: “A koga da zovem kad hoću da razgovaram s Evropom” ponekad u pojednostavljenoj formi: “A koji je pozivni broj za Evropu”?

Piše : Kemal Kurspahić (RSE)

Od tada je, imenovanjem Engleskinje Katrin Ešton (Catherine Ashton) 2009. godine za prvu šeficu diplomatije Evropske unije taj problem bar u personalnoj ravni riješen. Sada je na toj funkciji Džozep Borel (Josep Borell).

Ali, za političke predstavnike bosanskohercegovačkih Hrvata – uz podršku još mjesec dana predsjedavajuće zemlje Evropske unije: Hrvatske – i nije baš bitno kojeg dužnosnika ili koji pozivni broj u evropskim institucijama da biraju: oni svojim pismima i priopćenjima zasipaju sve dostupne evropske adrese.

Nakon što su se dugo predstavljali kao “promicatelji europskih aspiracija” Bosne i Hercegovine, u novije vrijeme utrkuju se u alarmiranju evropskih institucija zbog “islamističke opasnosti”; “prijetnji i napada na Hrvate, katolike i kardinala Puljića” i – naročito – uskraćivanja Hrvatima kao najmalobrojnijem konstitutivnom narodu “prava da biraju vlastitog predstavnika u državnom Predsjedništvu”.

Ta kampanja koristi se za blokadu bilo kakvog pokušaja da se najzad počne ispunjavati 14 prioriteta iz Mišljenja Evropske komisije o kandidaturi Bosne i Hercegovine za članstvo u Evropskoj uniji.

Tako je predsjednik HDZ-a, vodeće hrvatske stranke u BiH, Dragan Čović, odbio poziv za učešće na sastanku 4. maja uz posredovanje evropskih i američkih diplomata u Sarajevu pravdajući taj bojkot deblokade evropskog puta optuživanjem takozvanih probošnjačkih stranaka za nepoštovanje “natkrovljujućih” ustavnih principa: konstitutivnosti, demokratskog predstavljanja i osiguranja biračkih prava pripadnicima manjina.

To se – po Čoviću – radi u cilju postizanja dominacije većinskog bošnjačkog naroda i predstavlja poništavanje jednog od ključnih evropskih standarda: vladavine prava. On u obrazloženju neodazivanja na sastanak o deblokadi evropskog puta kaže i kako “Predsjedništvo u sadašnjem sastavu ne može biti predvodnik pozitivnih procesa, posebno europskih integracija”.

Riječ je o upornom dokazivanju kako su izborom u Predsjedništvo BiH Željka Komšića Bošnjaci izabrali “nelegitimnog predstavnika Hrvata” iako ta kampanja delegitimizacije ishoda demokratskih izbora 2018. godine nema osnova ni u Ustavu ni u logici: po Ustavu se u Predsjedništvo biraju dva člana iz Federacije, jedan Bošnjak i jedan Hrvat, i nigdje ne piše da to mora biti Hrvat po volji vodeće hrvatske stranke; po logici – pitanje je zašto je sam Čović smatrao sasvim legitimnim vlastiti izbor u Predsjedništvo 2014. godine po istom zakonu i Ustavu po kojem je sada biran Komšić.

Ali, zakonitost i logiku najlakše je potisnuti galamom o “ugroženosti najmalobrojnijeg konstitutivnog naroda”.

Tu misiju ovih je dana preuzeo predsjednik bosanskohercegovačke Federacije Marinko Čavara koji je evropskim zvaničnicima poslao alarmantno pismo o tome kako smo uz skoru 25. godišnjicu Dejtonskog sporazuma svjedoci njegova sve češćeg kršenja: “diskriminacije, omalovažavanja i pokušaja uskraćivanja osnovnih ljudskih prava” hrvatskog naroda.

Čavara, sa pozicije, ni manje-ni više, predsjednika Federacije, poručuje Evropi:

“Otvorene prijetnje i napadi na Hrvate i katolike u Bosni i Hercegovini postali su svakodnevica, iz dana u dan je ta netrpeljivost i, slobodno mogu reći, govor mržnje prema hrvatskom narodu , prema katolicima sve jači i bez ikakve sankcije”.

Predsjednik Federacije, kao ilustraciju te mržnje i “jednoumlja Sarajeva”, navodi kozaračko kolo u protestima protiv “blajburške mise” u Sarajevu “sljedbenika komunističkog režima koji su počinili strašna zlodjela, samozvanih antifašista … za vrijeme molitve za žrtve tih zločina je više nego morbidno i za svaku osudu”.

Ta kvalifikacija iz samog vrha hrvatske nacionalističke partije u Bosni i Hercegovini, po kojoj su blajburške žrtve – iz kolone ustaških zločinaca odgovornih za genocidna zlodjela u Jasenovcu i više od 10.000 ubijenih građana Sarajeva – tek “žrtve komunističkih zločina” pokazuje i namjere organizatora mise da se nekako u smrti izjednače i ustaški zlikovci i njihove žrtve.

Hrvatska je, nasuprot izjavama njenih zvaničnika o “potpori Bosni i Hercegovini na njenom euroatlantskom putu”, svoje šestomjesečno predsjedavanje Evropskom unijom iskoristila uglavnom za ukazivanje na potencijalnu “islamističku prijetnju” i pozive Evropskoj komisiji da službeno reaguje na “ozbiljne prijetnje upućene katoličkoj crkvi i kardinalu Puljiću”.

To je opasna politizacija kulture sjećanja: sarajevski protest protiv rehabilitacije fašizma i ustaštva bio je građanski odgovor na provokaciju i – koliko je o tome javno poznato – ni na koji način nije predstavljao prijetnju ni katolicima, ni Hrvatima ni kardinalu. Tako bi trebalo i da ostane.

Očuvanje kulture i tradicije poštovanja za razlike – etničke i vjerske tolerancije – okvir je u kojem se bolje razaznaju i namjere i nastojanja sljedbenika udruženih zločinačkih poduhvata devedesetih koje se danas manifestuju u rehabilitaciji i odavanju, pored ostalog i pod okriljem crkve, najviših počasti odgovornim za zlodjela devedesetih.