Kliker.info

Porodice ubijenih vojnika imaju pravo da zahtijevaju odgovor na ta pitanja.  On, na žalost, kasni već punih 18 godina. Bosanskohercegovačke vlasti nikada nisu pokazale ni odgovarajuće ljudsko saosjećanje ni državnu odgovornost u vezi s nasiljem počinjenom nad "drugima" na teritorijama pod njihovom kontrolom, od ubistva srpskog svata na Baščaršiji neposredno uoči rata preko samovoljnog privođenja, "nestajanja" – pa i ubijanja – srpskih civila u gradu pod opsadom do ratnih zločina islamskih dobrovoljaca nad hrvatskim civilima u okolini Travnika i srpskim oko Zavidovića: provedene istrage bile su bezvoljne, površne i godinama zakasnjele, presude uvređujuće simbolične, a javna osuda neadekvatna.

U tom kontekstu, u kojem je bosansko poratno pravosuđe u odnosu na ratne zločine u velikoj mjeri samo ilustracija kako je zakasnjela pravda isto što i uskraćena pravda – jer ljudi i umiru prije nego što je dočekaju – djeluje krajnje cinično i neubjedljivo kad tek nakon Ganićevog hapšenja i bosansko tužilaštvo traži njegovo izručenje pozivajući se na navodnu višegodišnju istragu. Ona je trebalo da bude davno okončana i tada bi odavno postojala i pravosnažna predstava o nevinosti ili odgovornosti osumnjičenih, uključujući i one na najvišim civilnim i vojnim dužnostima.

Ta predstava uključivala bi i potpunije razumijevanje statusa i uloge JNA u vrijeme "događaja u Dobrovoljačkoj". Do toga dana ona je uveliko već bila saučesnik u zločinima velikih razmjera u Bosni i Hercegovini. Učestvovala je u naoružavanju i obuci paravojnih snaga: zabilježeno je više incidenata sa zaustavljanjem čitavih kamiona natovarenih oružjem a postoje i snimci telefonskih razgovora Miloševića i Karadžića u kojima se oružje JNA stavlja na raspolaganje srpskim paravojskama. Obezbjeđivala je pozadinsku bazu i artiljerijsku pripremu u zauzimanju i etničkom čišćenju bosanskih gradova – od sravnjivanja Ravnog preko Bijeljine i Zvornika do Bratunca i Foče – i nedjeljama prije sporazuma o povlačenju iz Sarajeva. Samo dan uoči incidenta u Dobrovoljačkoj, 2. aprila 1992, njeni su transporteri upali u sam centar Sarajeva i zaustavljeni su tek nadomak zgrade državnog predsjedništva, tog dana grad je doživljavao sistematsko artiljerijsko razaranje uključujući i paljevinu zgrade pošte s kojom su uništeni i svi telekomunikacioni uređaji a opsjednuti grad je ostao i bez telefonskih veza . Tog dana je JNA kidnapovala i bosanskog predsjednika i njegovu delegaciju na povratku s mirovnih pregovora u Lisabonu i sporazum o mirnom povlačenju isposlovan je tek tom ucjenom.

Da je bosanska država od tada do danas pokazivala interes za svođenje računa devedesetih, dokazujući sposobnost da funkcioniše na nivou međunarodnih standarda vladavine prava, mogla je odavno da se pobrine i za trajne međusobno obavezujuće – i međunarodno ovjerene – sporazume sa susjednim zemljama o zakonitim procedurama u kojima će pravosuđe svake od tih zemalja u međusobnoj saglasnosti i saradnji provoditi postupke povodom eventualno još neriješenih slučajeva iz ratnih godina na način koji će doprinositi obnovi povjerenja i dobrosusjedstva umjesto da, kao sva jednostrana hapšenja i istrage, krajnje negativno utiče na situaciju i u zemlji i u regionu.