Kliker.info

Sa svim vijestima povodom kongresne istrage za opoziv američkog predsjednika, koje kao na ubrzanom filmu potiskuju jedna drugu – o tome kako predsjednik koristi vojnu pomoć Ukrajini kako bi prisilio njenog predsjednika da mu pomogne u dokazivanju umiješanosti njegovog potencijalnog protivnika na predsjedničkim izborima 2020. i njegovog sina u korupcijsku aferu u Ukrajini; o tome kako predsjednik nastavlja da ohrabruje druge zemlje, uključujući Kinu, da vode istrage o njegovom izbornom protivniku; o tome kako u prepuštanju kurdskih saveznika u borbi protiv “Islamske države” na nemilost Turskoj ovih dana više brine o svoja dva tornja u Istambulu i više od stotinu drugih poslovnih interesa u Turskoj nego o nacionalnoj bezbjednosti – bio sam sklon da se pridružim onim američkim promotorima ideje vladavine zakona u svijetu koji zabrinuto pitaju: ne gubi li Amerika u vlastitim aferama moralni autoritet da od drugih država zahtijeva “borbu protiv korupcije” kao najviši kriterij pripadanja porodici država posvećenih vladavini zakona.

Piše : Kemal Kurspahić (RSE)

Sve do ovog četvrtka, 10. oktobra, dok pišem ovaj tekst.

Tema dana u Americi je hapšenje dva ukrajinska biznismena na vašingtonskom aerodromu prije ukrcavanja u avion za Evropu. Ta dvojica su po prvim službenim saopštenjima tipičan primjer lobista iz “zemalja u tranziciji” koji novcem često sumnjivog porijekla kupuju pristup uticajnim ličnostima i institucijama. Na vijest o njihovom hapšenju američka televizija je na društvenim mrežama brzo našla fotografije na kojima se dvojka pojavljuje u društvu Trampovog (Trump) advokata Rudija Đulijanija (Giuliani) i predsjednikovog sina hvalisajući se pristupom mjestima odlučivanja u Vašingtonu.

Njihova krivica? Pored ostalog – da su usmjerili nekih 325.000 dolara u Trampovu predsjedničku kampanju nasuprot zakonskoj zabrani korištenja stranih donacija u američkom izbornom procesu i desetine hiljada dolara poklonjenih američkom kongresmenu za njegovu pomoć u smjenjivanju američke ambasadorke u Ukrajini koja nije pristajala da koristi autoritet svoje funkcije i svoje zemlje za pritisak na Ukrajinu da pomogne u dokazivanju navodne korumpiranosti Trampovog izbornog protivnika.

Naravno da sa zanimanjem i zabrinutošću pratim dnevno umnožavanje indicija ozbiljnih nezakonitosti u Bijeloj kući ali u mnogo čemu – uključujući kongresnu istragu u postupku za opoziv predsjednika, uporno medijsko dokazivanje nezakonitosti, oglašavanje visokih zvaničnika bivših administracija – vidim i primjere funkcionisanja institucija vladavine prava u skladu sa ulogom koja im je namijenjena.

To američko iskustvo u eri Donalda Trampa više podcrtava nego što kompromituje tu ideju vladavine prava.

Uzmimo primjer balkanskih zemalja ili, konkretnije, Bosne i Hercegovine.

U njoj se, recimo, i Dejtonski sporazum, kojim je okončano troipogodišnje ubijanje bosanske države, poštuje samo u mjeri i odredbama koje odgovaraju interesima jedne od tri nacionalističke elite.

Na bošnjačkoj strani – podiže se nacionalna uzbuna kad vladajuće srpske ili hrvatske stranke pozivaju na nove podjele, od “samoopredjeljenja” Republike Srpske do oživljavanja “Herceg-Bosne”, ali se predsjedniku vladajuće bošnjačke stranke bez pogovora dozvoljava da dokazuje patriotski rejting tako što će nasuprot dejtonskom ustavu pozivati na obnovu Republike Bosne i Hercegovine iako su upravo njegova partija i čak njegov otac prihvatili i ukidanje postojeće i ozakonjenje nepostojeće republike.

Pozivanje iz te perspektive na uspostavu građanske, sekularne, multietničke države mnogo je lakše i politički profitabilnije od intelektualno zahtjevnog traženja zajedničkih interesa i partnerstva u jačanju funkcionalnosti i eurokompatibilnosti bosanske države.

Ništa bolja nije ni situacija u vezi s poštovanjem vladavine prava, u BH slučaju čitaj: dejtonskog ustava, u političkim reprezentacijama druga dva nacionalna korpusa.

U Republici Srpskoj: njen lider zahtijeva i od bosanskohercegovačkih i od međunarodnih partnera poštovanje “slova Dejtona” – onako kako je zapisano u sporazumu – ali uporno zagovara u osnovi antidejtonske ideje osamostaljenja i otcjepljenja svog etniteta; omalovažava odluke Ustavnog suda i jednostrano proglašava entitetske praznike; prisvaja za entitet funkcije koje su isključivo u nadležnosti države kao što su jednostrane odluke o vojnoj neutralnosti i na toj osnovi odbijanje ranije preuzetih obaveza u vezi s članstvom u NATO-u.

U stožerima hrvatskog nacionalizma: uporno se dovodi u pitanje legitimnost izbora hrvatskog člana Predsjedništva Bosne i Hercegovine, iako je on biran doslovno po slovu Dejtona: u Predsjedništvo se biraju jedan Bošnjak i jedan Hrvat iz Federacije i nigdje ne piše da to mora biti Hrvat s pečatom podobnosti HDZ-a (Hrvatska demokratska zajednica). U toj kampanji osporavanja legitimnosti člana drđavnog predsjedništva  susjedne zemlje, nažalost, upadljivu ulogu igraju i najviši predstavnici Republike Hrvatske.

Ruganje ideji vladavine prava najupadljivije je u nepoštovanju odluka međunarodnog tribunala za ratne zločine.

I srpske i hrvatske vladajuće stranke odbijaju presude haškog tribunala i priređuju svečanosti na kojima se odaju najviša priznanje haškim osuđenicima.

U Republici Srpskoj poriče se genocid u Srebrenici i čak se javne ustanove nazivaju po osuđenim ratnim zločincima. Hrvatska vladajuća HDZ, uz potporu vladajuće stranke u Hrvatskoj, odbija haške presude o odgovornosti hrvatskog ratnog vodstva za “udruženi zločinački poduhvat”.

Sve mi govori kako će američka demokratija prevladati izazove ovog vremena. Volio bih da to mogu reći i za ono što zovemo “regionom”.