Kliker.info

Znam da mi poštovani čitalac može i zamjeriti poređenje neuporedivog kad u ovom tekstu ton i atmosferu američke izborne trke poredim sa izbornim procesom i ishodom u Bosni i Hercegovini (BiH). Ali, čini mi se da su poređenja – u određenoj mjeri – i poučna.

Piše : Kemal Kurspahić (RSE)

Gledam ovonedjeljnu četvrtu debatu američkih demokrata, kandidata za predsjednika na izborima 2020. godine, impresioniran ponajviše njihovom sposobnošću da i najdublja neslaganja izraze na uljudan i argumentovan način.

Niko od 11 ostalih na pozornici nije ni pokušao da iskoristi kampanju koju protiv doskora vodećeg u svim anketama, bivšeg potpredsjednika Džoa Bajdena (Joe Biden), vodi tim predsjednika Donalda Trampa (Tramp) – pametno jer tako bi oslabili kongresnu istragu protiv predsjednika zbog upotrebe autoriteta Bijele kuće i Sjedinjenih Država u pritisku na Ukrajinu da nađe dokaze o navodnim koruptivnim poslovima Bajdena oca i sina u toj zemlji.

Nije bilo uzajamnog etiketiranja u nadmetanju za naklonost sve izrazitijeg lijevog krila ili tradicionalno umjerene sredine u demokratskom političkom spektru.

Lijevo vuku dvoje sve popularnijih kandidata, senatori Berni (Bernie) Sanders i Elizabet Voren (Elizabeth Warren), koji oboje nude univerzalnu zdravstvenu zaštitu dok drugi povodom toga imaju uglavnom samo jedno pitanje: kako i odakle to platiti?

Sanders, koji već drugu izbornu kampanju vodi kao samoproglašeni “demokratski socijalista” i Voren, koja bježeći od etikete socijalizma za sebe kaže da je “društveno odgovorni kapitalista”, oboje kažu da bi ozbiljno povećali poreze za milijardere s tim što Sanders – za razliku od Vorenove – priznaje da bi umjereno morali da se povećaju i porezi za srednju klasu ali bi mnogo veće bile uštede u porodičnom budžetu Amerikanaca u vidu besplatne zdravstvene zaštite.

Ta briga za zdravlje nacije pokazuje se i kao najznačajnije pitanje za birače u dosadašnjoj izbornoj kampanji. Sanders i Voren u vrhu su popularnosti i po prilozima prikupljenim za kampanju: Sanders ima na raspolaganju 33.7 miliona dolara a Voren 24.7 miliona. Sa zanimanjem je primljena i inicijativa poduzetnika Endrju Janga (Andrew Young) koji bi svakom građaninu dao dodatnih 1,000 dolara mjesečno.

I sva ostala pitanja koja dominiraju u demokratskoj kampanji spadaju u prioritetna pitanja savremene američke porodice: porezi – obrazovanje – nejednakost – pravo na abortus – veća kontrola posjedovanja i upotrebe oružja – tehnologija – zaštita okoline – slobodna trgovina …

Spoljna politika nametnula se uglavnom u vidu jednodušne osude Trampovog pozivanja stranih država da se direktno miješaju u američki izborni proces i njegove “izdaje kurdskih saveznika” u borbi protiv samozvane Islamske države u Siriji.

To je tek posljednji u nizu upitnih spoljnopolitičkih angažmana aktuelnog predsjednika: njegovog jednostranog odbacivanja sporazuma o iranskom nuklearnom programu; međunarodnog sporazuma o zaštiti okoline; trgovinskih sporazuma; pokušaja zabrane dolaska muslimana u Sjedinjene Države i bezosjećajnog tretmana latinoameričkih imigranata na granici s Meksikom.

U ovonedjeljnoj debati demokratski kandidat Hulian Kastro (Julian Castro) rekao je kako je Tramp “predsjednik koji drži (imigrantsku) djecu u kavezima na granici a pušta na slobodu ratnike Islamske države”.

Iz te perspektive – izbornog nadmetanja u idejama kako ponuditi građanima programe boljeg života i prosperiteta – postaje jasnije i zašto izbori u “društvima u tranziciji” ili, u našem slučaju, u BiH ni za gotovo četvrt stoljeća nakon rata ne uspijevaju da proizvedu napredak u ostvarivanju “euroatlantskih aspiracija” zemlje. Naprotiv – osiguravaju samo tapkanje u mjestu koje, u poređenju s napredovanjem susjednih zemalja, znači neminovno zaostajanje.

Prioriteti vladajućih političkih pokreta u BiH, bošnjačkog-srpskog-hrvatskog, još od kampanje u “prvim slobodnim izborima” 1990. godine nikada nisu ni doticali pitanja koja dominiraju u američkoj ili u kampanji u bilo kojoj zemlji zrele demokratije.

Ciljevi, retorika, ton – i neumitni ishod – izborne kampanje 1990. i 2018. nisu se promijenili uprkos svim promjenama u svijetu oko nas.

Iako su na izborima 1990. njihovi lideri pozivali sljedbenike tri nacionalistička pokreta da glasaju za “narodne stranke” razlike među njima oduvijek su bile nepremostive i danas nisu ništa manje nego prije gotovo 30 godina.

Bošnjaci, kao i Muslimani 1990, žele jedinstvenu BiH ali ni na teritorijama pod svojom kontrolom nisu na djelu pokazali kako učiniti bosansku državu jednako prihvatljivom i bosanskim Srbima i Hrvatima: od simboličnih manifestacija, preimenovanja ulica i javnih ustanova po opskurnim ličnostima bošnjačke istorije, do životnih u vidu ravnopravnosti u dodjeli javnih poslova ili imenovanjima “ostalih” u javnim službama.

Srbi – predstavljeni u Dodikovom SNSD – koriste izbornu pirotehniku, u kojoj raspiruju navodne zavjere za uništenje Republike Srpske a onda se nude kao njeni spasioci i čuvari, a da im se nikada ne traži i da dokažu ko i kako to ugrožava njihov entitet.

Hrvati, vjerni zna-se HDZ-u, u pozivanju na “jednakopravnost naroda” i “legitimno predstavljanje” dozivaju obnovu međunarodno osuđenog ratnog projekta “Herceg-Bosne”.

U tim krajnostima nema mjesta za debatu o temama “boljeg života”.