Kliker.info

Iako do američkih predsjedničkih izbora 3. novembra 2020. godine ostaje još punih 472 dana, na nacionalnoj političkoj sceni rasplamsava se debata kojoj “ulje na vatru” u obilju obezbjeđuju dvije riječi: rasizam i socijalizam.

Piše : Kemal Kurspahić (RSE)

Za rasizam se u toj debati optužuje aktuelni američki predsjednik Donald Tramp (Trump) do tačke na kojoj se – na osnovu njegovih odluka i izjava: od insistiranja na izgradnji “prelijepog zida” na granici s Meksikom koji će platiti Meksiko; pokušaja zabrane ulaska muslimana u Sjedinjene Države; držanja imigranata u neljudskim uslovima i najnovije poruke da četiri žene iz manjinskih grupa u novembru izabrane u Kongres mogu ići “odakle su došle” – i njegovo programsko obećanje kako će “ponovo učiniti Ameriku velikom” prevodi kao obećanje da će “ponovo učiniti Ameriku bijelom”.

Optužbe za rasizam dobile su i zvaničnu formu u ovonedjeljnoj rezoluciji Predstavničkog doma usvojenoj sa 240 prema 187 glasova u kojoj se predsjednikova kampanja protiv četiri članice Kongresa osuđuje kao rasistička. Odgovor je došao na Trampovom izbornom skupu u Sjevernoj Karolini na kojem je na Trampovo ruganje političkim stavovima članice Kongresa Ilhan Omar, koja je kao dijete došla u Ameriku kao izbjeglica iz Somalije, potpaljena masa skandirala: “Vratite je nazad, vratite je nazad” (odakle je došla). Scena je izazvala poređenja s periodima rasističkog nasilja nad crnom manjinom uz poruke predsjedniku da, potičući takva raspoloženja prema manjinama, “stavlja metu na leđa” članice Kongresa.

Američka debata o tome pokazaće, u rezultatima izbora iduće godine, da li će u ovoj istorijskoj etapi prevladati ideologija isključivosti i podjela ili američko iskustvo društva prihvatanja razlika i u suočenju s mijenjajućom demografskom slikom Amerike u kojoj će doskorašnje manjine postati većina.

Ta drama s radikalizacijom “identitetske politike” ima i poučne dimenzije za balkanska društva preoblikovana tragedijom devedesetih. U svakom od njih pripadnici manjina – bilo u vezi s etnicitetom, vjerom ili polnom orijentacijom – izloženi su sistemskoj diskriminaciji koja, na žalost, ne doživljava osude s kojima se ovih dana suočava lider najmoćnije svjetske sile.

Drugi aktuelni “izam” američke izborne kampanje – socijalizam – ima još neposrednije balkanske dimenzije. Prevlađujuća pamet u poratnim balkanskim društvima voli da se međunarodnoj i vlastitoj javnosti predstavlja kao “pobjednik nad socijalizmom” računajući na odbojnost posebno u Americi već i na etiketu socijalizma.

Ta stvar u savremenom američkom dijalogu ima, međutim, i nova tumačenja i razumijevanja. Tramp i njegovi sljedbenici, vođeni ideološkim stereotipom kako je socijalizam dokazano loš izbor, optužuju Demokratsku stranku da je postala partija ekstremno lijevih – socijalističkih – opredjeljenja. U tom se predizbornom nadmetanju etiketama, bez dubljeg razumijevanja njihovih značenja, socijalizam koristi kao neka vrsta korisne političke babaroge. Ali, taj “izam” nema više moć automatskog zastrašivanja javnosti.

U Demokratskoj stranci sve su uticajniji – iako ne i prevlađujući – glasovi onih koji se javno izjašnjavaju kao “demokratski socijalisti”, od jednog od vodećih aspiranata na predsjedničku nominaciju Bernija (Bernie) Sandersa do najmlađe članice Kongresa, 29-godišnje predstavnice Njujorka Aleksandrije Okazio Kortez (Alexandria Ocasio Cortez). Sanders je tu platformu demokratskog socijalizma nudio i ne izborima 2016. godine a sada to dobija i konkretnije forme u vidu zalaganja za besplatnu zdravstvenu zaštitu, besplatno obrazovanje i veće poreze za bogate.

Jedno nedavno istraživanje u Americi pokazalo je da bi gotovo polovina pripadnika generacije rođene poslije “hladnog rata” radije živjela u socijalističkoj zemlji. Sa rastućim uticajem te generacije u američkom biračkom tijelu, za potiskivanje opcije socijalizma neće biti dovoljno ideološko zastrašivanje.

Za početak – prije nego što se automatski odbaci čak i pomisao o socijalizmu na šta je u svojoj izbornoj strategiji pozvao Tramp kad je rekao “Amerika nikad neće biti socijalistička zemlja” – potrebno je definisati šta, u demokratskom konteksu, jeste a šta nije socijalizam.

Za demokrate, i naročito “demokratske socijaliste”, to definitivno nije nacionalsocijalizam Hitlerove Njemačke, ni Staljinov sovjetski socijalizam, niti socijalizam koji je i zemlju najizdašnijih prirodnih bogatstava – poput Venecuele – doveo na ivicu propasti.

Zdravstvene zaštite do besplatnog školovanja, koji počivaju na principu da se porezi prikupljaju za javne potrebe i – kad to dobije demokratsku podršku – troši se za javne potrebe. Oni ne vide ništa loše u primjerima skandinavskih zemalja čije blagostanje i socijalni programi pokazuju koliko je štetno bježanje od socijalizma kao babaroge i prije nego što se saslušaju argumenti za i protiv.

U balkanskom iskustvu postjugoslovenskih država: ideološko odricanje od nasljeđa socijalizma pati od nerazumijevanja temeljne činjenice da Titova Jugoslavija nije bila imitacija staljinističkog socijalizma, nego svjetski potvrđen primjer suprotstavljanja staljinizma. Nacionalističko prekrajanje istorije, u kojem se rehabilituju i slave ustaštvo i četništvo i odlikuju predvodnici udruženih zločinačkih poduhvata devedesetih, guraju balkansku djecu rođenu nakon hladnog rata u suprotan smjer od njihovih američkih vršnjaka.