Josip Vričko : Izetbegović mora pružiti ruku Nikoliću
Piše : Josip Vričko (oslobođenje)
Nedavna vijest iz Bruxellesa kako su se dvojica premijera, Ivica Dačić i Hašim Tači, prigodom ovog (možda) i povijesnog susreta rukovali – po europskim običajima, zazvučala je Ninovom kolumnistu Jovanu Ćirilovu ironično.Naime, briselski su se sugovornici kasnije pravdali da njihova europska gesta nikako ne znači kako ruka ruku mije, nego je tek riječ o političkom bontonu, bez, inače, ikakva suštinskog sadržaja. Pa, ipak, Ćirilov, a u Srbiji nije usamljen, drži kako bi "nerukovanje" sa nekim za čiju ruku smatraš da je okrvavljena krvlju ljudskih organa, bilo znatno značajnije. Ali, nije politika ono kako bi trebalo (nešto) da bude. Nego naprosto ono što mora da bude. Ona zato i jeste stariji zanat i od onoga za koji se inače tvrdi da je najstariji.
Nije, naime, Dačić stisnuo ruku čovjeku kojem je ratni nadimak Zmija i za kojim je, na koncu, izdana beogradska tjeralica zato što mu je to bila velika želja, nego naprosto kako bi opravdao velika očekivanja Zapada, koji od nove srbijanske Vlade očekuje veću kooperativnost od one koju je pokazala prethodna. I sa crnim đavlom, kazao bi Franjo Tuđman, ako je u interesu Hrvatske! I sa Zmijom (ljutom!), ako je u interesu Srbije, kazao je danas bivši glasnogovornik poglavarova ratnog druga. Uostalom, i Dačić i Tači su bili ratni drugovi. Štoviše, ovaj je prvi, usred polemike izazvane njihovom briselskom intimnošću, kazao kako je on s Hašimom ratovao, pa, eto, sad ima pravo da se s njim i rukuje i razgovara.
A ratovali su i aktualni predsjedavajući bh. Predsjedništva Bakir Izetbegović i predsjednik Srbije Tomislav Nikolić. U stanovitoj mjeri, novi šef srbijanske države je i naš kadar; na Romaniji ga je, naime, četničkim vojvodom proglasio osobno Vojislav Šešelj. I sam, dakako, četnički vojvoda. Nije, istina, pouzdano utvrđeno je li mlađeg vojvodu, nakon radikalnog raskida, onaj stariji ražalovao. Činjenica je, međutim, da je Nikolić danas predsjednik Srbije – koju, ponajviše zbog nastojanja da se kosovska bitka sretno okonča, i SAD i EU favoriziraju. Slijedom čega se malotko još sjeća kako se – i koliko dugo! – nekadašnjem Šešeljevom sljedbeniku treslo na šubari cvijeće.
No, Nikolić je svojim, jednim u nizu, negiranjem srebreničkog genocida, te proricanjem Bosni sudbine hude, sam podsjetio na dane kada je po Romaniji ljutoj sanjao velikosrpske snove. Bakir Izetbegović mu tu nepodopštinu, to, u biti, citiranje Milorada Dodika i slične bratije naprosto nije mogao prešutjeti. I, dakako, u takvom ozračju nije mogao s Nikolićem sjesti sa isti stol. Pa makar to bilo i u Ankari, gdje je, objektivno, u blagoj prednosti u odnosu na gosta iz Beograda.
A da je postupio državnički, potvrdio je baš njegov nesuđeni sugovornik. Nikolić je, naime, nakon Izetbegovićeva oštrog pisma uzvratio na prvi pogled pomirljivo. Ali, zapravo – cinično. Ja sam, veli nesuđeni gost Ankare, zabrinut za sudbinu Bosne i Hercegovine. Njegova je, dakle, briga pregolema, a na nama, osobito Izetbegoviću je da mu budemo zahvalni zbog njegovih noći probdjevenih s mišlju na Bosnu napaćenu. Što je na tragu prošlotjedne tvrdnje Radovana Karadžića, koji je, negirajući optužnicu, usred Haaga ispalio kako mu građani naše zemlje trebaju biti zahvalni što je stao na čelo srpske kolone ranih devedesetih. Da ja nisam, tvrdi dr. Dabić, bio predsjednik, Bošnjaka uopće ne bi bilo! A Republika Srpska bi se prostirala na cijeloj teritoriji (bivše) Jugoslavije!
Jasno, Karadžić pokušava ukrasti (haaški) show tamo već dokazanom showmanu, zapravo Tribunalovoj ludi vojvodi Šešelju. Ali, i pokazuje kako nije odmakao od onog ranog Radovana. No, kada poručuje kako smo – s njim! – još i dobro prošli, a u kontekstu onoga što Nikolić izjavljuje po intervjuima i otpisuje aktualnim bošnjačkim dužnosnicima, tjera nas na zaključak da karadžića nije nedostajalo ni u ono doba kada Nikolić još nije bio vojvoda, a ne fali ih niti danas kada je Nikolić (već) i predsjednik.
Pa, ipak, Bakir Izetbegović će se morati rukovati i sa takvim jednim političarom, koji je trenutačno na čelu države koja je tek uz veliko nastojanje – i međunarodni pritisak – bivšega predsjednika usvojila rezoluciju o Srebrenici. U koju je, podsjetimo, baš Boris Tadić uspio doslovce ugurati mišljenje Međunarodnog suda pravde u kojem se kaže da je bio genocid. O kojemu, tvrdi Tadić u nedjelju na HRT-u, ne treba pitati srpske političare sve dok traje proces pred haaškim Tribunalom…
Dakle, kada jednog dana teška politička sudbina, ili okolnosti, svejedno – odredi da Bakir Izetbegović stisne desnicu (zabrinutog) Tomislava Nikolića, najbolje mu je da se sjeti da se i mali Sloba morao rukovati sa Zmijom (ali i Zmija sa Miloševićevim glasnogovornikom!). Uostalom, već je malo vježbao u Crnoj Gori rukujući se sa Milom Đukanovićem, koji se prije dvadesetak godina baš i nije bavio humanitarnim radom.
Komentari