Josip Vričko : Dodik posljednji Tadićev – Vuk
Piše : Josip Vričko (Oslobođenje)
Boris Tadić je, tvrde očevici, nakon 45-minutnog razgovora s Angelom Merkel u četiri oka bio blijed kao krpa, ma gotovo kao kad je ono Urbi et Orbi obznanio kako je, nakon dr. Dabića, dolijao i jedan glasoviti banatski zemljoradnik. Ipak, dojam je nakon njegove ovotjedne posjete Pragu, srbijanski se predsjednik u međuvremenu pribrao. Mada, nije ovo za njega bilo lako razdoblje; teško poluvrijeme s Merkelovom bilo je, zapravo, samo početak. Odmah potom, a čini se po uputama njemačke kancelarke, Jadranka Kosor se na Kosovu ponašala kao da Beograd ne postoji. Štoviše, prisegnula je hrvatsku posvećenost nekadašnjoj srbijansko pokrajini – posebice njezinu teritorijalnom integritetu i suverenosti. Jasno, Tadiću, koji je vjerovao kako nije daleko dan kada će se od Beograda do Zagreba opet voziti autoputom Bratstva-jedinstva, tlak je skočio na 200 kada je Kosorova egzaltirano u Prištini (još) ispalila da je Hrvatska najveći prijatelj Kosova na Balkanu.
Otpočeo je verbalni rat na razini ranih devedesetih, a na prvoj crti bojišnice hrvatskoj se premijerki sučelio Vuk Jeremić, kojega predsjednik i inače koristi u sličnim situacijama. Činilo se čak kako je primirje daleko. Osobito nakon što je iz Zagreba došla poruka kako Hrvati više nikada neće ići u Beograd po (svoje) mišljenje. Ili, kazao bi nekada Radić, kao guske u maglu. A onda je, u društvu češkoga predsjednika Vaclava Klausa, Tadić objavio kako sukobljene strane pod hitno moraju prestati s, pa gotovo ratničkom retorikom. Mislio je pritom na svoga šefa diplomacije, ali i na svoju zagrebačku – sve do ovih nemilih događaja – prijateljicu. Ekvidistanca je, dakako, u ovom slučaju nužna, jer da je samo Jeremić imenovan – morao bi abdicirati. A Tadić, ipak, Kosorovu ne voli baš toliko.
Uostalom, prva je ministrica Hrvatske u utorak u Petrinji pokazala kako svome beogradskom (povremenom) prijatelju nije (još) oprostila što Vuka (koji ne mijenja ni ćud ni dlaku) pušta s lanca. Štoviše, nije napala izvođača prljavih radova, nego – po njezinu sudu – mentora. Tadić, međutim, neće ispuštati maslinovu grančicu. Baš uoči balkanske turneje Merkelove, Fokus je ocijenio srbijanskog predsjednika kao političara koji je debalkanizirao Balkan. Točnije, sliku o njemu. U okolnostima u kojima se Srbija nalazi zbog Kosova, umjetnički dojam može biti vrlo važan. A tu je, u pravu je Fokus, srbijanski predsjednik – onako lep i (uglavnom) samouveren doista – pravi maneken.
No, baš kao što mu se povremeno – je li i spontano?! – dogodi Jeremić, tako Boris Tadić, političar s (navodno) europskim potencijalom, na brdovitom i još ne debalkaniziranom Balkanu ima svog čovjeka. Riječ je, (lako) pogađate, o Miloradu Dodiku. Samo što je Merkelova protutnjala Balkanom, Srbijom naročito, eresovski vožd, kojemu je Jeremić stigao u Banju Luku da se zajedno isplaču, zagalamio je put Berlina: „Ponižavanje srpske države i srpskog nacionalnog korpusa na Balkanu mora prestati"! Poslije toga, a od pustoga straha, njemačka kancelarka danima ne spava. Samo po noći. Jer, zaboga Dodik je zaprijetio kako će nepokolebljivo braniti srpske državne interese na Kosovu.
Možda je u ovom teškom trenutku teško od Tadića očekivati da, poslije Jeremića, udari i na druga banjolučkog. No, u Bruxellesu očekuju da se dijalog Beograd – Priština nastavi 2. rujna, pa bi, ipak, srbijanski predsjednik svome eresovskom kolegi mogao kazati da prestane plakati za prevrnutom kolevkom.
Ali, ne samo to; kao maneken debalkaniziranoga Balkana mogao bi ga upozoriti da se ne sprda s Bosnom i Hercegovinom, kad god mu to padne na pamet. Nikada, kazao je, uostalom, Tadić nedavno, neću podržati nijedno političko rješenje za koje znam da će proizvoditi nove konflikte i ratove. Što se tiče slučaja Dodik, tu je zasad riječ o grijehu nečinjenja srbijanskog predsjednika. On, naime, ne reagira ni kada iz banjolučkog kremlja opetovano stižu poruke kako BiH nije dobro mjesto za Republiku Srpsku, ili kada se, kao ovih dana, apsurdnim ocjenjuje bh. članstvo u Vijeću sigurnosti Ujedinjenih nacija.
No, može se Tadića i razumjeti; nakon što je boj na Kosovu (opet) izgubljen, RS ima – naročito u ovo predizborno vrijeme – naročit značaj. Svađa sa Dodikom, naprosto bi nametnula pitanje: Što je ostalo, predsjedniče!
Komentari